Gaženje suvereniteta vlastite države
Na stranicama portala direktno.hr stanoviti Damir Kramarić objavio je uradak pod naslovom „Nakon petnaest izgubljenih godina, Hrvatska se vraća kući. Udbi usprkos“
http://direktno.hr/en/2014/direkt/10573/Nakon-petnaest-izgubljenih-godina-Hrvatska-se-vra%C4%87a-ku%C4%87i-Udbi-usprkos.htm
Autor nam pokušava sugerirati da je suština odnosa između Hrvatske i Njemačke sadržana upravo u „slučaju Perković“, odnosno pokušaju aktualnih hrvatskih vlasti da sačuvaju bar privid suvereniteta i kroz poštovanje hrvatskih zakona o zastari pokušaju spriječiti bivše visokorangirane obavještajce, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača kojima se sudi pred sudom u Muenchenu.
Poštujući hrvatski zakon općinski sud u Velikoj Gorici je odbio udovoljiti EUN, ali omnipotentni sudac Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, koji titra na HDZ-ovoj frekvenciji, kao i većina sudaca u hrvatskom pravosuđu, odlučuje drugačije, u suštini protuzakonito, da EUN treba udovoljiti i Perkovića i Mustača izručiti Njemačkoj, što je onda Vrhovni sud potvrdio svojom odlukom. Protiv hrvatskih interesa i rušeći hrvatski državni suverenitet.
U svom uratku autor se poziva na „ugledne“ komentatore i analitičare, wannabe opinion makere, a ustvari „udbom“ opsjednute budaletine, Željka Peratovića i Davora Domazeta Lošu …
Ne znam što je to bilo toliko loše u odnosima između Hrvatske i Njemačke, kako se to želi sugerirati kroz sintagmu „petnaest izgubljenih godina“, ako nije pokušaj popravka štete koju je nanio onaj u kojega se spomenuti, ali i hrvatska predsjednica, kunu, a čiju je vladavinu Klaus Kinkel, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, opisao kao „pokušaj uspostave nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“.
Samo tada Njemačku ipak nisu vodili kadrovi DDR provenijencije kao danas, upitno je i bi li se u Muenchenu uopće i pokušavalo suditi ikome iz SDS davno nepostojeće države radi ubojstva dokazanog suradnika BND i financijera terorističkih aktivnosti na području tadašnje SFRJ.
Ako je zaista SDS bivše SFRJ tako suvereno vladala obavještajnim podzemljem SRNj, kako se to želi prikazati, postavlja se pitanje što su radile odnosne njemačke službe i kakva je to bila država, koja bi takvo što na svojem teritoriju dopuštala?
A onda i ako je zaista išta u odnosima dviju država ovisilo o „Lex Perković“, onda nikakvih odnosa i nije trebalo biti …
Uglavnom, ako je tko od Kolinde Grabar Kitarović za vrijeme njene posjete Njemačkoj i očekivao drugačije ponašanje od ulizivačke snishodljivosti, taj je bio u velikoj zabludi, jer ona drugačije ne zna, nije je imao tko naučiti, pa makar samo kako dostojanstveno očuvati i privid suvereniteta države na čijem se čelu nalazi.
O da, predsjednica RH rastumačila je i postupak „izbacivanja Titove biste iz Predsjedničkih dvora“ što je naišlo na odobravanje onih koji ne pamte, pa ni izjavu Williya Brandta, tadašnjeg njemačkog kancelara, koju je dao 1973.:
"... Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih političkih ličnosti našeg vremena. Njegova politika je oduvijek stajala u službi mira. Ja cijenim Titovu smjelost i njegovu državničku mudrost..."
valjda ni ne sluteći da će doći vrijeme kad će na vlasti biti oni koji revidiraju povijest, ne priznajući ni rezultate 2. Svjetskopg rata, koji će ga demantirati.
Njemački predsjednik ide tako daleko da svojoj hrvatskoj kolegici sugerira i provođenje lustracije u Hrvatskoj, jer on je navodno začetnik tog procesa na području bivše DDR, za što se navedeni „uglednici“ zdušno zalažu, izjednačavajući rigidni režim u DDR s društveno-političkim uređenjem u SFRJ, koja je dugo slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta.
Spomenuti „uglednici“ govore o nekakvom „zaokretu u hrvatskoj vanjskoj politici“, naglašavajući da je njemačka politika podržavala Kolindu Grabar Kitarović već u predizborno vrijeme, jer se kroz njenu pobjedu na izborima očekivao značajan otklon od probritanske politike koju je tobože zagovarao Ivo Josipović.
Mislim da je sljedeći korak hrvatske predsjednice da sad, kad je RH s njom na čelu potpuno kooperativna, zatraži od Njemačke veći angažman na području izlaza RH iz recesije i dužničkog ropstva, pa ako treba i podsjećajući njemačke partnere da je „Hrvatska i u toku 2. Svjetskog rata bila uz Njemačku i jedina uz nju ostala do samog kraja“, kako je to Klausu Kinkelu svojedobno rekao Franjo Tuđman, a Kinkel nije pokazao nimalo razumijevanja za to, dapače nakon toga su njemačko-hrvatski odnosi osjetno zahladili..
No vremena se mijenjaju, ja imam dojam da bi takva izjava naišla na veliko razumijevanje kod današnjeg njemačkog vodstva.
http://direktno.hr/en/2014/direkt/10573/Nakon-petnaest-izgubljenih-godina-Hrvatska-se-vra%C4%87a-ku%C4%87i-Udbi-usprkos.htm
Autor nam pokušava sugerirati da je suština odnosa između Hrvatske i Njemačke sadržana upravo u „slučaju Perković“, odnosno pokušaju aktualnih hrvatskih vlasti da sačuvaju bar privid suvereniteta i kroz poštovanje hrvatskih zakona o zastari pokušaju spriječiti bivše visokorangirane obavještajce, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača kojima se sudi pred sudom u Muenchenu.
Poštujući hrvatski zakon općinski sud u Velikoj Gorici je odbio udovoljiti EUN, ali omnipotentni sudac Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, koji titra na HDZ-ovoj frekvenciji, kao i većina sudaca u hrvatskom pravosuđu, odlučuje drugačije, u suštini protuzakonito, da EUN treba udovoljiti i Perkovića i Mustača izručiti Njemačkoj, što je onda Vrhovni sud potvrdio svojom odlukom. Protiv hrvatskih interesa i rušeći hrvatski državni suverenitet.
U svom uratku autor se poziva na „ugledne“ komentatore i analitičare, wannabe opinion makere, a ustvari „udbom“ opsjednute budaletine, Željka Peratovića i Davora Domazeta Lošu …
Ne znam što je to bilo toliko loše u odnosima između Hrvatske i Njemačke, kako se to želi sugerirati kroz sintagmu „petnaest izgubljenih godina“, ako nije pokušaj popravka štete koju je nanio onaj u kojega se spomenuti, ali i hrvatska predsjednica, kunu, a čiju je vladavinu Klaus Kinkel, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, opisao kao „pokušaj uspostave nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“.
Samo tada Njemačku ipak nisu vodili kadrovi DDR provenijencije kao danas, upitno je i bi li se u Muenchenu uopće i pokušavalo suditi ikome iz SDS davno nepostojeće države radi ubojstva dokazanog suradnika BND i financijera terorističkih aktivnosti na području tadašnje SFRJ.
Ako je zaista SDS bivše SFRJ tako suvereno vladala obavještajnim podzemljem SRNj, kako se to želi prikazati, postavlja se pitanje što su radile odnosne njemačke službe i kakva je to bila država, koja bi takvo što na svojem teritoriju dopuštala?
A onda i ako je zaista išta u odnosima dviju država ovisilo o „Lex Perković“, onda nikakvih odnosa i nije trebalo biti …
Uglavnom, ako je tko od Kolinde Grabar Kitarović za vrijeme njene posjete Njemačkoj i očekivao drugačije ponašanje od ulizivačke snishodljivosti, taj je bio u velikoj zabludi, jer ona drugačije ne zna, nije je imao tko naučiti, pa makar samo kako dostojanstveno očuvati i privid suvereniteta države na čijem se čelu nalazi.
O da, predsjednica RH rastumačila je i postupak „izbacivanja Titove biste iz Predsjedničkih dvora“ što je naišlo na odobravanje onih koji ne pamte, pa ni izjavu Williya Brandta, tadašnjeg njemačkog kancelara, koju je dao 1973.:
"... Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih političkih ličnosti našeg vremena. Njegova politika je oduvijek stajala u službi mira. Ja cijenim Titovu smjelost i njegovu državničku mudrost..."
valjda ni ne sluteći da će doći vrijeme kad će na vlasti biti oni koji revidiraju povijest, ne priznajući ni rezultate 2. Svjetskopg rata, koji će ga demantirati.
Njemački predsjednik ide tako daleko da svojoj hrvatskoj kolegici sugerira i provođenje lustracije u Hrvatskoj, jer on je navodno začetnik tog procesa na području bivše DDR, za što se navedeni „uglednici“ zdušno zalažu, izjednačavajući rigidni režim u DDR s društveno-političkim uređenjem u SFRJ, koja je dugo slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta.
Spomenuti „uglednici“ govore o nekakvom „zaokretu u hrvatskoj vanjskoj politici“, naglašavajući da je njemačka politika podržavala Kolindu Grabar Kitarović već u predizborno vrijeme, jer se kroz njenu pobjedu na izborima očekivao značajan otklon od probritanske politike koju je tobože zagovarao Ivo Josipović.
Mislim da je sljedeći korak hrvatske predsjednice da sad, kad je RH s njom na čelu potpuno kooperativna, zatraži od Njemačke veći angažman na području izlaza RH iz recesije i dužničkog ropstva, pa ako treba i podsjećajući njemačke partnere da je „Hrvatska i u toku 2. Svjetskog rata bila uz Njemačku i jedina uz nju ostala do samog kraja“, kako je to Klausu Kinkelu svojedobno rekao Franjo Tuđman, a Kinkel nije pokazao nimalo razumijevanja za to, dapače nakon toga su njemačko-hrvatski odnosi osjetno zahladili..
No vremena se mijenjaju, ja imam dojam da bi takva izjava naišla na veliko razumijevanje kod današnjeg njemačkog vodstva.
