Dan pobjede nad fašizmom, 70. obljetnica
Osvanuo je tog 09. svibnja 1945. krasan svibnjski dan, nakon gotovo šest godina prvi, bez rike topova i mirisa baruta i paljevine.
Na dan 07. 05 1945. u francuskom Reimsu Treći Reich potpisao je Akt o bezuvjetnoj predaji prema kojem su do 23:01 sata 08. 05. 1945. OS Trećeg Reicha i sve vojske pod njemačkim nadzorom trebale položiti oružje.
U Evropi prestalo je najveće klanje u povijesti ljudskog roda, klanje koje je pokrenula fašistička ideologija, odnosno ona surovija nacistička varijanta. Prestale su silne patnje i progoni drugih i drugačijih. Razloga za slavlje bilo je napretek.
Zato je 09. svibanj određen kao Dan pobjede nad fašizmom i taj dan se slavi u svim zemljama Evrope.
Budući da su jugoslavenski antifašisti dali nemali doprinos u toj borbi, onda je uvijek bilo dovoljno razloga da se taj Dan i kod nas dostojno obilježi.
Republika Hrvatska kao da se stidi toga dana, predsjednica RH neće na svečanu proslavu u Moskvu, neće ni predsjednik Vlade, a neće ni predsjednik Hrvatskog sabora, Srbijanski predsjednik hoće.
Čovjek si postavlja pitanje zar je moguće da u zemlji, koja svoj opstanak zahvaljuje upravo tome što su je njeni antifašisti svojom borbom preveli na stranu sila pobjednica nad fašizmom, koja u svojem Ustavu ima antifašizam ugrađen u osnove svoje državnosti, nema potrebe za dostojnim obilježavanjem toga Dana?
I to se događa u zemlji u kojoj je antifašistički pokret bio apsolutno najjači u porobljenoj Evropi, a vodio ga je Hrvat. To se događa u zemlji koja samo svojem antifašizmu može zahvaliti svoje postojanje, jer da nije bilo antifašističkog pokreta i rješenja nacionalnog pitanja uspostavom republika kao nacionalnih država, nositelja izvornog suvereniteta, koje su onda udružene u federativnu državu, temeljem zaključaka Teheranske konferencije "velike trojice", bila bi restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a iz unitarne države nema izdvajanja.
I gdje je tu onda Hrvatska?
Na stranu činjenica da bi u tom slučaju "Kraljevska vojska u otadžbini" na čelu s D. Mihailovićem bila legalna OS, a kakva bi sudbina tada zadesila hrvatski narod, strah me je i pomisliti.
Znam da će se kao i jučer, povodom Dana oslobođenja Zagreba, vjerojatno održati nekakav skup vremešnih antifašista, svečn akademij u „Lisinskom“, na kojoj neće biti predsjednice RH, možda netko negdje i položi kakav vijenac, ali to je premalo za ono što taj Dan znači ili bi trebao značiti. Tom slavlju bi trebalo dati znatno veći značaj, jer je u čtavom svijetu antifašizam prihvaćen kao civilizacijska stečevina.
Ili je možda zaista važnije pripremati se za "hodočašće" u Bleiburg i tamo "komemorirati" onima po kojima Hrvatske kao države uopće ne bi bilo.
Zar je zaista taj ustaški revival, a ustaše su bili i fašisti i sluge okupatora, važniji od pobjede nad fašizmom.
Nije li to besprimjerno licemjerje, s jedne strane busati se u antifašistička prsa, a s druge slaviti fašiste, jer se ono, čemu svake godine svjedočimo na Bleiburškom polju, ni uz najbolju volju teško može nazvati komemoracijom.
Ali to nisu pitanja na koja bi odgovore htjeli hrvatski klerofašisti, ustaše i neoustaše, kojima je aktualna vlast dopustila da se razmašu i dišu punim plućima, atakirajući upravo antifašizam kao stečevinu civilizacije, pokušavajući, jedini u Evropi, opravdati najmonstruozniji kvislinški režim i sve zločine koje je počinio pripisati hrvatskom narodu.
Neće ići, gospodo, zločine su počinili ustaše, koji nisu bili nikakva hrvatska vojska niti "borci za Hrvatsku" već najordinarniji kvislinški izrodi, pripadnici OS zločinačke kvislinške tvorevine (tzv. NDH), uspostavljene voljom okupatora na teritoriju okupirane države (Kraljevine Jugoslavije), koja činom okupacije nije prestala postojati.
Sam "vojskovođa" S. Kvaternik, prilikom proglašenja tzv. NDH kaže da se "država uspostavlja Božjom providnošću i voljom našeg saveznika".
Nestankom njenog tvorca (A. Hitlera) nestala je i "država".
Jel' to jasno gospodo hrvatski fašisti?
Svim građankama i građanima RH čestitam Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.
Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!
Na dan 07. 05 1945. u francuskom Reimsu Treći Reich potpisao je Akt o bezuvjetnoj predaji prema kojem su do 23:01 sata 08. 05. 1945. OS Trećeg Reicha i sve vojske pod njemačkim nadzorom trebale položiti oružje.
U Evropi prestalo je najveće klanje u povijesti ljudskog roda, klanje koje je pokrenula fašistička ideologija, odnosno ona surovija nacistička varijanta. Prestale su silne patnje i progoni drugih i drugačijih. Razloga za slavlje bilo je napretek.
Zato je 09. svibanj određen kao Dan pobjede nad fašizmom i taj dan se slavi u svim zemljama Evrope.
Budući da su jugoslavenski antifašisti dali nemali doprinos u toj borbi, onda je uvijek bilo dovoljno razloga da se taj Dan i kod nas dostojno obilježi.
Republika Hrvatska kao da se stidi toga dana, predsjednica RH neće na svečanu proslavu u Moskvu, neće ni predsjednik Vlade, a neće ni predsjednik Hrvatskog sabora, Srbijanski predsjednik hoće.
Čovjek si postavlja pitanje zar je moguće da u zemlji, koja svoj opstanak zahvaljuje upravo tome što su je njeni antifašisti svojom borbom preveli na stranu sila pobjednica nad fašizmom, koja u svojem Ustavu ima antifašizam ugrađen u osnove svoje državnosti, nema potrebe za dostojnim obilježavanjem toga Dana?
I to se događa u zemlji u kojoj je antifašistički pokret bio apsolutno najjači u porobljenoj Evropi, a vodio ga je Hrvat. To se događa u zemlji koja samo svojem antifašizmu može zahvaliti svoje postojanje, jer da nije bilo antifašističkog pokreta i rješenja nacionalnog pitanja uspostavom republika kao nacionalnih država, nositelja izvornog suvereniteta, koje su onda udružene u federativnu državu, temeljem zaključaka Teheranske konferencije "velike trojice", bila bi restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a iz unitarne države nema izdvajanja.
I gdje je tu onda Hrvatska?
Na stranu činjenica da bi u tom slučaju "Kraljevska vojska u otadžbini" na čelu s D. Mihailovićem bila legalna OS, a kakva bi sudbina tada zadesila hrvatski narod, strah me je i pomisliti.
Znam da će se kao i jučer, povodom Dana oslobođenja Zagreba, vjerojatno održati nekakav skup vremešnih antifašista, svečn akademij u „Lisinskom“, na kojoj neće biti predsjednice RH, možda netko negdje i položi kakav vijenac, ali to je premalo za ono što taj Dan znači ili bi trebao značiti. Tom slavlju bi trebalo dati znatno veći značaj, jer je u čtavom svijetu antifašizam prihvaćen kao civilizacijska stečevina.
Ili je možda zaista važnije pripremati se za "hodočašće" u Bleiburg i tamo "komemorirati" onima po kojima Hrvatske kao države uopće ne bi bilo.
Zar je zaista taj ustaški revival, a ustaše su bili i fašisti i sluge okupatora, važniji od pobjede nad fašizmom.
Nije li to besprimjerno licemjerje, s jedne strane busati se u antifašistička prsa, a s druge slaviti fašiste, jer se ono, čemu svake godine svjedočimo na Bleiburškom polju, ni uz najbolju volju teško može nazvati komemoracijom.
Ali to nisu pitanja na koja bi odgovore htjeli hrvatski klerofašisti, ustaše i neoustaše, kojima je aktualna vlast dopustila da se razmašu i dišu punim plućima, atakirajući upravo antifašizam kao stečevinu civilizacije, pokušavajući, jedini u Evropi, opravdati najmonstruozniji kvislinški režim i sve zločine koje je počinio pripisati hrvatskom narodu.
Neće ići, gospodo, zločine su počinili ustaše, koji nisu bili nikakva hrvatska vojska niti "borci za Hrvatsku" već najordinarniji kvislinški izrodi, pripadnici OS zločinačke kvislinške tvorevine (tzv. NDH), uspostavljene voljom okupatora na teritoriju okupirane države (Kraljevine Jugoslavije), koja činom okupacije nije prestala postojati.
Sam "vojskovođa" S. Kvaternik, prilikom proglašenja tzv. NDH kaže da se "država uspostavlja Božjom providnošću i voljom našeg saveznika".
Nestankom njenog tvorca (A. Hitlera) nestala je i "država".
Jel' to jasno gospodo hrvatski fašisti?
Svim građankama i građanima RH čestitam Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.
Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!
