Da sam član SDP, stao bih uz Milanovića!
I dok na kapaljku do nas pristižu vijesti sa zatvorene, kažu vrlo burne, subotnje sjednice Glavnog odbora SDP-a, na kojoj su se navodno Milanovićevi oponenti čak prijetili i fizičkim obračunima, ne možemo se ne zapitati, gdje su ti generali poslije bitke bili onda kad se bitka vodila.
Naime kakvo god moje mišljenje bilo o Zoranu Milanoviću, koje je daleko od afirmativnog, što i moje dosadašnje pisanje potvrđuje, za kojega i dalje mislim da je njegovo pristupanje SDP-u bila vješta Sanaderova podvala Ivici Račanu, činjenica je da je on danas uz sve svoje mane u političkom smislu pravi gorostas u usporedbi sa svojim piškili bi kakili bi oponentima, kunktatorima i kukavicama.
Zašto danas nitko od tih, ne mogu reći osvješćenih nego ostrašćenih, Milanovićevih oponenata nije digao svoj glas već prilikom njegovog pristupanja SDP-u, a znali su da dolazi iz HDZ-ove kuhinje? Ili zašto bar nisu burno reagirali kad je on sam za sebe rekao da je konzervativni liberal, čuj konzervativni liberal, dakle desničar na čelu stranke/partije koja za sebe tvrdi da je politička ljevica?
Sad doznajemo da mu spočitavaju i Milana Bandića, kao da ne znamo tko je Bandiću „dao“ vlast i na vlasti ga održavao opraštajući mu i neoprostivo, bio je to Ivica Račan, a Zoran Milanović je ipak uklonio Bandića iz redova SDP-a. Svojim neglasanjima u Skupštini Grada su Bandića održali i na položaju ga ne samo očuvali nego i ojačali današnji navodni žestoki Milanovićevi osporavatelji Bernardić i Brumnić. „Promaknuo“ im čin glasanja u Skupštini, imali su nekog prečeg posla!?
Rajko Ostojić i Davor Bernardić optužuju Milanovića i za promjenu Bernardićeve kandidature uoči izbora za gradonačelnika Zagreba, samo pitam ja taj „neporočni“ dvojac, zašto su pristali na te promjene, zašto je Rajko Ostojić pristao da protivno odluci GO SDP Zagreba on, tek Milanovićevom voljom, bude kandidat za gradonačelnika? Osoba nedvojbenog ljudskog integriteta bi to odbila, a Davor Bernardić je mogao podnijeti ostavku na mjesto predsjednika GO SDP Zagreba ili je bar najaviti i tako prisiliti Zorana Milanovića da povuče svoju nerazumnu odluku i prije nego što je izašla u javnost. Ne i Rajko Ostojić je prihvatio kandidaturu i Davor Bernardić je tražio od GO SDP Zagreba da preinači svoju odluku i umjesto Davora Bernardića istakne Rajka Ostojića kao svojeg (sic!) kandidata za gradonačelnika.
Zoran Milanović je prema tvrdnjama svojih oponenta isključivi krivac i za to što je Ivo Josipović izgubio izbore za predsjednika RH, kao da mu je on vodio kampanju, jedne riječi o nezainteresiranosti i posvemašnje neaktivnosti partijskih aktivista u predizbornoj kampanji svojeg predsjedničkog kandidata!? Ivo Josipović je izbore izgubio zato što je u predizbornoj kampanji želeći se dopasti svima isticao neke svoje aktivnosti („odvođenje antifašista na Bleiburg“) koje se njegovom (SDP-ovom) izbornom tijelu ne dopadaju, tako da je izgubio značajan broj glasova onih koji su za njega glasali na izborima 2009.
Jedina primjedba na račun Zorana Milanovića, koja stoji, je izostanak IDS-a iz sastava koalicije Hrvatska raste i pogrešna retorika u završnici predizborne kampanje kad je intenzivno korištena retorika primjerena HDZ-u, a ne SDP-u, a s takvom retorikom se na vlast može dovesti HDZ, što se i dogodilo, jer najveći broj glasova koje je dobila koalicija MOST je došao iz redova nezadovoljnih birača SDP-a.
A ako se to zna, opet možemo postaviti pitanje oponentima gdje su bili da to nisu vidjeli, pa na to skrenuli pažnju predsjedniku stranke. Nije valjda da su svi u paklenom strahu od njega, jer on je valjda nekakav Staljin koji bi onda na njih nahuškao svojeg Beriju i eto ih u gulagu u Sibiru ili bar na otoku Goli. Moš' mislit'! Istina je tek da se oni nisu „šteli mešati“, a sad im je za njihovu neaktivnost i nečinjenje isključivi krivac predsjednik stranke/partije.
Zorana Milanovića se usudi „dohvatiti“ i jedan Ivo Baldasar, čovjek koji se izgleda uživa naslikavati s nesporno ustaški opredijeljenim ljudima oko ZDS spomenika i mimo njih, da ga ne svrstam drugačije nego kao osobu koja zauzima poziciju ekvidistance između ustaštva i antifašizma. Otkud njemu pravo da proziva bilo koga ili proziva zato što Zoran Milanović nije poduzeo mjere da se Ivu Baldasra, radi njegovog ponašanja nespojivog s članstvom u SDP-u isključi iz SDP-a, što bi bio jedini pravi odgovor na njegovo ponašanje i njegove izjave.
Zlatko Komadina, oko kojega se vrti dosta toga, je na neki način ishodište iz kojeg kreću napadi na Zorana Milnovića, ali ne radi toga jer je najavio svoju kandidaturu za predsjednika SDP-a. On je kao ministar podnio ostavku pobjegao od odgovornosti u zavjetrinu svoje županije, kasnije se svrstao uz Slavka Linića, koji je morao biti smijenjen, pa i isključen iz SDP-a, da čak i nije bilo drugog njegovog grijeha nego pristajanje na to da država za poljoprivredno zemljište plati šest puta veću cijenu od njegove tržišne vrijednosti. Dakle da i nije bilo razno-raznih pogodovanja i zaštite njegovih prijatelja, dakle da nas i nije podučio kako on uz svoje prijatelje uvijek stameno stoji, pa i kad su ovi uhvaćeni s „prstima u pekmezu“. To je njegovo neotuđivo pravo kao privatne osobe, ali ministar hrvatske Vlade to pravo niti ima niti ga može imati.
I sad bi taj „odlučni“ Zlatko Komadina trebao biti nekakvo spasonosno rješenje za stranku/partiju i nekakav njen integrativni faktor. Takvim ga vide čak i neki od najistaknutijih članova GO SDP-a.
Kad sam spomenuo ono što se u svjetlu gubitka izbora može pripisati isključivo Zoranu Milanoviću, red bi bio i da mu pripišem dio krivnje iz područja kolektivne odgovornosti za to što se SDP nije profilirala kao stranka lijeve političke orijentacije, već kao stranka centra, rekao bih više desno nego lijevo pozicionirana. Odgovoran je za mlitav odnos prema sve agresivnijim klerofašistički orijentiranim prelatima iz KC, za uspostavu dijaloga s fašistima s kojima se dijalog ne uspostavlja, fašizam se ruši svim sredstvima, jer u protivnom ispada da je onih 50-tak milijuna ljudi koji su u 2. Svjetskom ratu svoj živote dali za svijet bez fašizma, palo uzalud. Posljedica toga je da danas u hrvatskoj Vladi nema nikoga antifašistički orijentiranog, ali ima negatora antifašizma i holokausta, a i jedan potpredsjednik Hrvatskog sabora je „stručnjak“ za pokušaj puča Vokić-Lorković.
To ne smeta Milanovićeve oponente, istinaibog ne smeta ni njegove pristaše, koji i u sabornici dopuštaju da ih proustaški elementi prozivaju radi njihove „komunističke prošlosti“, pa se brane pozivanjem na onu svoju sramotnu Deklaraciju iz Račanovih vremena ograđujući se valjda i od NOB-e i 45 godina hrvatske povijesti, a time i od vremena kad je Hrvatska u samo 25 godina u razvojnom smislu prešla put za koji je jednoj Švedskoj trebalo 140 godina.
I na kraju sudeći prema njegovim zadnjim istupima Milanović odaje dojam da je shvatio značaj antifašizma i da bi, ostane li na čelu SDP-a bio spreman poraditi na reafirmaciji antifašizma i na pozicioniranju SDP-a makar kao stranke lijevog centra, ako već ne klasične ljevice. Ne smogne li SDP snage to učiniti, Hrvatska je na putu da se zaista definira kao pravna sljednica tzv. NDH, jer HDZ, KC i čelništva braniteljskih udruga zdušno rade na tome.
Za takav iskorak u današnje vrijeme u redovima čelnika SDP-a snage ima jedino Zoran Milanović, Zlatko Komadina sasvim sigurno ne. Ima li Milanović i volje za takvu bespoštednu političku borbu, ostaje da se vidi.
Zato dame i gospodo iz SDP-a, pamet u glavu, ako i ne radi svega što sam napisao, onda radi toga što stručnjaci rok trajanja nove Vlade procjenjuju kratkim.
Naime kakvo god moje mišljenje bilo o Zoranu Milanoviću, koje je daleko od afirmativnog, što i moje dosadašnje pisanje potvrđuje, za kojega i dalje mislim da je njegovo pristupanje SDP-u bila vješta Sanaderova podvala Ivici Račanu, činjenica je da je on danas uz sve svoje mane u političkom smislu pravi gorostas u usporedbi sa svojim piškili bi kakili bi oponentima, kunktatorima i kukavicama.
Zašto danas nitko od tih, ne mogu reći osvješćenih nego ostrašćenih, Milanovićevih oponenata nije digao svoj glas već prilikom njegovog pristupanja SDP-u, a znali su da dolazi iz HDZ-ove kuhinje? Ili zašto bar nisu burno reagirali kad je on sam za sebe rekao da je konzervativni liberal, čuj konzervativni liberal, dakle desničar na čelu stranke/partije koja za sebe tvrdi da je politička ljevica?
Sad doznajemo da mu spočitavaju i Milana Bandića, kao da ne znamo tko je Bandiću „dao“ vlast i na vlasti ga održavao opraštajući mu i neoprostivo, bio je to Ivica Račan, a Zoran Milanović je ipak uklonio Bandića iz redova SDP-a. Svojim neglasanjima u Skupštini Grada su Bandića održali i na položaju ga ne samo očuvali nego i ojačali današnji navodni žestoki Milanovićevi osporavatelji Bernardić i Brumnić. „Promaknuo“ im čin glasanja u Skupštini, imali su nekog prečeg posla!?
Rajko Ostojić i Davor Bernardić optužuju Milanovića i za promjenu Bernardićeve kandidature uoči izbora za gradonačelnika Zagreba, samo pitam ja taj „neporočni“ dvojac, zašto su pristali na te promjene, zašto je Rajko Ostojić pristao da protivno odluci GO SDP Zagreba on, tek Milanovićevom voljom, bude kandidat za gradonačelnika? Osoba nedvojbenog ljudskog integriteta bi to odbila, a Davor Bernardić je mogao podnijeti ostavku na mjesto predsjednika GO SDP Zagreba ili je bar najaviti i tako prisiliti Zorana Milanovića da povuče svoju nerazumnu odluku i prije nego što je izašla u javnost. Ne i Rajko Ostojić je prihvatio kandidaturu i Davor Bernardić je tražio od GO SDP Zagreba da preinači svoju odluku i umjesto Davora Bernardića istakne Rajka Ostojića kao svojeg (sic!) kandidata za gradonačelnika.
Zoran Milanović je prema tvrdnjama svojih oponenta isključivi krivac i za to što je Ivo Josipović izgubio izbore za predsjednika RH, kao da mu je on vodio kampanju, jedne riječi o nezainteresiranosti i posvemašnje neaktivnosti partijskih aktivista u predizbornoj kampanji svojeg predsjedničkog kandidata!? Ivo Josipović je izbore izgubio zato što je u predizbornoj kampanji želeći se dopasti svima isticao neke svoje aktivnosti („odvođenje antifašista na Bleiburg“) koje se njegovom (SDP-ovom) izbornom tijelu ne dopadaju, tako da je izgubio značajan broj glasova onih koji su za njega glasali na izborima 2009.
Jedina primjedba na račun Zorana Milanovića, koja stoji, je izostanak IDS-a iz sastava koalicije Hrvatska raste i pogrešna retorika u završnici predizborne kampanje kad je intenzivno korištena retorika primjerena HDZ-u, a ne SDP-u, a s takvom retorikom se na vlast može dovesti HDZ, što se i dogodilo, jer najveći broj glasova koje je dobila koalicija MOST je došao iz redova nezadovoljnih birača SDP-a.
A ako se to zna, opet možemo postaviti pitanje oponentima gdje su bili da to nisu vidjeli, pa na to skrenuli pažnju predsjedniku stranke. Nije valjda da su svi u paklenom strahu od njega, jer on je valjda nekakav Staljin koji bi onda na njih nahuškao svojeg Beriju i eto ih u gulagu u Sibiru ili bar na otoku Goli. Moš' mislit'! Istina je tek da se oni nisu „šteli mešati“, a sad im je za njihovu neaktivnost i nečinjenje isključivi krivac predsjednik stranke/partije.
Zorana Milanovića se usudi „dohvatiti“ i jedan Ivo Baldasar, čovjek koji se izgleda uživa naslikavati s nesporno ustaški opredijeljenim ljudima oko ZDS spomenika i mimo njih, da ga ne svrstam drugačije nego kao osobu koja zauzima poziciju ekvidistance između ustaštva i antifašizma. Otkud njemu pravo da proziva bilo koga ili proziva zato što Zoran Milanović nije poduzeo mjere da se Ivu Baldasra, radi njegovog ponašanja nespojivog s članstvom u SDP-u isključi iz SDP-a, što bi bio jedini pravi odgovor na njegovo ponašanje i njegove izjave.
Zlatko Komadina, oko kojega se vrti dosta toga, je na neki način ishodište iz kojeg kreću napadi na Zorana Milnovića, ali ne radi toga jer je najavio svoju kandidaturu za predsjednika SDP-a. On je kao ministar podnio ostavku pobjegao od odgovornosti u zavjetrinu svoje županije, kasnije se svrstao uz Slavka Linića, koji je morao biti smijenjen, pa i isključen iz SDP-a, da čak i nije bilo drugog njegovog grijeha nego pristajanje na to da država za poljoprivredno zemljište plati šest puta veću cijenu od njegove tržišne vrijednosti. Dakle da i nije bilo razno-raznih pogodovanja i zaštite njegovih prijatelja, dakle da nas i nije podučio kako on uz svoje prijatelje uvijek stameno stoji, pa i kad su ovi uhvaćeni s „prstima u pekmezu“. To je njegovo neotuđivo pravo kao privatne osobe, ali ministar hrvatske Vlade to pravo niti ima niti ga može imati.
I sad bi taj „odlučni“ Zlatko Komadina trebao biti nekakvo spasonosno rješenje za stranku/partiju i nekakav njen integrativni faktor. Takvim ga vide čak i neki od najistaknutijih članova GO SDP-a.
Kad sam spomenuo ono što se u svjetlu gubitka izbora može pripisati isključivo Zoranu Milanoviću, red bi bio i da mu pripišem dio krivnje iz područja kolektivne odgovornosti za to što se SDP nije profilirala kao stranka lijeve političke orijentacije, već kao stranka centra, rekao bih više desno nego lijevo pozicionirana. Odgovoran je za mlitav odnos prema sve agresivnijim klerofašistički orijentiranim prelatima iz KC, za uspostavu dijaloga s fašistima s kojima se dijalog ne uspostavlja, fašizam se ruši svim sredstvima, jer u protivnom ispada da je onih 50-tak milijuna ljudi koji su u 2. Svjetskom ratu svoj živote dali za svijet bez fašizma, palo uzalud. Posljedica toga je da danas u hrvatskoj Vladi nema nikoga antifašistički orijentiranog, ali ima negatora antifašizma i holokausta, a i jedan potpredsjednik Hrvatskog sabora je „stručnjak“ za pokušaj puča Vokić-Lorković.
To ne smeta Milanovićeve oponente, istinaibog ne smeta ni njegove pristaše, koji i u sabornici dopuštaju da ih proustaški elementi prozivaju radi njihove „komunističke prošlosti“, pa se brane pozivanjem na onu svoju sramotnu Deklaraciju iz Račanovih vremena ograđujući se valjda i od NOB-e i 45 godina hrvatske povijesti, a time i od vremena kad je Hrvatska u samo 25 godina u razvojnom smislu prešla put za koji je jednoj Švedskoj trebalo 140 godina.
I na kraju sudeći prema njegovim zadnjim istupima Milanović odaje dojam da je shvatio značaj antifašizma i da bi, ostane li na čelu SDP-a bio spreman poraditi na reafirmaciji antifašizma i na pozicioniranju SDP-a makar kao stranke lijevog centra, ako već ne klasične ljevice. Ne smogne li SDP snage to učiniti, Hrvatska je na putu da se zaista definira kao pravna sljednica tzv. NDH, jer HDZ, KC i čelništva braniteljskih udruga zdušno rade na tome.
Za takav iskorak u današnje vrijeme u redovima čelnika SDP-a snage ima jedino Zoran Milanović, Zlatko Komadina sasvim sigurno ne. Ima li Milanović i volje za takvu bespoštednu političku borbu, ostaje da se vidi.
Zato dame i gospodo iz SDP-a, pamet u glavu, ako i ne radi svega što sam napisao, onda radi toga što stručnjaci rok trajanja nove Vlade procjenjuju kratkim.
