Lendepandanspurlendepandansizam?
Zaista ne znam može li se, gledano sa čisto političkog stajališta, na neki drugi način, osim kao samo sebi svrhom, opisati realizaciju „vjekovne težnje hrvatskog naroda za svojom državom“, pa onda nazovimo to osamostaljenje ili „stvaranje države“ kako bi to rekao Tuđman, lendepandanspurlendepandansizmom (l'indépendance pour l'indépendance) po uzoru na larpurlartizam (l’art pour l’art), shvaćanje da umjetničko djelo može biti samodostatno, iako ne potiče na razmišljanje niti šalje ikakvu poruku. Forma takvog djela „brusi“ se do perfekcije iako je sam sadržaj lišen ikakve emocionalne snage i svodi se zapravo tek na „glackanje po površini“ ali u savršenom obliku.
Tako i hrvatsko izdvajanje iz federativne države i njeno međunarodno priznavanje, izboreno diplomatskim naporima prvenstveno Njemačke i Vatikana, uz američki blagoslov, koji su svako iz svojih pobuda najviše pridonijeli raspadu bivše zajedničke države, se odjednom pokazuje kao rezultat s kojim ne znamo što bismo. Uz ponovnu napomenu da je tome tako, ako događanja promatramo isključivo s političkog stajališta.
I dok su pobude Vatikana sasvim jasne, prvenstveno se radi o povratu crkvenih dobara nacionaliziranih poslije 2. Svjetskog rata i partnerskom položaju KC službenim vlastima u RH u upravljanju svjetovnim poslovima, dok su njemački motivi po meni ipak više u sferi iracionalnog, naime u nekim njemačkim krugovima razbijanje SFRJ je bio imperativ prvenstveno radi trauma iz 2. Svjetskog rata, te kasnijem položaju SFRJ, a posebno ulozi maršala Tita i njegovoj poziciji na svjetskoj političkoj sceni. Na takav zaključak upućuje i suđenje J. Perkoviću i Z. Mustaču, kojim se zapravo želi dokazati da bivša SFRJ valjda kao jedina zemlja u svijetu nije imala pravo obračunavati se s terorizmom uperenim protiv njenog ustavnopravnog poretka i sigurnosti građana unutar njenih granica. A najviše terorističkih prijetnji realizirano je s njemačkog tla, nerijetko i uz punu suradnju BND.
Dakle i gotovo četvrt vijeka od nestanka SFRJ strukture pod kontrolom Vatikana neprekidno ratuju protiv Jugoslavije i Jugoslavena, podržavajući jednu političku opciju, onu bogatu sadržajem fašizma, nacionalne isključivosti i vjerske netolerancije.
Pogledajmo uskrsne propovijedi svih hrvatskih biskupa, osim novoimenovanog, krčkog, koje su zapravo politički predizborni istupi u korist stranke u čijem osnivanju su i protiv crkvenih kanona, ali i principa sekularnosti i sami sudjelovali. Djelovanje Crkve u Hrvata i danas se ni po čemu ne razlikuje od korteširanja klera za HDZ uoči prvih višestranačkih izbora, ali i svih izbora poslije.
Klerofašisti iz redova KC u Hrvatskoj su zagovaratelji protuzakonitih aktivnosti i ponašanja, posebno onih koje organiziraju oni „od lošeg oca i još gore matere“ iz braniteljskih redova, pa radilo se o aktivnostima „stožeraša“ protiv postavljanja dvopismenih ploča u Vukovaru ili pokušajima „šatoraša“ u vaninstitucionlnom rušenju legalnih vlasti.
Kaptol u svemu podupire „šatoraše“ proglašavajući opravdanim sve njihove ni na čemu utemeljene zahtjeve. Za klerofašiste su sve aktivnosti koje su uperene protiv aktualnih „nenarodnih“ vlasti opravdane, ma koliko nezakonite bile i ma od koga dolazile, činjenica da je vlast osvojena na slobodnim izborima za klerofašiste ne znači baš ništa.
Oni će i „šatorašima“ poslati svećenika da na sam Uskrs u šatoru ispred Savske 66 slavi misno slavlje pozivajući u svojoj, ne propovijedi, nego političkom programatskom istupu, tamo prisutne besprizorne da nas povedu i budu nam uzor na putu u „svijetlu budućnost“. Vrata Kaptola su otvorena „šatorašima“ i što ona budu otvorenija sve šire će se otvarati i vrata pakla za Hrvatsku, jer KC i branitelji uz političke elite pretvoreni su u parazitski sloj društva koji nama ostalima doslovno piju krv bez namjere da prestanu.
Dakle gledajući s isključivo političkog aspekta osamostaljenje Hrvatske je kontraproduktivni čin, čin koji je sam sebi svrha, pa ga mirne duše možemo nazvati lendepandanspurlendepandansizmom.
Promatrajući pak osamostaljenje Hrvatske s nekih drugih aspekata, poput već spomenutog okorišćivanja KC, redistribuciji nacionalnog bogatstva, stvaranja parazitskog sloja, poput hrvatskih branitelja, u hrvatskom društvu, izvođenje ustaštva i organiziranog kriminala na društvenu, javnu i političku scenu, svođenje broja Srba u Hrvatskoj „na normalu“ … lako ćemo zaključiti da je osamostaljenje Hrvatske, odnosno luburićevsko „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ za te strukture itekako smisleno i opravdano, jer koristi koje su polučili i još ih polučuju u uvjetima Jugoslavije naprosto ne bi bili mogući.
Koliko su šuplje priče o neophodnosti hrvatskog osamostaljenja radi „hrvatske lisnice u hrvatskom džepu“, „hrvatske puške na hrvatskom ramenu“ ili pripadnosti Hrvatske „srednjeeuropskom poviestnom, civilizacijskom i kulturnom krugu“, pokazuju sva ona batrganja i nastojanja da bi se ratom izborena samostalnost i samodostatnost zamijenila nekim drugim po Hrvatsku znatno nepovoljnijim ovisnostima, jer primjerice, sa stanovišta samostalnosti, pozicija Hrvatske kao članice EU je daleko lošija od pozicije SRH u SFRJ. O tome se i u Sloveniji sasvim otvoreno govori i tvrdi kako se samostalnost Slovenije iscrpljuje u podilaženju moćnoj Njemačkoj.
Pa onda kako li tek šuplje zvuči priča da se Hrvatska morala osamostaliti radi pristupa „euroatlantskim integracijama“ u svijetlu činjenice da joj je istinaibog kao članici SFRJ 1991. bilo ponuđeno punopravno članstvo u EU s mogućnošću kasnijeg mirnog razdruživanja?
Svakim danom je sve jasnije da je proces okončan 1991., koji se prema Tuđmanovoj terminologiji zove „stvaranje države“, ustvari fašistička kontrarevolucija ili nastavak onog ustaškog uništenja Hrvatske koji su antifašisti zaustavili 1945.
Danas izgleda da u Hrvatskoj ne postoje snage koje bi taj proces uništenja zaustavile i promijenile tok događanja.
Tako i hrvatsko izdvajanje iz federativne države i njeno međunarodno priznavanje, izboreno diplomatskim naporima prvenstveno Njemačke i Vatikana, uz američki blagoslov, koji su svako iz svojih pobuda najviše pridonijeli raspadu bivše zajedničke države, se odjednom pokazuje kao rezultat s kojim ne znamo što bismo. Uz ponovnu napomenu da je tome tako, ako događanja promatramo isključivo s političkog stajališta.
I dok su pobude Vatikana sasvim jasne, prvenstveno se radi o povratu crkvenih dobara nacionaliziranih poslije 2. Svjetskog rata i partnerskom položaju KC službenim vlastima u RH u upravljanju svjetovnim poslovima, dok su njemački motivi po meni ipak više u sferi iracionalnog, naime u nekim njemačkim krugovima razbijanje SFRJ je bio imperativ prvenstveno radi trauma iz 2. Svjetskog rata, te kasnijem položaju SFRJ, a posebno ulozi maršala Tita i njegovoj poziciji na svjetskoj političkoj sceni. Na takav zaključak upućuje i suđenje J. Perkoviću i Z. Mustaču, kojim se zapravo želi dokazati da bivša SFRJ valjda kao jedina zemlja u svijetu nije imala pravo obračunavati se s terorizmom uperenim protiv njenog ustavnopravnog poretka i sigurnosti građana unutar njenih granica. A najviše terorističkih prijetnji realizirano je s njemačkog tla, nerijetko i uz punu suradnju BND.
Dakle i gotovo četvrt vijeka od nestanka SFRJ strukture pod kontrolom Vatikana neprekidno ratuju protiv Jugoslavije i Jugoslavena, podržavajući jednu političku opciju, onu bogatu sadržajem fašizma, nacionalne isključivosti i vjerske netolerancije.
Pogledajmo uskrsne propovijedi svih hrvatskih biskupa, osim novoimenovanog, krčkog, koje su zapravo politički predizborni istupi u korist stranke u čijem osnivanju su i protiv crkvenih kanona, ali i principa sekularnosti i sami sudjelovali. Djelovanje Crkve u Hrvata i danas se ni po čemu ne razlikuje od korteširanja klera za HDZ uoči prvih višestranačkih izbora, ali i svih izbora poslije.
Klerofašisti iz redova KC u Hrvatskoj su zagovaratelji protuzakonitih aktivnosti i ponašanja, posebno onih koje organiziraju oni „od lošeg oca i još gore matere“ iz braniteljskih redova, pa radilo se o aktivnostima „stožeraša“ protiv postavljanja dvopismenih ploča u Vukovaru ili pokušajima „šatoraša“ u vaninstitucionlnom rušenju legalnih vlasti.
Kaptol u svemu podupire „šatoraše“ proglašavajući opravdanim sve njihove ni na čemu utemeljene zahtjeve. Za klerofašiste su sve aktivnosti koje su uperene protiv aktualnih „nenarodnih“ vlasti opravdane, ma koliko nezakonite bile i ma od koga dolazile, činjenica da je vlast osvojena na slobodnim izborima za klerofašiste ne znači baš ništa.
Oni će i „šatorašima“ poslati svećenika da na sam Uskrs u šatoru ispred Savske 66 slavi misno slavlje pozivajući u svojoj, ne propovijedi, nego političkom programatskom istupu, tamo prisutne besprizorne da nas povedu i budu nam uzor na putu u „svijetlu budućnost“. Vrata Kaptola su otvorena „šatorašima“ i što ona budu otvorenija sve šire će se otvarati i vrata pakla za Hrvatsku, jer KC i branitelji uz političke elite pretvoreni su u parazitski sloj društva koji nama ostalima doslovno piju krv bez namjere da prestanu.
Dakle gledajući s isključivo političkog aspekta osamostaljenje Hrvatske je kontraproduktivni čin, čin koji je sam sebi svrha, pa ga mirne duše možemo nazvati lendepandanspurlendepandansizmom.
Promatrajući pak osamostaljenje Hrvatske s nekih drugih aspekata, poput već spomenutog okorišćivanja KC, redistribuciji nacionalnog bogatstva, stvaranja parazitskog sloja, poput hrvatskih branitelja, u hrvatskom društvu, izvođenje ustaštva i organiziranog kriminala na društvenu, javnu i političku scenu, svođenje broja Srba u Hrvatskoj „na normalu“ … lako ćemo zaključiti da je osamostaljenje Hrvatske, odnosno luburićevsko „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“ za te strukture itekako smisleno i opravdano, jer koristi koje su polučili i još ih polučuju u uvjetima Jugoslavije naprosto ne bi bili mogući.
Koliko su šuplje priče o neophodnosti hrvatskog osamostaljenja radi „hrvatske lisnice u hrvatskom džepu“, „hrvatske puške na hrvatskom ramenu“ ili pripadnosti Hrvatske „srednjeeuropskom poviestnom, civilizacijskom i kulturnom krugu“, pokazuju sva ona batrganja i nastojanja da bi se ratom izborena samostalnost i samodostatnost zamijenila nekim drugim po Hrvatsku znatno nepovoljnijim ovisnostima, jer primjerice, sa stanovišta samostalnosti, pozicija Hrvatske kao članice EU je daleko lošija od pozicije SRH u SFRJ. O tome se i u Sloveniji sasvim otvoreno govori i tvrdi kako se samostalnost Slovenije iscrpljuje u podilaženju moćnoj Njemačkoj.
Pa onda kako li tek šuplje zvuči priča da se Hrvatska morala osamostaliti radi pristupa „euroatlantskim integracijama“ u svijetlu činjenice da joj je istinaibog kao članici SFRJ 1991. bilo ponuđeno punopravno članstvo u EU s mogućnošću kasnijeg mirnog razdruživanja?
Svakim danom je sve jasnije da je proces okončan 1991., koji se prema Tuđmanovoj terminologiji zove „stvaranje države“, ustvari fašistička kontrarevolucija ili nastavak onog ustaškog uništenja Hrvatske koji su antifašisti zaustavili 1945.
Danas izgleda da u Hrvatskoj ne postoje snage koje bi taj proces uništenja zaustavile i promijenile tok događanja.
