„Hoćete otići? Idite odmah!“
Kao uvod u današnju priču ispričat ću jednu istinitu zgodu s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme kad su se zaposlenici poprilično nekritički poticali na doškolovanje uz rad, jednostavno su gotovo svi koji su izrazili želju upućivani na doškolovanje, ne pitajući se treba li poduzeću taj profil radnika, niti kuda s tim ljudima kad završe školu. Kasnije se tome pristupalo puno ozbiljnije, pa su se na doškolovanje upućivali oni s liste deficitarnih zanimanja.
Tako je jedan službenik sa SSS, školujući se uz rad, završio višu ekonomsku školu, njegovo mu je dotadašnje radno mjesto postalo „pretijesno“, pa je počeo pritiskati šefove tražeći unaprjeđenje, završio je u tehničkom sektoru, da se kao ekonomist nađe pri ruci razvojnim inženjerima pri ekonomskom vrednovanju razvojnih projekta.
Dolaskom u službu razvoja tehničkog sektora, koji se u svakom poduzeću smatrao „aristokratskim“, našem novopečenom vlasniku diplome Više ekonomske škole porasla je vrijednost, bar u njegovim očima, inženjeri i tehničari su ga jedva doživljavali.
Poduzeće iz fonda za stambeno zbrinjavanje radnika kupuje nekoliko desetaka stanova i junak naše priče, bez obzira što ne ispunjava uvjete iz Pravilnika, negdje je pri kraju liste onih koji imaju pravo na stan ili stambeni kredit, kao sada prevažan član kolektiva, sam sebi unaprijed „dodjeljuje“ stan na korištenje, svakodnevno maltretira predsjednika i članove komisije RS, ali i svojeg šefa i direktora sektora i što je bilo izglednije da neće dobiti stan, to je bio agresivniji, pa se počeo prijetiti kako će on „otići iz firme ako ne dobije stan“, čak je počeo pjevušiti onu “Došlo vrijeme da se rastajemo“.
Direktor sektora iznerviran svakodnevnim čekičanjima o stanu ispriča priču direktoru RO, na što mu ovaj kaže neka on dotičnog pošalje k njemu na razgovor.
I tako sutradan evo našeg junaka u kabinetu direktora, koji ga ljubazno pozdravlja, čavrlja s njim, nudi stolicu, nudi kavu, a onda uz kavu kaže da je eto čuo kako naš junak najavljuje odlazak iz firme, ako u sljedećoj raspodjeli stanova ne dobije stan na korištenje …
- Pa da, druže direktore, mora se …
- Jel' vi to, kolega, baš ozbiljno namjeravate otići, mislim, ako ne dobijete stan?
- Da, druže direktore, najozbiljnije.
- Pa što onda čekate, idite odmah! – prodere se iskusni direktor.
Vratio se naš junak u „bazu“ manji od makovog zrna, prestala čekičanja o stanu, prestale prijetnje odlaskom, prestalo pjevušenje.
Prisjetio sam se ove priče zato što me današnja situacija oko prijetnje izlaskom Velike Britanije iz EU na nju podsjeća radi neprekidnih uvjetovanja ostanka, odnosno prijetnji izlaskom iz EU, koje maltretirajući druge članice provodi ta država.
Velika Britanija je država koja po meni, u okolnostima u kojima je to postala, nikad i nije smjela postati članicom EU, odnosno mogla je postati, ali tek nakon što bi trajno odustala od svih svojih uvjetovanja i ucjena, ne dopuštajući joj da se izbori za svoj ni na čemu osnovani povlašteni položaj u nekim pravima i obavezama u odnosu na druge članice, što na potonje djeluje pomalo frustrirajuće, neprekidne prijetnje izlaskom iz članstva u EU da i ne spominjem.
Druge članice kao i tijela i organi EU se „slamaju“ kako bi uvjerile Camerona odnosno Britance da ostanu, uglavnom pristajući na njihove ucjene.
Tako je i sada, pa ili će radnicima iz drugih članica EU u Velikoj Britaniji isplaćivati manje socijalne naknade nego vlastitim državljanima ili Velika Britanija izlazi iz EU.
Velika Britanija svojim ponašanjem naprosto sili druge članice Unije da gube vrijeme na Cameronove ucjene i budalaštine, kao da ne postoje ni migrantska kriza ni drugi gorući problemi, koje bi tijela i organi EU trebali rješavati.
Jedino ispravno rješenje problema s Velikom Britanijom bilo bi postupanje slično onom iz gornje priče, dakle, ako Velika Britanija želi izaći iz EU, neka izađe odmah.
Uz dodatak da se, ukoliko ostaju u članstvu EU, Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske u pravima i obavezama potpuno izjednačuje s ostalim razvijenim članicama EU, sve beneficije im se ukidaju, uz obavezno prihvaćanje EUR kao vlastite monete.
Bilo bi više nego zanimljivo vidjeti Cameronovu reakciju, ali i reakciju i Krune i Parlamenta, kad bi ga se stavilo pred takav izbor izlaska ili ostanka u članstvu EU i bi li odmah raspisivao referendum ili ne bi.
Ono što ja znam je da Velika Britanija od članstva u EU ima daleko veće koristi nego što EU ima od Velike Britanije, nije valjda da to Cameron ne zna ili da to ne znaju čelnici drugih članica, ali i oni u organima i tijelima EU.
Zato što znam da to znaju, još mi je čudnije njihovo popustljivo i snishodljivo ponašanje prema britanskim ucjenama ili se jednostavno radi o strahu od potpunog raspada EU.
I na kraju, budući da EU nije zasnovana na onim principima koje je iznio Helmut Schmidt najavljujući novinarima uspostavu EU riječima: „Mi nećemo raditi ništa što Tito već nije napravio“, što je značilo uspostavu EU kao federacije s elementima konfederacije s dvodomnim parlamentom i paritetnoj zastupljenosti članica u njemu, možda je i bolje da se raspadne, jer su proturječnosti i nedorečenost u njenim temeljima tolike da će stalno generirati kojekakve krize.
I na EU se nažalost može primijeniti Katonovo pravilo koje glasi da se ono što je započeto loše, protekom vremena neće popraviti (Quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere).
Tako je jedan službenik sa SSS, školujući se uz rad, završio višu ekonomsku školu, njegovo mu je dotadašnje radno mjesto postalo „pretijesno“, pa je počeo pritiskati šefove tražeći unaprjeđenje, završio je u tehničkom sektoru, da se kao ekonomist nađe pri ruci razvojnim inženjerima pri ekonomskom vrednovanju razvojnih projekta.
Dolaskom u službu razvoja tehničkog sektora, koji se u svakom poduzeću smatrao „aristokratskim“, našem novopečenom vlasniku diplome Više ekonomske škole porasla je vrijednost, bar u njegovim očima, inženjeri i tehničari su ga jedva doživljavali.
Poduzeće iz fonda za stambeno zbrinjavanje radnika kupuje nekoliko desetaka stanova i junak naše priče, bez obzira što ne ispunjava uvjete iz Pravilnika, negdje je pri kraju liste onih koji imaju pravo na stan ili stambeni kredit, kao sada prevažan član kolektiva, sam sebi unaprijed „dodjeljuje“ stan na korištenje, svakodnevno maltretira predsjednika i članove komisije RS, ali i svojeg šefa i direktora sektora i što je bilo izglednije da neće dobiti stan, to je bio agresivniji, pa se počeo prijetiti kako će on „otići iz firme ako ne dobije stan“, čak je počeo pjevušiti onu “Došlo vrijeme da se rastajemo“.
Direktor sektora iznerviran svakodnevnim čekičanjima o stanu ispriča priču direktoru RO, na što mu ovaj kaže neka on dotičnog pošalje k njemu na razgovor.
I tako sutradan evo našeg junaka u kabinetu direktora, koji ga ljubazno pozdravlja, čavrlja s njim, nudi stolicu, nudi kavu, a onda uz kavu kaže da je eto čuo kako naš junak najavljuje odlazak iz firme, ako u sljedećoj raspodjeli stanova ne dobije stan na korištenje …
- Pa da, druže direktore, mora se …
- Jel' vi to, kolega, baš ozbiljno namjeravate otići, mislim, ako ne dobijete stan?
- Da, druže direktore, najozbiljnije.
- Pa što onda čekate, idite odmah! – prodere se iskusni direktor.
Vratio se naš junak u „bazu“ manji od makovog zrna, prestala čekičanja o stanu, prestale prijetnje odlaskom, prestalo pjevušenje.
Prisjetio sam se ove priče zato što me današnja situacija oko prijetnje izlaskom Velike Britanije iz EU na nju podsjeća radi neprekidnih uvjetovanja ostanka, odnosno prijetnji izlaskom iz EU, koje maltretirajući druge članice provodi ta država.
Velika Britanija je država koja po meni, u okolnostima u kojima je to postala, nikad i nije smjela postati članicom EU, odnosno mogla je postati, ali tek nakon što bi trajno odustala od svih svojih uvjetovanja i ucjena, ne dopuštajući joj da se izbori za svoj ni na čemu osnovani povlašteni položaj u nekim pravima i obavezama u odnosu na druge članice, što na potonje djeluje pomalo frustrirajuće, neprekidne prijetnje izlaskom iz članstva u EU da i ne spominjem.
Druge članice kao i tijela i organi EU se „slamaju“ kako bi uvjerile Camerona odnosno Britance da ostanu, uglavnom pristajući na njihove ucjene.
Tako je i sada, pa ili će radnicima iz drugih članica EU u Velikoj Britaniji isplaćivati manje socijalne naknade nego vlastitim državljanima ili Velika Britanija izlazi iz EU.
Velika Britanija svojim ponašanjem naprosto sili druge članice Unije da gube vrijeme na Cameronove ucjene i budalaštine, kao da ne postoje ni migrantska kriza ni drugi gorući problemi, koje bi tijela i organi EU trebali rješavati.
Jedino ispravno rješenje problema s Velikom Britanijom bilo bi postupanje slično onom iz gornje priče, dakle, ako Velika Britanija želi izaći iz EU, neka izađe odmah.
Uz dodatak da se, ukoliko ostaju u članstvu EU, Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske u pravima i obavezama potpuno izjednačuje s ostalim razvijenim članicama EU, sve beneficije im se ukidaju, uz obavezno prihvaćanje EUR kao vlastite monete.
Bilo bi više nego zanimljivo vidjeti Cameronovu reakciju, ali i reakciju i Krune i Parlamenta, kad bi ga se stavilo pred takav izbor izlaska ili ostanka u članstvu EU i bi li odmah raspisivao referendum ili ne bi.
Ono što ja znam je da Velika Britanija od članstva u EU ima daleko veće koristi nego što EU ima od Velike Britanije, nije valjda da to Cameron ne zna ili da to ne znaju čelnici drugih članica, ali i oni u organima i tijelima EU.
Zato što znam da to znaju, još mi je čudnije njihovo popustljivo i snishodljivo ponašanje prema britanskim ucjenama ili se jednostavno radi o strahu od potpunog raspada EU.
I na kraju, budući da EU nije zasnovana na onim principima koje je iznio Helmut Schmidt najavljujući novinarima uspostavu EU riječima: „Mi nećemo raditi ništa što Tito već nije napravio“, što je značilo uspostavu EU kao federacije s elementima konfederacije s dvodomnim parlamentom i paritetnoj zastupljenosti članica u njemu, možda je i bolje da se raspadne, jer su proturječnosti i nedorečenost u njenim temeljima tolike da će stalno generirati kojekakve krize.
I na EU se nažalost može primijeniti Katonovo pravilo koje glasi da se ono što je započeto loše, protekom vremena neće popraviti (Quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere).
