Poučak gospodina Stjepana Mesića
Upoznati smo, tko više, a tko manje, s time kako su neki postupci ili neke izjave proslavili ili „proslavili“ pojedine ljude s hrvatske javne i političke scene, a da se nikad nitko nije pitao što su nam ti ljudi zapravo nudili i jel' to što prizivaju ili nude primjereno vremenu kojemu su pripadali.
Tako svi znaju za čuveno upozorenje Stjepan Radića upućeno delegaciji NV DSHS koja je sa srbijanskom stranom trebala izdogovarati uvjete ujedinjenja DSHS i Kraljevine Srbije u zajedničku državu: „Ne idite gospodo kao guske u maglu!“, kojom se je usprotivio „prisajedinjenju“. Nitko se međutim nije pitao koja je bila alternativa ni što je Stjepan Radić umjesto ujedinjenja, koje su „gospodari svijeta“ Woodrow Wilson i Lloyd George bili spremni i silom provesti, ponudio svojem hrvatskom narodu. Neki povjesničari bavili su se različitim inačicama ujedinjenju, ali oni temeljem prikupljenih saznanja iznose svoje zaključke, nigdje nema bilo čega što bi nas upućivalo na nekakvu Radićevu ponudu.
Usklik: „Hrvatsku u UN!“ proslavio je ridikula Hrvoja Šošića i donio mu „planetarnu“ slavu jednog od naj-Hrvata i nešto Stare Gradiške. Niti on sam, niti itko drugi nije se zapitao kako, kojim sredstvima i uz koju cijenu bi to bilo provedivo.
Vlado Gotovac je opet sanjao nekakve svoje pjesničke snove iz kojih ga je trgnula tek ona kopča vojničkog opasača na predizbornom skupu u Puli 1997. Tada je shvatio da je i onaj njegov čuveni govor održan 30. 08. 1991. ispred komande 5. Vojne oblasti, bio zapravo tipični govor mržnje.
Franjo Tuđman također nije nudio ništa osim sebe kao samodršca, pa što koštalo da koštalo.
Nakon svih proteklih godina za mene ostaje tajna što je to što je s Tuđmanom povezivalo ljude koji s njim zapravo nisu trebali imati nikakvih dodirnih točaka. Jesu li ti ljudi, tobože prihvaćajući ga, zapravo izbjegavali njegovu bezobzirnu bolesnu nasrtljivost, a on ih zauzvrat smatrao prijateljima. Na um mi pada Edo Murtić, čovjek jakih antifašističkih uvjerenja, hedonist i pun života, pristaje čak i na druženje s već potpuno fašistoidnim Tuđmanom? Raskida svaki odnos s njime tek nakon Tuđmanove izjave da će kad dođe na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“.
Akademik Krešimir Balenović je u jednom trenutku povjerovao da je Tuđman vođen dobrim namjerama, ali čim je shvatio da je Tuđman tek „šumski čovjek“, pobjegao je od njega glavom bez obzira.
Čovjek, koji je u jednom trenutku pristao uz Tuđmana, pa s njime i HDZ osnivao, iako je s njime bio potpuno inkompatibilan je Stipe Mesić, za kojega mislim da ga je u tome vodila isključivo povrijeđenost radi osude na kaznu zatvora, a onda i osvetoljubivost radi izdržane kazne, što je najbolje pokazao onim krajnje netrpeljivim ispadom prema Stipi Šuvaru kad je razriješen dužnosti člana Predsjedništva SFRJ. Ali i on uz Tuđmana nije mogao izdržati dugo, nakon dužeg neslaganja pa i izrazite kritičnosti prema Tuđmanovoj politici, posebno onoj prema BiH, 1994. napušta i Tuđmana i HDZ.
Danas mogu reći da bez obzira na neke njegove nerazumne poteze i više nego dvojbene izjave, ja osobno Mesića smatram zapravo jedinom pozitivnom ličnošću na političkoj sceni Hrvatske, od Tuđmanovog preuzimanja vlasti do danas.
Dakle zamjeram mu šurovanje s ustaštvom koje je nasreću brzo prekinuo, povezivanje s klanom Osmani, „guranje“ Amira Muhremija i nepotrebno i zbrzano priznanje Kosova s tim u vezi. Tome mogu dodati i nikad razjašnjeno porijeklo novca za kupnju stambenog prostora.
Ali to bi uglavnom i bilo sve što mu ja mogu staviti na dušu.
Afera „Našicecement“ je bio i ostao tek pokušaj podvale kojim ga je HDZ želio diskreditirati.
Nepoznavanje elemenata političkog marketinga, neznanje i nesnalaženje, odbijanje učenja na iskustvima drugih, potpuna odsutnost socijalne osjetljivosti kao makar minimalnog osjećaja za opće dobro…. su karakteristike koje obilježavaju najveći broj ljudi iz redova hrvatskog političkog establishmenta danas.
Sve to je najvećim dijelom posljedica Tuđmanovog nasljeđa s kojim je pokušavao raskrstiti upravo Stipe Mesić, ali bio je nažalost preusamljen da bi u tome i uspio.
Svjedoci smo da se sam kandidirao za predsjednika države, jer ga nijedna stranka, uključujući i tada njegovu HNS, nije željela kandidirati, ali se uspio izboriti za to da je ipak istaknut kao zajednički kandidat stranaka tadašnjeg lijevog centra HNS, HSS, LS te IDS, što je već druga priča.
On sam je bio potpuno uvjeren u svoju pobjedu, govoreći da ima „kapital prepoznatljivosti koji nosi njegovo predsjedanje Predsjedništvom SFRJ, što narod pamti“, a onda i povjerenje u onaj dio hrvatskog biračkog tijela, kojemu se nitko ne obraća, ni onda, a ni danas, naime antifašističkoj Hrvatskoj.
Svi imaju nekakvu potrebu dopasti se ustaškoj i klerofašističkoj Hrvatskoj, a tu Hrvatsku treba prepustiti HDZ, neka umre u njenom smradu.
Svjedoci smo da se u svojim predizbornim kampanjama Stipe Mesić nije dodvoravao nikome, a najmanje braniteljima. Nije ronio gorke suze nad sudbinom Vukovara, on je dobro znao tko je odgovoran za tu tužnu sudbinu najbogatijeg i jednog o najljepših hrvatskih gradova. „Bleiburg“ je spominjao u isključivo negativnom kontekstu, a na pamet mu nije padalo da se uprizori na Bleiburškom polju. Tuđmana je anatemizirao!
Napadao je i polupredsjednički sustav i kroz taj sustav i Tuđmana koji je teško zlorabio sve one ovlasti koje mu je sustav omogućavao. Najavljivao je promjene Ustava, koje bi za posljedicu imale promjenu sustava vlasti od polupredsjedničkog u parlamentarni, što je kasnije i provedeno.
Simptomatično je i to da mu je ta antifašistička Hrvatska, kojoj se obraćao, progledala kroz prste za svojedobne već spomenute proustaške istupe i priče kako je „Hrvatska u 2. Svjetskom ratu dva puta pobijedila“. Nagradila ga svojim glasovima i donijela mu izbornu pobjedu, prvi puta „na lijepu riječ“, a drugi puta zato što je ispunio predizborna obećanja i poštovao Ustav RH.
Nimalo mu nije naštetila „sjeća generala“ kao ni svođenje nekih ljudi i događanja na pravu mjeru. Naprotiv! Siguran sam pače da bi Stipe Mesić da je postojala ustavna mogućnost pobijedio na predsjedničkim izborim i osvojio i treći mandat. Usprkos ustaškoj Hrvatskoj, usprkos klerofašistima, braniteljskim udrugama i hrvatskim generalima. Šteta što nije, ne bismo danas predsjednikovanje Ive Josipovića zvali izgubljenim vremenom.
Velika je šteta što Stjepan Mesić nije na čelu izvršne vlasti imao dostojne partnere, da ih je imao, danas bi Hrvatska i drugačije izgledala i drugačije disala, nitko, pa ni The Economist, joj ne bi tepao da je „muljevito dno Evrope“. Samo korak s njime nisu ni znali ni mogli držati ni Ivica Račan, ni Ivo Sanader, ni Jadranka Kosor.
Dakle Stipe Mesić je pokazao što i kako treba raditi u posttuđmanovskoj Hrvatskoj, pokazao je i da se političar ne treba ni pokušavati dopasti se svima i pod svaku cijenu, kako bi tobože bio nekakav politički izdanak sviju u Hrvatskoj. To bismo mogli nazvati svojevrsnim Mesićevim poučkom.
Što bi onda čovjek očekivao od Zorana Milanovića, kojemu je poznat taj Mesićev poučak, a i Josipovićevo „potonuće“, nego da se i on u svojim predizbornim nastupima obraća antifašističkoj Hrvatskoj i glatko pobijedi na izborima? Toj Hrvatskoj su se obraćali i Josipović 2009. i Zoran Milanović 2011. i pobijedili, a onda 2015. Josipović mijenja retoriku i gubi izbore, jer s „desne strane“ nije dobio nijedan glas, a mnoge glasove s „lijeve strane“ je izgubio.
Zoran Milanović ili Alex Brown, svejedno je, očito ništa od tog ne razumijeva, nego i on kreće obraćati se HDZ-ovom biračkom tijelu, odakle po defaultu jedan glas dobiti ne može, ali će mnoge glasove antifašističke Hrvatske izgubiti.
Pitam se nije li Alexu Brownu ovo što je savjetovao Milanoviću slično onome kad bi u SAD u predizbornoj kampanji predsjednički kandidat demokrata koristio retoriku predsjedničkog kandidata republikanaca i obraćao se republikanskom biračkom tijelu, pokušavajući dobii izbore za demokrate?
Milanoviću bi puno probitačnije bilo da je kao savjetnika uoči izbora uzeo Stipu Mesića, jer bi s njim sigurno pobijedio, a s Alexom Brownom će vrlo vjerojatno izgubiti.
Tako svi znaju za čuveno upozorenje Stjepan Radića upućeno delegaciji NV DSHS koja je sa srbijanskom stranom trebala izdogovarati uvjete ujedinjenja DSHS i Kraljevine Srbije u zajedničku državu: „Ne idite gospodo kao guske u maglu!“, kojom se je usprotivio „prisajedinjenju“. Nitko se međutim nije pitao koja je bila alternativa ni što je Stjepan Radić umjesto ujedinjenja, koje su „gospodari svijeta“ Woodrow Wilson i Lloyd George bili spremni i silom provesti, ponudio svojem hrvatskom narodu. Neki povjesničari bavili su se različitim inačicama ujedinjenju, ali oni temeljem prikupljenih saznanja iznose svoje zaključke, nigdje nema bilo čega što bi nas upućivalo na nekakvu Radićevu ponudu.
Usklik: „Hrvatsku u UN!“ proslavio je ridikula Hrvoja Šošića i donio mu „planetarnu“ slavu jednog od naj-Hrvata i nešto Stare Gradiške. Niti on sam, niti itko drugi nije se zapitao kako, kojim sredstvima i uz koju cijenu bi to bilo provedivo.
Vlado Gotovac je opet sanjao nekakve svoje pjesničke snove iz kojih ga je trgnula tek ona kopča vojničkog opasača na predizbornom skupu u Puli 1997. Tada je shvatio da je i onaj njegov čuveni govor održan 30. 08. 1991. ispred komande 5. Vojne oblasti, bio zapravo tipični govor mržnje.
Franjo Tuđman također nije nudio ništa osim sebe kao samodršca, pa što koštalo da koštalo.
Nakon svih proteklih godina za mene ostaje tajna što je to što je s Tuđmanom povezivalo ljude koji s njim zapravo nisu trebali imati nikakvih dodirnih točaka. Jesu li ti ljudi, tobože prihvaćajući ga, zapravo izbjegavali njegovu bezobzirnu bolesnu nasrtljivost, a on ih zauzvrat smatrao prijateljima. Na um mi pada Edo Murtić, čovjek jakih antifašističkih uvjerenja, hedonist i pun života, pristaje čak i na druženje s već potpuno fašistoidnim Tuđmanom? Raskida svaki odnos s njime tek nakon Tuđmanove izjave da će kad dođe na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“.
Akademik Krešimir Balenović je u jednom trenutku povjerovao da je Tuđman vođen dobrim namjerama, ali čim je shvatio da je Tuđman tek „šumski čovjek“, pobjegao je od njega glavom bez obzira.
Čovjek, koji je u jednom trenutku pristao uz Tuđmana, pa s njime i HDZ osnivao, iako je s njime bio potpuno inkompatibilan je Stipe Mesić, za kojega mislim da ga je u tome vodila isključivo povrijeđenost radi osude na kaznu zatvora, a onda i osvetoljubivost radi izdržane kazne, što je najbolje pokazao onim krajnje netrpeljivim ispadom prema Stipi Šuvaru kad je razriješen dužnosti člana Predsjedništva SFRJ. Ali i on uz Tuđmana nije mogao izdržati dugo, nakon dužeg neslaganja pa i izrazite kritičnosti prema Tuđmanovoj politici, posebno onoj prema BiH, 1994. napušta i Tuđmana i HDZ.
Danas mogu reći da bez obzira na neke njegove nerazumne poteze i više nego dvojbene izjave, ja osobno Mesića smatram zapravo jedinom pozitivnom ličnošću na političkoj sceni Hrvatske, od Tuđmanovog preuzimanja vlasti do danas.
Dakle zamjeram mu šurovanje s ustaštvom koje je nasreću brzo prekinuo, povezivanje s klanom Osmani, „guranje“ Amira Muhremija i nepotrebno i zbrzano priznanje Kosova s tim u vezi. Tome mogu dodati i nikad razjašnjeno porijeklo novca za kupnju stambenog prostora.
Ali to bi uglavnom i bilo sve što mu ja mogu staviti na dušu.
Afera „Našicecement“ je bio i ostao tek pokušaj podvale kojim ga je HDZ želio diskreditirati.
Nepoznavanje elemenata političkog marketinga, neznanje i nesnalaženje, odbijanje učenja na iskustvima drugih, potpuna odsutnost socijalne osjetljivosti kao makar minimalnog osjećaja za opće dobro…. su karakteristike koje obilježavaju najveći broj ljudi iz redova hrvatskog političkog establishmenta danas.
Sve to je najvećim dijelom posljedica Tuđmanovog nasljeđa s kojim je pokušavao raskrstiti upravo Stipe Mesić, ali bio je nažalost preusamljen da bi u tome i uspio.
Svjedoci smo da se sam kandidirao za predsjednika države, jer ga nijedna stranka, uključujući i tada njegovu HNS, nije željela kandidirati, ali se uspio izboriti za to da je ipak istaknut kao zajednički kandidat stranaka tadašnjeg lijevog centra HNS, HSS, LS te IDS, što je već druga priča.
On sam je bio potpuno uvjeren u svoju pobjedu, govoreći da ima „kapital prepoznatljivosti koji nosi njegovo predsjedanje Predsjedništvom SFRJ, što narod pamti“, a onda i povjerenje u onaj dio hrvatskog biračkog tijela, kojemu se nitko ne obraća, ni onda, a ni danas, naime antifašističkoj Hrvatskoj.
Svi imaju nekakvu potrebu dopasti se ustaškoj i klerofašističkoj Hrvatskoj, a tu Hrvatsku treba prepustiti HDZ, neka umre u njenom smradu.
Svjedoci smo da se u svojim predizbornim kampanjama Stipe Mesić nije dodvoravao nikome, a najmanje braniteljima. Nije ronio gorke suze nad sudbinom Vukovara, on je dobro znao tko je odgovoran za tu tužnu sudbinu najbogatijeg i jednog o najljepših hrvatskih gradova. „Bleiburg“ je spominjao u isključivo negativnom kontekstu, a na pamet mu nije padalo da se uprizori na Bleiburškom polju. Tuđmana je anatemizirao!
Napadao je i polupredsjednički sustav i kroz taj sustav i Tuđmana koji je teško zlorabio sve one ovlasti koje mu je sustav omogućavao. Najavljivao je promjene Ustava, koje bi za posljedicu imale promjenu sustava vlasti od polupredsjedničkog u parlamentarni, što je kasnije i provedeno.
Simptomatično je i to da mu je ta antifašistička Hrvatska, kojoj se obraćao, progledala kroz prste za svojedobne već spomenute proustaške istupe i priče kako je „Hrvatska u 2. Svjetskom ratu dva puta pobijedila“. Nagradila ga svojim glasovima i donijela mu izbornu pobjedu, prvi puta „na lijepu riječ“, a drugi puta zato što je ispunio predizborna obećanja i poštovao Ustav RH.
Nimalo mu nije naštetila „sjeća generala“ kao ni svođenje nekih ljudi i događanja na pravu mjeru. Naprotiv! Siguran sam pače da bi Stipe Mesić da je postojala ustavna mogućnost pobijedio na predsjedničkim izborim i osvojio i treći mandat. Usprkos ustaškoj Hrvatskoj, usprkos klerofašistima, braniteljskim udrugama i hrvatskim generalima. Šteta što nije, ne bismo danas predsjednikovanje Ive Josipovića zvali izgubljenim vremenom.
Velika je šteta što Stjepan Mesić nije na čelu izvršne vlasti imao dostojne partnere, da ih je imao, danas bi Hrvatska i drugačije izgledala i drugačije disala, nitko, pa ni The Economist, joj ne bi tepao da je „muljevito dno Evrope“. Samo korak s njime nisu ni znali ni mogli držati ni Ivica Račan, ni Ivo Sanader, ni Jadranka Kosor.
Dakle Stipe Mesić je pokazao što i kako treba raditi u posttuđmanovskoj Hrvatskoj, pokazao je i da se političar ne treba ni pokušavati dopasti se svima i pod svaku cijenu, kako bi tobože bio nekakav politički izdanak sviju u Hrvatskoj. To bismo mogli nazvati svojevrsnim Mesićevim poučkom.
Što bi onda čovjek očekivao od Zorana Milanovića, kojemu je poznat taj Mesićev poučak, a i Josipovićevo „potonuće“, nego da se i on u svojim predizbornim nastupima obraća antifašističkoj Hrvatskoj i glatko pobijedi na izborima? Toj Hrvatskoj su se obraćali i Josipović 2009. i Zoran Milanović 2011. i pobijedili, a onda 2015. Josipović mijenja retoriku i gubi izbore, jer s „desne strane“ nije dobio nijedan glas, a mnoge glasove s „lijeve strane“ je izgubio.
Zoran Milanović ili Alex Brown, svejedno je, očito ništa od tog ne razumijeva, nego i on kreće obraćati se HDZ-ovom biračkom tijelu, odakle po defaultu jedan glas dobiti ne može, ali će mnoge glasove antifašističke Hrvatske izgubiti.
Pitam se nije li Alexu Brownu ovo što je savjetovao Milanoviću slično onome kad bi u SAD u predizbornoj kampanji predsjednički kandidat demokrata koristio retoriku predsjedničkog kandidata republikanaca i obraćao se republikanskom biračkom tijelu, pokušavajući dobii izbore za demokrate?
Milanoviću bi puno probitačnije bilo da je kao savjetnika uoči izbora uzeo Stipu Mesića, jer bi s njim sigurno pobijedio, a s Alexom Brownom će vrlo vjerojatno izgubiti.
