Brak iz neprijateljstva
Uobičajeno je da dvoje ljudi sklapaju brak ili životno partnerstvo zbog obostranog osjećaja ljubavi.
Da bi ta zajednica bila stabilna među partnerima mora vladati povjerenje i visok stupanj suglasnosti o većini životnih pitanja, no kako se radi o zajednici dvoje različitih ljudi, mnoge stvari iz međusobnih odnosa bit će rješavane sklapanjem kompromisa, koji će biti to češći i potrebniji što će se „juha više hladiti“.
Osim braka iz ljubavi postoji i dogovoreni brak, koji je stanovita prinuda, kojeg dogovaraju roditelji budućih bračnih partnera, sklapan često uz protivljenje jednog ili čak oba partnera. No kako se „iz te kože ne može“, među partnerima se rađa ljubav, osjećaj koji neovisno o našoj volji donosi život ili se uspostavi takav odnos međusobnog poštovanja i uvažavanja koji takvu bračnu zajednicu čini stabilnom.
Bračne zajednice sklapaju se i iz interesa (recimo postizanje nekih ciljeva, te očuvanje ili okrupnjavanje imetka), nužde (recimo pribavljanje državljanstva osobi koja ga ne bi mogla dobiti ili bi na to morala dugo čekati), ti brakovi često ostaju „nekonzumirani“.
Uobičajeno je razno-razne asocijacije ili udruživanja više-manje jednako ili slično mislećih, a ipak po nečemu različitih, nazivati brakom posebno se to odnosi na sklapanje razno-raznih političkih saveza ili koalicija. Takve asocijacije pri kojima partneri omogućuju jedni drugim da ostvare nekakve svoje posebne ciljeve, koje inače sami ne bi mogli, nazivamo brakom iz interesa.
Na političkoj sceni, pa i onoj hrvatskoj, događalo se je da radi nemogućnosti formiranja izvršne vlasti poslije izbora dolazi do sklapanja koalicijskih sporazuma i među takvim političkim partnerima, koji inače „ne mogu skupa“, kao što je to slučaj njemačke velike koalicije između CDU/CSU s jedne strane i SPD s druge, kad je postalo očito da niti jedna niti druga politička opcija ne može ostvariti potrebnu većinu u Bundestagu. Kako bi se izbjegla blokada vlasti i raspisivanje novih izbora, između te dvije velike političke opcije postignut je minimum konsenzusa i sklopljen je taj „brak iz nužde“. Koji dobro funkcionira, jer je „brak“ sklopljen bez fige u džepu u interesu općeg dobra njemačkog naroda i njegove države i jer je očito da su partneri odlučili da ne „igraju ispod žita“.
Mnogi hrvatski politički analitičari, a pogotovo politički potpuno nepismeni „analitičari“, bi aktualnu postizbornu hrvatsku situaciju rješavali na „njemački način“, kroz koaliranje političkih opcija Hrvatska raste i Domoljubne koalicije predvođenih dvjema najjačim hrvatskim političkim strankama, SDP-om i HDZ-om gubeći iz vida da bi se u hrvatskom slučaju radilo o neprirodnom bludu ili nepoznatoj kategoriji koju bismo mogli nazvati brak iz neprijateljstva.
Naime i politički analitičari i „analitičari“ gube iz vida činjenicu da njemačka desna politička opcija, CDU/CSU, nije prožeta nacizmom ili neonacizmom, niti klerofašizmom, jer da je, premda to u Njemačkoj nije moguće, koaliranja SPD-a s takvom političkom opcijom sasvim sigurno bilo ne bi.
Iako je SDP u Hrvatskoj daleko od socijaldemokracije i više pripada političkom centru, čak malo nagnutijem udesno nego ulijevo, svjetlosne je godine udaljen od ustaštvom i klerofašizmom impregniranog HDZ-a, koji još polaže i „patentna“ prava na hrvatsku državnost i domoljublje, koja su zapravo iskazivana kroz nacional-šovinizam u svojem najsirovijem obliku.
Hrvatsku političku scenu obogatila je politička grupacija MOST, kao politički projekt Opus Dei, koja je na izborima osvojila dovoljno zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru da priklanjajući se jednoj od dvije velike koalicije može ostvariti saborsku većinu i formirati izvršnu vlast.
Obzirom na „osnivača“ i znani ideološki predznak za očekivati bi bilo da će MOST postizborno koalirati s Domoljubnom koalicijom i tako zapravo na vlast vratiti HDZ.
To bi bilo normalno da je „osnivaču“ MOST-a, koji naravno djeluje iz pozadine, bio isključivi cilj, ali nije, njima je cilj ostvariti jedinstvo u hrvatskom nacionalnom korpusu, pa i žrtvovanjem političkog pluralizma i parlamentarne demokracije, pokušavajući tako ostvariti snove Franje Tuđmana o „jedinstvu vlasti“, a zapravo uspostavi nacional-socijalističke države.
Otkud onda ideja o tripartitnoj koaliciji ultimativno zahtijevanoj od predstavnika MOSTa kojim upravlja Nacionalno vijeće, a ne Božo Petrov, u kojemu glavnu riječ ne vode saborski zastupnici koji su na izborima mandate osvojili sa liste MOSTA, već netko drugi, a iza tih drugih stoji Opus Dei?
Ono sa čime “osnivači“ MOSTa očito nisu računali je različita ideološka i svijetonazorna opredijeljenost sudionika sa liste MOSTa, pa bi odluka o priklanjanju jednoj ili drugoj političkoj opciji dovela do raspada MOSTa, s time da Domoljubnoj koaliciji za formiranje saborske većine trebaju ruke svih zastupnika MOSTa, a koaliciji Hrvatska raste je dovoljno i manje od pola njihovih glasova, što znači da uz podršku MOSTa, odnosno onih njegovih zastupnika koji bi pristali uz tu opciju, Domoljubna koalicija ne može osigurati saborsku većinu niti oformiti vladu.
A zadaća je bila dovođenje HDZ-a na vlast pa makar i „na mala vrata“, a to bi se ostvarilo brakom iz neprijateljstva, jer bismo tripartitnu koaliciju do koje bi se došlo pristajanjem na uvjetovanja i političke ucjene, kojima je MOST obilno pribjegavao, mogli jedino tako nazvati.
Zbog nepremostivih razlika takva koalicija ne bi bila dugog vijeka, čak i kad bi je se na nekakav način uspjelo oformiti, a jednako tako to neće biti ni eventualna koalicija MOSTa i Hrvatska raste, ako do nje dođe. Ucjene i uvjetovanja MOSTa su takve vrste da ih naprosto nije moguće zaboraviti.
A onda kad čovjek čuje da je „glavni inženjer“ MOSTovih reformi Damir Polančec, kojemu je kao HDZ-ovom ministru skoro uspjelo „reformirati“ Podravku, a izuzetno uspješno je sekundirao i Ivi Sanaderu u procesu „reformiranja“ INE, novi izbori izgledaju kao najmanje loše rješenje. U svakom slučaju bolje od braka iz neprijateljstva.
Da bi ta zajednica bila stabilna među partnerima mora vladati povjerenje i visok stupanj suglasnosti o većini životnih pitanja, no kako se radi o zajednici dvoje različitih ljudi, mnoge stvari iz međusobnih odnosa bit će rješavane sklapanjem kompromisa, koji će biti to češći i potrebniji što će se „juha više hladiti“.
Osim braka iz ljubavi postoji i dogovoreni brak, koji je stanovita prinuda, kojeg dogovaraju roditelji budućih bračnih partnera, sklapan često uz protivljenje jednog ili čak oba partnera. No kako se „iz te kože ne može“, među partnerima se rađa ljubav, osjećaj koji neovisno o našoj volji donosi život ili se uspostavi takav odnos međusobnog poštovanja i uvažavanja koji takvu bračnu zajednicu čini stabilnom.
Bračne zajednice sklapaju se i iz interesa (recimo postizanje nekih ciljeva, te očuvanje ili okrupnjavanje imetka), nužde (recimo pribavljanje državljanstva osobi koja ga ne bi mogla dobiti ili bi na to morala dugo čekati), ti brakovi često ostaju „nekonzumirani“.
Uobičajeno je razno-razne asocijacije ili udruživanja više-manje jednako ili slično mislećih, a ipak po nečemu različitih, nazivati brakom posebno se to odnosi na sklapanje razno-raznih političkih saveza ili koalicija. Takve asocijacije pri kojima partneri omogućuju jedni drugim da ostvare nekakve svoje posebne ciljeve, koje inače sami ne bi mogli, nazivamo brakom iz interesa.
Na političkoj sceni, pa i onoj hrvatskoj, događalo se je da radi nemogućnosti formiranja izvršne vlasti poslije izbora dolazi do sklapanja koalicijskih sporazuma i među takvim političkim partnerima, koji inače „ne mogu skupa“, kao što je to slučaj njemačke velike koalicije između CDU/CSU s jedne strane i SPD s druge, kad je postalo očito da niti jedna niti druga politička opcija ne može ostvariti potrebnu većinu u Bundestagu. Kako bi se izbjegla blokada vlasti i raspisivanje novih izbora, između te dvije velike političke opcije postignut je minimum konsenzusa i sklopljen je taj „brak iz nužde“. Koji dobro funkcionira, jer je „brak“ sklopljen bez fige u džepu u interesu općeg dobra njemačkog naroda i njegove države i jer je očito da su partneri odlučili da ne „igraju ispod žita“.
Mnogi hrvatski politički analitičari, a pogotovo politički potpuno nepismeni „analitičari“, bi aktualnu postizbornu hrvatsku situaciju rješavali na „njemački način“, kroz koaliranje političkih opcija Hrvatska raste i Domoljubne koalicije predvođenih dvjema najjačim hrvatskim političkim strankama, SDP-om i HDZ-om gubeći iz vida da bi se u hrvatskom slučaju radilo o neprirodnom bludu ili nepoznatoj kategoriji koju bismo mogli nazvati brak iz neprijateljstva.
Naime i politički analitičari i „analitičari“ gube iz vida činjenicu da njemačka desna politička opcija, CDU/CSU, nije prožeta nacizmom ili neonacizmom, niti klerofašizmom, jer da je, premda to u Njemačkoj nije moguće, koaliranja SPD-a s takvom političkom opcijom sasvim sigurno bilo ne bi.
Iako je SDP u Hrvatskoj daleko od socijaldemokracije i više pripada političkom centru, čak malo nagnutijem udesno nego ulijevo, svjetlosne je godine udaljen od ustaštvom i klerofašizmom impregniranog HDZ-a, koji još polaže i „patentna“ prava na hrvatsku državnost i domoljublje, koja su zapravo iskazivana kroz nacional-šovinizam u svojem najsirovijem obliku.
Hrvatsku političku scenu obogatila je politička grupacija MOST, kao politički projekt Opus Dei, koja je na izborima osvojila dovoljno zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru da priklanjajući se jednoj od dvije velike koalicije može ostvariti saborsku većinu i formirati izvršnu vlast.
Obzirom na „osnivača“ i znani ideološki predznak za očekivati bi bilo da će MOST postizborno koalirati s Domoljubnom koalicijom i tako zapravo na vlast vratiti HDZ.
To bi bilo normalno da je „osnivaču“ MOST-a, koji naravno djeluje iz pozadine, bio isključivi cilj, ali nije, njima je cilj ostvariti jedinstvo u hrvatskom nacionalnom korpusu, pa i žrtvovanjem političkog pluralizma i parlamentarne demokracije, pokušavajući tako ostvariti snove Franje Tuđmana o „jedinstvu vlasti“, a zapravo uspostavi nacional-socijalističke države.
Otkud onda ideja o tripartitnoj koaliciji ultimativno zahtijevanoj od predstavnika MOSTa kojim upravlja Nacionalno vijeće, a ne Božo Petrov, u kojemu glavnu riječ ne vode saborski zastupnici koji su na izborima mandate osvojili sa liste MOSTA, već netko drugi, a iza tih drugih stoji Opus Dei?
Ono sa čime “osnivači“ MOSTa očito nisu računali je različita ideološka i svijetonazorna opredijeljenost sudionika sa liste MOSTa, pa bi odluka o priklanjanju jednoj ili drugoj političkoj opciji dovela do raspada MOSTa, s time da Domoljubnoj koaliciji za formiranje saborske većine trebaju ruke svih zastupnika MOSTa, a koaliciji Hrvatska raste je dovoljno i manje od pola njihovih glasova, što znači da uz podršku MOSTa, odnosno onih njegovih zastupnika koji bi pristali uz tu opciju, Domoljubna koalicija ne može osigurati saborsku većinu niti oformiti vladu.
A zadaća je bila dovođenje HDZ-a na vlast pa makar i „na mala vrata“, a to bi se ostvarilo brakom iz neprijateljstva, jer bismo tripartitnu koaliciju do koje bi se došlo pristajanjem na uvjetovanja i političke ucjene, kojima je MOST obilno pribjegavao, mogli jedino tako nazvati.
Zbog nepremostivih razlika takva koalicija ne bi bila dugog vijeka, čak i kad bi je se na nekakav način uspjelo oformiti, a jednako tako to neće biti ni eventualna koalicija MOSTa i Hrvatska raste, ako do nje dođe. Ucjene i uvjetovanja MOSTa su takve vrste da ih naprosto nije moguće zaboraviti.
A onda kad čovjek čuje da je „glavni inženjer“ MOSTovih reformi Damir Polančec, kojemu je kao HDZ-ovom ministru skoro uspjelo „reformirati“ Podravku, a izuzetno uspješno je sekundirao i Ivi Sanaderu u procesu „reformiranja“ INE, novi izbori izgledaju kao najmanje loše rješenje. U svakom slučaju bolje od braka iz neprijateljstva.
