Ovi će nas „reformirati“ do iza Karpata!
Ili kako RH iz zone sumraka tone u posvemašnji mrak.
Nakon što su mnogi, od predsjednice RH, Crkve u Hrvata, čelništva braniteljskih udruga, „šatoraša“, „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“ … naravno uz sam HDZ, kojima se neočekivano pridružio i Zoran Milanović, koristeći u predizbornoj kampanji retoriku HDZ-a, žestoko „nalegli na rudo“ da nam ponovo na vlast dovedu HDZ, a to se postizbornom koalicijom s MOSTom i dogodilo.
Ali ne lezi vraže, Domoljubna koalicija zajedno s MOSTom i prebjegom iz SDSS-a nije imala dovoljno „ruku“ da im predsjednica RH prihvati i imenuje mandatara za sastav nove vlade, kojega im je usput budi rečeno sama nametnula. Jedan glas je manjkao pa je u pomoć priskočio Milan Bandić dovevši „pobjednicima“ tri „ruke“, dvije svoje i jednu manjinsku, pa možemo mirne duše reći da je upravo Milan Bandić, čuveni „ljevičar i socijaldemokrat“, kojega je prema vlastitom priznanju „bilo moguće istjerati iz SDP-a, ali socijaldemokraciju nije moguće istjerati iz Milana Bandića“, naravno sve dok tko nije spreman platiti pravu cijenu.
Pa što je presudilo da Milan Bandić „prepozna“ „reformsko“ opredjeljenje HDZ-a i priključi se „reformskim“ snagama Domoljubne koalicije i MOSTa?
Prvo, proračun grada Zagreba nije bilo moguće donijeti bez „ruku“ HDZ-ovih vijećnika u Skupštini Grada.
Drugo, DORH je pred Županijskim sudom u Zagrebu podigao ozbiljnu optužnicu protiv Bandića, koji bi obzirom na HDZ-ove sklonosti i njihove „veze„ u pravosuđu mogao računati na svojevrsnu indulgenciju.
Treće, vrlo izgledno „smještanje“ prijatelja Miodraga Deme u fotelju ministra branitelja.
Dakle „reformski opredijeljeno“ društvo iz Domoljubne koalicije (čitaj HDZ) uspjelo je uz pomoć MOSTa, prebjega iz SDSS i troje Bandićevih „skucati“ skromnu ali ipak većinu što je omogućilo konstituiranje Hrvatskog sabora, za čijeg je predsjednika izabran Željko Reiner, u političkom, ali i u ljudskom smislu ono gotovo najgore što HDZ uopće može ponuditi.
Novoizabrani predsjednik Hrvatskog sabora je odmah najavio dvije ključne reforme koje bi se nužno trebale provesti kao conditio sine qua non za provedbu svih drugih gromoglasno najavljivanih reformi. To je prvo preimenovanje Hrvatskog sabora u Hrvatski državni sabor, kako je tom predstavničkom tijelu tepao ustaški poglavnik Ante Pavelić i drugo ponovno preuzimanje pokroviteljstva nad ustaškim dernekom, pardon komemoracijom na Bleiburškom polju.
Na tom tragu se najavljuju i mnoge druge „krucijalne reformske promjene“ kao preimenovanja Ministarstva zdravlja u Ministarstvo zdravstva ili Ministarstva branitelja u Ministarstvo hrvatskih branitelja, po uzoru valjda na „hrvatski Vukovar“, jer da nije „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“, nitko ne bi znao da je Vukovar hrvatski grad …
Nova ministarstva (Ministarstvo demografske obnove) i novi resori (Domovinska sigurnost), a izgledna su i spajanja nekih resora što će nas zaista „reformirati“ do iza Karpata.
Sad kad već preimenovanje najvišeg tijela zakonodavne vlasti u RH traži promjenu Ustava, predlažem da se tom prilikom i sama država preimenuje, jer, složit ćete se samnom, samo Republika Hrvatska nedovoljno naglašava njen hrvatski karakter, što bi bilo popravljeno njezinim preimenovanjem u Hrvatska republika Hrvatska, HRH ili Republika hrvatska Hrvatska, RHH, o čemu bi trebalo provesti referendum, pa onda u Ustav unijeti ono ime za koje su se građani većinski izjasnili. Ja mislim da bi to novo ime u potpunosti zadovoljilo sva očekivanja Hrvata u BiH i Hrvata u dijaspori. Osim ako NDH nije jedino ime koje bi njih moglo zadovoljiti, premda i ona Stepinčeva sugestija, Katolička država Hrvatska, KDH, nije za odbaciti. Ili bi možda sintetizirano, Hrvatska nezavisna katolička država Hrvatska, HNKDH, ono R ionako samo smeta, bilo najbolje rješenje?
Što kažete?
Ne bi li to konačno pohrvaćenje hrvatske države bila reforma nad reformama?
Što reći o „nestranačkom mandataru“ za predsjednika hrvatske Vlade, g. Tihomiru Timu Oreškoviću, kojeg su iz redova „vrhunskih svjetskih managera“ valjda najsjajnije zvijezde svjetskog businessa poslije Shigea Shinga i Lee Iaccocce, kako nam ga pokušavaju predstaviti oni koji su ga tako „ekspresno“ iznjedrili MOST i HDZ, naravno ako zanemarimo činjenicu da predsjednica države, ali i Karamarko, s njime, posredstvom Đurđe Šušak, ali i bez toga, pregovaraju već više od godinu dana.
No bez obzira na sve, čak i pod uvjetom da je sve ono što je o njemu plasirano iz HDZ-ove kuhinje, taj čovjek kao kandidat za premijera nije jači od nekog uspješnog pripravnika svršenog studenta ekonomije, koji dobro govori engleski. Korporativne financije i državni fiskus nisu ni jednako ni isto, da ne kažem da je dijapazon djelovanja premijera daleko širi od toga, a g. Tihomir Tim Orešković nikakvog iskustva, a pogotovo političkog na tom planu nema. Tu je istini za volju Zoran Milanović, čiji fan ja sasvim sigurno nisam, svjetlosne godine ispred njega.
Volio bih da se varam, ali ja slutim da će ono vrijeme koje će g. Orešković provesti u premijerskoj fotelji, biti za RH nepovratno izgubljeno vrijeme, baš da i ne bude samo radi njega, ali radi HDZ- sasvim sigurno.
S te strane zaista nikad ništa dobero i korisno za Hrvatsku nije došlo.
I sasvim sigurno ni neće!
Nikad!
Ne vjerujem velikom Hrvatu i još većem katoliku, ma koliko i na kojem polju bio uspješan ili prividno uspješan, pogotovo ako ga tako silovito gura HDZ, pa da je baš – Marin Sopta. I ne na zadnje, nikad nisam vjerovao ljudima koji su se potpuno nesamokritički prihvaćali poslova o kojima pojma nemaju.
Nakon što su mnogi, od predsjednice RH, Crkve u Hrvata, čelništva braniteljskih udruga, „šatoraša“, „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“ … naravno uz sam HDZ, kojima se neočekivano pridružio i Zoran Milanović, koristeći u predizbornoj kampanji retoriku HDZ-a, žestoko „nalegli na rudo“ da nam ponovo na vlast dovedu HDZ, a to se postizbornom koalicijom s MOSTom i dogodilo.
Ali ne lezi vraže, Domoljubna koalicija zajedno s MOSTom i prebjegom iz SDSS-a nije imala dovoljno „ruku“ da im predsjednica RH prihvati i imenuje mandatara za sastav nove vlade, kojega im je usput budi rečeno sama nametnula. Jedan glas je manjkao pa je u pomoć priskočio Milan Bandić dovevši „pobjednicima“ tri „ruke“, dvije svoje i jednu manjinsku, pa možemo mirne duše reći da je upravo Milan Bandić, čuveni „ljevičar i socijaldemokrat“, kojega je prema vlastitom priznanju „bilo moguće istjerati iz SDP-a, ali socijaldemokraciju nije moguće istjerati iz Milana Bandića“, naravno sve dok tko nije spreman platiti pravu cijenu.
Pa što je presudilo da Milan Bandić „prepozna“ „reformsko“ opredjeljenje HDZ-a i priključi se „reformskim“ snagama Domoljubne koalicije i MOSTa?
Prvo, proračun grada Zagreba nije bilo moguće donijeti bez „ruku“ HDZ-ovih vijećnika u Skupštini Grada.
Drugo, DORH je pred Županijskim sudom u Zagrebu podigao ozbiljnu optužnicu protiv Bandića, koji bi obzirom na HDZ-ove sklonosti i njihove „veze„ u pravosuđu mogao računati na svojevrsnu indulgenciju.
Treće, vrlo izgledno „smještanje“ prijatelja Miodraga Deme u fotelju ministra branitelja.
Dakle „reformski opredijeljeno“ društvo iz Domoljubne koalicije (čitaj HDZ) uspjelo je uz pomoć MOSTa, prebjega iz SDSS i troje Bandićevih „skucati“ skromnu ali ipak većinu što je omogućilo konstituiranje Hrvatskog sabora, za čijeg je predsjednika izabran Željko Reiner, u političkom, ali i u ljudskom smislu ono gotovo najgore što HDZ uopće može ponuditi.
Novoizabrani predsjednik Hrvatskog sabora je odmah najavio dvije ključne reforme koje bi se nužno trebale provesti kao conditio sine qua non za provedbu svih drugih gromoglasno najavljivanih reformi. To je prvo preimenovanje Hrvatskog sabora u Hrvatski državni sabor, kako je tom predstavničkom tijelu tepao ustaški poglavnik Ante Pavelić i drugo ponovno preuzimanje pokroviteljstva nad ustaškim dernekom, pardon komemoracijom na Bleiburškom polju.
Na tom tragu se najavljuju i mnoge druge „krucijalne reformske promjene“ kao preimenovanja Ministarstva zdravlja u Ministarstvo zdravstva ili Ministarstva branitelja u Ministarstvo hrvatskih branitelja, po uzoru valjda na „hrvatski Vukovar“, jer da nije „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“, nitko ne bi znao da je Vukovar hrvatski grad …
Nova ministarstva (Ministarstvo demografske obnove) i novi resori (Domovinska sigurnost), a izgledna su i spajanja nekih resora što će nas zaista „reformirati“ do iza Karpata.
Sad kad već preimenovanje najvišeg tijela zakonodavne vlasti u RH traži promjenu Ustava, predlažem da se tom prilikom i sama država preimenuje, jer, složit ćete se samnom, samo Republika Hrvatska nedovoljno naglašava njen hrvatski karakter, što bi bilo popravljeno njezinim preimenovanjem u Hrvatska republika Hrvatska, HRH ili Republika hrvatska Hrvatska, RHH, o čemu bi trebalo provesti referendum, pa onda u Ustav unijeti ono ime za koje su se građani većinski izjasnili. Ja mislim da bi to novo ime u potpunosti zadovoljilo sva očekivanja Hrvata u BiH i Hrvata u dijaspori. Osim ako NDH nije jedino ime koje bi njih moglo zadovoljiti, premda i ona Stepinčeva sugestija, Katolička država Hrvatska, KDH, nije za odbaciti. Ili bi možda sintetizirano, Hrvatska nezavisna katolička država Hrvatska, HNKDH, ono R ionako samo smeta, bilo najbolje rješenje?
Što kažete?
Ne bi li to konačno pohrvaćenje hrvatske države bila reforma nad reformama?
Što reći o „nestranačkom mandataru“ za predsjednika hrvatske Vlade, g. Tihomiru Timu Oreškoviću, kojeg su iz redova „vrhunskih svjetskih managera“ valjda najsjajnije zvijezde svjetskog businessa poslije Shigea Shinga i Lee Iaccocce, kako nam ga pokušavaju predstaviti oni koji su ga tako „ekspresno“ iznjedrili MOST i HDZ, naravno ako zanemarimo činjenicu da predsjednica države, ali i Karamarko, s njime, posredstvom Đurđe Šušak, ali i bez toga, pregovaraju već više od godinu dana.
No bez obzira na sve, čak i pod uvjetom da je sve ono što je o njemu plasirano iz HDZ-ove kuhinje, taj čovjek kao kandidat za premijera nije jači od nekog uspješnog pripravnika svršenog studenta ekonomije, koji dobro govori engleski. Korporativne financije i državni fiskus nisu ni jednako ni isto, da ne kažem da je dijapazon djelovanja premijera daleko širi od toga, a g. Tihomir Tim Orešković nikakvog iskustva, a pogotovo političkog na tom planu nema. Tu je istini za volju Zoran Milanović, čiji fan ja sasvim sigurno nisam, svjetlosne godine ispred njega.
Volio bih da se varam, ali ja slutim da će ono vrijeme koje će g. Orešković provesti u premijerskoj fotelji, biti za RH nepovratno izgubljeno vrijeme, baš da i ne bude samo radi njega, ali radi HDZ- sasvim sigurno.
S te strane zaista nikad ništa dobero i korisno za Hrvatsku nije došlo.
I sasvim sigurno ni neće!
Nikad!
Ne vjerujem velikom Hrvatu i još većem katoliku, ma koliko i na kojem polju bio uspješan ili prividno uspješan, pogotovo ako ga tako silovito gura HDZ, pa da je baš – Marin Sopta. I ne na zadnje, nikad nisam vjerovao ljudima koji su se potpuno nesamokritički prihvaćali poslova o kojima pojma nemaju.
