A-a, nećemo tako, gospođo predsjednice RH
Predsjednica RH sjetila se jučer, 09. 05. 2016., putem TV obratiti naciji, ali ne da nam čestita Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, nego da upozori nepoznatog nekog na ideološke podjele, netoleranciju i govor mržnje u hrvatskom društvu i potrebu da se taj trend zaustavi.
Jer eto, to radi nekakav nepoznat netko s kojim bi se onda valjda vlasti trebale pozabaviti i spriječiti daljnju eskalaciju ideoloških i drugih podjela.
A mi znamo da je predsjedničina politička opcija, a posebno ona osobno najzaslužnija što je stanje na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni takvo i što su ideološke podjele u društvu veće nego ikad:
Od predizbornih skupova, preko svečanosti inauguracije, radi tamo prisutnih uzvanika, evidentno proustaški raspoloženih „eminencija“, druženja s u najmanju ruku suspektnim likovima, odlascima „na noge“ proustaški opredijeljenim šatorašima, svojim nereagiranjem na njihove prijeteće „križarske“ marševe, marševe s plinskim bocama, njihovim sudioništvom u „maršu smrti“ predvođenim Markom Juričem, Velimirom Bujancem i Ivanom Tepešom i gromkim klicanjem ZDS, svojim nereagiranjem na ZDS pozdravljanje na utakmici protiv Norveške, šutnjom na ZDS divljanje na utakmici protiv Izraela, preuzimanja pokroviteljstva nad ustaškim dernekom na Bleiburškom polju, revizijom povijesti i relativiziranjem ustaških zločina, izjednačavanjem ustaškog režima s jugoslavenskim „zločinačkim režimom“ itd. i t. sl. predsjednica RH je pozivajući se na jedinstvo tvorno pridonosila bujanju ideoloških podjela u hrvatskom društvu.
U toj funkciji je i njen obračun sa „zločincem Titom“ koji sasvim sigurno nije zločinac u kolektivnoj svijesti većine hrvatskog naroda, a povijest ga je odavno smjestila na njegovo mjesto, a to je mjesto onih svjetskih velikana koji su u pozitivnom smislu obilježili 20. stoljeće.
Da, za sve one hrvatske državljane koji antifašistički dišu Tito je simbol borbe protiv fašizma, nesumnjivo je jedini hrvatski političar kojeg svijet poznaje i priznaje mu veličinu, tako da je od, ja bih se usudio reći, većine hrvatskih državljana predsjedničino nesmotreno micanje njegove biste iz Predsjedničkih dvora prihvaćeno kao neprijateljski čin, dakle čin koji vodi daljnjim ideološkim podjelama u hrvatskom nacionalnom korpusu.
Za predsjednicu RH 2. Svjetski rat je gotovo nepoznanica, kao da ne zna tko ga je i zašto započeo, ni tko ga je i zašto vodio, niti tko je u tom ratu pobijedio. Posebno se to odnosi na Hrvatsku koja je „1945. i pobijedila i izgubila“.
Zato mi se čini da bi hrvatskoj predsjednici, 71 godinu po završetku 2. Svjetskog rata, trebalo objasniti koje su se to sile sukobile u tom ratu i tko se borio protiv naci-fašističke okupacije za narodno oslobođenje i socijalnu pravdu. I jasno joj reći da su to bili antifašistički borci, jugoslavenski partizani, koji su oslobodili Jugoslaviju i Hrvatsku. Osim te povijesne istine druga istina ne postoji i zato je povijesni revizionizam koji tu istinu pokušava promijeniti politički izuzetno opasan i zaslužuje svaku osudu.
Nadalje, dok jugoslavenski samoupravni društveno-politički sustav nije moguće, ne uspoređivati, a kamo li izjednačavati s onim u zemljama VU, predsjednica RH ide korak dalje, ona ga korištenjem u svijetu nepoznate sintagme „jugoslavenski zločinački sustav“ izjednačava s ustaškim zločinačkim režimom u tzv. NDH relativizirajući tako ustaške zločine.
Lupetanjem o tome kako je Tuđmanov pokušaj realizacije Luburićeve ideje o pomirbi sinova ustaša i partizana, kojom je dat legitimitet i legalitet ustaštvu i kojom je ono izvedeno na javnu i političku scenu Hrvatske, a to i jest bio Luburićev primarni cilj, osnova nekakve hrvatske državnosti, je samo davanje vjetra u jedra ustaštva. Realizacija te ideje rezultirala je tek provedbom fašističke kontrarevolucije i rata za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, koji se eufemistički zove Domovinski rat.Lapidarno spominjanje antifašizma (ZAVNOH-a) u preambuli Ustava RH služi tek za zamazivanje očiju naivnima.
Dakle umjesto da se predsjednica RH obraća nepoznatom nekom i od tog nekog traži da zaustavi ideološke podjele u hrvatskom društvu, trebala bi se zapravo obratiti samoj sebi jer je za takvo stanje u najnovije vrijeme najzaslužnija.
Ona i njena politička opcija!
Samo naivni vjeruju u nekakve predsjedničine dobre namjere i želje, dok se u pozadini odvijaju pripreme za ustaški dernek na Bleiburškom polju, kod Jazovke, na Maclju i drugdje, gdje će govornici, a posebno oni kostimirani opjevavati tzv. NDH i „hrvatsku domovinsku vojsku“, uz istodobno anatemiziranje i sotoniziranje antifašizma i antifašističkih boraca, ministar vanjskih poslova Miro Kovač marno izučava provedbu lustracije u Češkoj, a njena favoritkinja Bruna Esih priprema zakon o lustraciji, sve pod egidom „suočavanja s prošlošću“, što bi trebalo rezultirati posljednjim obračunom s antifašizmom na hrvatskom tlu.
Ne, u predsjedničinom javnom istupu, zbog relativiziranja ustaških zločina i povijesnog revizionizma, nema nikakve iskrene i tvorne osude i distanciranja od tzv. NDH i monstruoznog zločinačkog ustaškog režima.
Zbog toga će se ideološke podjele unutar hrvatskog nacionalnog korpusa i dalje produbljivati uz daljnju fašizaciju hrvatskog društva, koje bi jedino mogla zaustaviti žestoka „zavrtanja ruke“ prvenstveno od strane Amerikanaca, ali i poželjni i mogući pritisak pape Franje na vrh hrvatskog katoličkog klera.
Jer eto, to radi nekakav nepoznat netko s kojim bi se onda valjda vlasti trebale pozabaviti i spriječiti daljnju eskalaciju ideoloških i drugih podjela.
A mi znamo da je predsjedničina politička opcija, a posebno ona osobno najzaslužnija što je stanje na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni takvo i što su ideološke podjele u društvu veće nego ikad:
Od predizbornih skupova, preko svečanosti inauguracije, radi tamo prisutnih uzvanika, evidentno proustaški raspoloženih „eminencija“, druženja s u najmanju ruku suspektnim likovima, odlascima „na noge“ proustaški opredijeljenim šatorašima, svojim nereagiranjem na njihove prijeteće „križarske“ marševe, marševe s plinskim bocama, njihovim sudioništvom u „maršu smrti“ predvođenim Markom Juričem, Velimirom Bujancem i Ivanom Tepešom i gromkim klicanjem ZDS, svojim nereagiranjem na ZDS pozdravljanje na utakmici protiv Norveške, šutnjom na ZDS divljanje na utakmici protiv Izraela, preuzimanja pokroviteljstva nad ustaškim dernekom na Bleiburškom polju, revizijom povijesti i relativiziranjem ustaških zločina, izjednačavanjem ustaškog režima s jugoslavenskim „zločinačkim režimom“ itd. i t. sl. predsjednica RH je pozivajući se na jedinstvo tvorno pridonosila bujanju ideoloških podjela u hrvatskom društvu.
U toj funkciji je i njen obračun sa „zločincem Titom“ koji sasvim sigurno nije zločinac u kolektivnoj svijesti većine hrvatskog naroda, a povijest ga je odavno smjestila na njegovo mjesto, a to je mjesto onih svjetskih velikana koji su u pozitivnom smislu obilježili 20. stoljeće.
Da, za sve one hrvatske državljane koji antifašistički dišu Tito je simbol borbe protiv fašizma, nesumnjivo je jedini hrvatski političar kojeg svijet poznaje i priznaje mu veličinu, tako da je od, ja bih se usudio reći, većine hrvatskih državljana predsjedničino nesmotreno micanje njegove biste iz Predsjedničkih dvora prihvaćeno kao neprijateljski čin, dakle čin koji vodi daljnjim ideološkim podjelama u hrvatskom nacionalnom korpusu.
Za predsjednicu RH 2. Svjetski rat je gotovo nepoznanica, kao da ne zna tko ga je i zašto započeo, ni tko ga je i zašto vodio, niti tko je u tom ratu pobijedio. Posebno se to odnosi na Hrvatsku koja je „1945. i pobijedila i izgubila“.
Zato mi se čini da bi hrvatskoj predsjednici, 71 godinu po završetku 2. Svjetskog rata, trebalo objasniti koje su se to sile sukobile u tom ratu i tko se borio protiv naci-fašističke okupacije za narodno oslobođenje i socijalnu pravdu. I jasno joj reći da su to bili antifašistički borci, jugoslavenski partizani, koji su oslobodili Jugoslaviju i Hrvatsku. Osim te povijesne istine druga istina ne postoji i zato je povijesni revizionizam koji tu istinu pokušava promijeniti politički izuzetno opasan i zaslužuje svaku osudu.
Nadalje, dok jugoslavenski samoupravni društveno-politički sustav nije moguće, ne uspoređivati, a kamo li izjednačavati s onim u zemljama VU, predsjednica RH ide korak dalje, ona ga korištenjem u svijetu nepoznate sintagme „jugoslavenski zločinački sustav“ izjednačava s ustaškim zločinačkim režimom u tzv. NDH relativizirajući tako ustaške zločine.
Lupetanjem o tome kako je Tuđmanov pokušaj realizacije Luburićeve ideje o pomirbi sinova ustaša i partizana, kojom je dat legitimitet i legalitet ustaštvu i kojom je ono izvedeno na javnu i političku scenu Hrvatske, a to i jest bio Luburićev primarni cilj, osnova nekakve hrvatske državnosti, je samo davanje vjetra u jedra ustaštva. Realizacija te ideje rezultirala je tek provedbom fašističke kontrarevolucije i rata za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, koji se eufemistički zove Domovinski rat.Lapidarno spominjanje antifašizma (ZAVNOH-a) u preambuli Ustava RH služi tek za zamazivanje očiju naivnima.
Dakle umjesto da se predsjednica RH obraća nepoznatom nekom i od tog nekog traži da zaustavi ideološke podjele u hrvatskom društvu, trebala bi se zapravo obratiti samoj sebi jer je za takvo stanje u najnovije vrijeme najzaslužnija.
Ona i njena politička opcija!
Samo naivni vjeruju u nekakve predsjedničine dobre namjere i želje, dok se u pozadini odvijaju pripreme za ustaški dernek na Bleiburškom polju, kod Jazovke, na Maclju i drugdje, gdje će govornici, a posebno oni kostimirani opjevavati tzv. NDH i „hrvatsku domovinsku vojsku“, uz istodobno anatemiziranje i sotoniziranje antifašizma i antifašističkih boraca, ministar vanjskih poslova Miro Kovač marno izučava provedbu lustracije u Češkoj, a njena favoritkinja Bruna Esih priprema zakon o lustraciji, sve pod egidom „suočavanja s prošlošću“, što bi trebalo rezultirati posljednjim obračunom s antifašizmom na hrvatskom tlu.
Ne, u predsjedničinom javnom istupu, zbog relativiziranja ustaških zločina i povijesnog revizionizma, nema nikakve iskrene i tvorne osude i distanciranja od tzv. NDH i monstruoznog zločinačkog ustaškog režima.
Zbog toga će se ideološke podjele unutar hrvatskog nacionalnog korpusa i dalje produbljivati uz daljnju fašizaciju hrvatskog društva, koje bi jedino mogla zaustaviti žestoka „zavrtanja ruke“ prvenstveno od strane Amerikanaca, ali i poželjni i mogući pritisak pape Franje na vrh hrvatskog katoličkog klera.
