„Bleiburg“ za početnike
I ove godine, neovisno o vremenskoj prognozi mnogi „hodočasnici“ kreću put Bleiburškog polja na komemoraciju „nevinim žrtvama Bleiburga i križnih puteva“.
Ako bismo ozbiljno shvatili „znanstvenike“ tipa Josipa Jurčevića mogli bismo događanja na Bleiburškom polju 15. 05. 1945. shvatiti kao održavanje plenuma političkih protivnika KPJ, kojemu su Englezi odbili nikad obećano sponzorstvo, a onda ga jedinice JA brutalno razbucale.
Ni riječi o tome da su se tamo u popriličnom broju „slegli“ bivši pripadnici odmetnutih kvislinških vojski s područja okupirane Kraljevine Jugoslavija, među kojima u nemalom broju i oni koji su u ime „krvi i tla“ počinili monstruozne zločine, nad brutalnošću kojih su se zgražali i njihovi ne baš nježni sponzori, učitelji i gospodari.
O tome i potrebi kažnjavanja zločinaca nam „jurčevići“ ne kažu ništa, oni znaju da su svi oni na smrt osuđeni i pogubljeni zločinci, ali i oni stradali u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, zapravo tek politički protivnici i nevine žrtve „povampirenih komunističkih zlikovaca“, tek Hrvati ubijeni na pravdi Boga „samo zato što su Hrvati“ i radi toga što su „branili svoju Hrvatsku državu“. Kako je vrijeme odmicalo tako je i broj „nevinih žrtava“ koje su pobili „četnici preobučeni u partizane“ rastao sve dok nije dosegao brojku od 600.000. Naravno samo Hrvata, tko zna koliki bi taj broj bio kad bi se pridodali i stradali bivši četnici, ljotićevci, slovenski domobrani i pripadnici „Bele garde“ …
Toliko o „istinama“ koje nam na temelju svojih „znanstvenih“ istraživanja podastiru „jurčevići“.
No, ako bismo malo posegnuli za neprijepornim činjenicama, stvari se stubokom mijenjaju:
Sve da i nije održana Teheranska konferencija „velike trojice“ ili da tamo nisu donesene odluke prema kojima se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koje su uspostavile sile Osovine, tzv. NDH ne bi mogla nadživjeti svojeg tvorca Adolfa Hitlera.
Naime za Saveznike je Kraljevina Jugoslavija bila samo privremeno okupirana država koja činom okupacije nije prestala postojati, njena Vlada djelovala je u izbjeglištvu, nijedna država izvan dometa sila Osovine nije s njom raskinula diplomatske odnose, njena veleposlanstva diljem svijeta su radila, neka su bila i vrlo aktivna, a kako je Kraljevina Jugoslavija bila uređena kao unitarna država, na njenom teritoriju se bez suglasnosti njenih vlasti nisu mogle uspostavljati nikakve autonomije, a još manje države.
Saveznike se nije ticalo što su i na koji način radile okupatorske vlasti s ciljem da si olakšaju upravljanje okupiranim teritorijima, oni naprosto bar što se Kraljevine Jugoslavije tiče nisu raspoznavali nikakvu NDH, „Nedićevu Srbiju“ ili „Rupnikovu Sloveniju“, kao što nisu ni „Višijevsku Francusku“ na tlu Francuske.
Opsjednuti vlastitom važnošću, misleći da oni nekog predstavljaju i nekom nešto znače, Pavelić i ustaški Glavni stan, šalju emisare feldmaršalu Alexanderu, zapovjedniku savezničkog Ekspedicionog korpusa za Italiju, nudeći Saveznicima nesmetan ulaz na „slobodni teritorij“ tzv. NDH, gdje će im se pridružiti OS tzv. NDH. Kao da silno ojačalih NOV i POJ, već preimenovanih u Jugoslavenska armija, kao savezničke vojske na tlu Kraljevine Jugoslavije nije bilo!?
Suglasno važnosti i značaju pošiljatelja, feldmaršal Alexander odbija i primiti Pavelićeve emisare, šaljući ih u zarobljenički logor, a „Memorandum Vlade NDH“ neotvoren šalje maršalu Titu u Beograd.
Pavelić i njegovi mantrajući svoju mantru kako Englezi jedva čekaju da im se pridruže ustaško-domobranske i druge kvislinške snage s područja Jugoslavije, tjeraju ostatke OS tzv. NDH da se zajedno s drugim kvislinzima, pojedinim dijelovima nacističkih snaga, praćenih i civilima probiju do Engleza u Austriji.
Otrežnjenje i suočavanje sa surovom zbiljom uslijedilo je ubrzo engleskim odbijanjem prihvaćanja predaje odmetnutih kvislinških snaga s područja Jugoslavije, koje su desetkovane u teškim borbama s partizanima u tom „ratu poslije rata“.
Uz škrgut zubiju shvatili su da je sve bilo uzalud i da se moraju predati onima od kojih su rat izgubili, jugoslavenskim partizanima.
Taj konačni kraj tzv. NDH postao je ishodište ustaškog mita poznatog pod imenom „Bleiburg“.
Sve ono što je kod nas obuhvaćeno zbirnom imenicom „Bleiburg“ najčešće karakterizira vrednovanje događanja kroz njihovo vađenje iz konteksta vremena i društvenih i političkih prilika onog doba (svibanj 1945.) te njihovo „preslikavanje“ na vrijeme sadašnje, što je izuzetno opasno jer pritom stradava istina, a može se razdvojiti na sljedeće glavne komponente:
1. Konačno polaganje oružja odmetnutih kvislinških snaga s područja Jugoslavije 15. 05. 1945. na Bleiburškom polju
2. Formiranje „kolona“ ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika
3. Suđenje zločincima iz redova poraženih pred prijekim vojnim sudovima uspostavljenim prema UVS
4. Kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i bezobzirne osvete i retalijacije („križni put“)
5. Privid da su se na Bleiburškom polju nalazili i partizanima predali samo odmetnuti pripadnici OS tzv. NDH, a istina je da među tamo okupljenim
kvislinzima Hrvata jest bilo najviše, ali su činili tek nešto više od jedne trećine ukupnog broja
6. Stvaranje ustaškog mita „velikih brojeva“ pod imenom „Bleiburg“ kao protuteže srpskom mitu „velikih brojeva“, „Jasenovcu“
7. Izjednačavanje žrtava fašističkog terora i logora smrti s ratnim stradalnicima obuhvaćenim pojmom „Bleiburg“ pod geslom „zločin je zločin i žrtva je
žrtva“.
Aktom o bezuvjetnoj predaji njemačkih OS ali i svih vojski pod njemačkim nadzorom (svih onih koji su se borili na njemačkoj strani) određeno je da se predaja mora obaviti do 23:01 sati 08. 05. 1945. i to onim savezničkim jedinicama i zapovjedništvima s kojim se do tada bilo u borbenom kontaktu, a to znači da su se i njemačke i kvislinške snage koje su se u to doba zatekle na prostoru Jugoslavije trebale predati, jugoslavenskim partizanima (http://www.historylearningsite.co.uk/world-war-two/world-war-two-and-eas...).
I Nijemci se, iako oklijevajući, uglavnom predaju, ali jugoslavenski kvislinzi, među kojim su najbrojniji bili pripadnici OS tzv. NDH, ali i Kozaci i Čerkezi, predaju odbijaju, nastavljaju oružano djelovati i pod borbom se probijaju prema Austriji s namjerom da se tamo predaju Britancima.
Tim nastavkom ratnih djelovanja su se te snage temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava prevele u status odmetnika, boraca izvan zakona („franktirera“), na koje se odredbe tog prava ne primjenjuju. Na tu činjenicu, prema svjedočenju ustaškog pukovnika Danijela Crljena, ustaško-domobranske snage upozorava domobranski general Tomašević (http://shp.bizhat.com/D.Crljen.html).
Bez odziva.
Poštujući odredbe spomenutog Akta Britanci predaju tih snaga ne prihvaćaju, upućujući ih na to da se moraju predati jugoslavenskim partizanima.
Na samom Bleiburškom polju niti su kažnjavani zločinci, niti su vršena bilo kakva pogubljenja, pa se postavlja pitanje komu i čemu se tamo komemorira?
Kao zmija noge krije se činjenica da su civili, mahom žene i djeca, odvojeni od uniformiranih i upućeni svojim kućama.
Završetkom rata zapovjedništva svih pobjedničkih vojski ali i pokreta otpora suočavaju se s pojavom nečega što se zove „višak nasilja“ u što se pretvorila sva ona energija boraca koja se inače trošila u borbama. Jedino time se mogu obrazložiti nasilja nad ratnim zarobljenicima, masovna silovanja žena, pljačke …
Ipak, istini za volju, masovna silovanja žena i pljačke se jugoslavenskim partizanima ne mogu pripisati.
Tako je i taj svibanj 1945., zahvaljujući i tom „višku nasilja“ kojega zapovjedništva pobjedničkih vojski nisu znala kanalizirati, bio vrijeme u kojem se kolaboracionistima i kvislinzima diljem Evrope beziznimno presuđivalo po "kratkom postupku".
Sve one koje su počinili najveće zamislive zločine i strahote nije se smjelo pustiti nekažnjenima, jer kao "dečki su se samo malo zaigrali", ali sve to u interesu "svojeg voljenog hrvatskog naroda", pa sve tako u toj svojoj "zaigranosti" na najsvirepije zamislive načine, u logorima smrti i u operacijama "čišćenja terena", pobili koju stotinu tisuća nevinih ljudi. O mega-zločinu se radilo i zločince je valjalo kazniti, pa bilo to i izvan pravnog sustava kad i nevini stradavaju.
Sve to može biti i bolno ali je kako je to rekao general de Gaulle i „ograničeno svim onim stravičnim zločinima koje su fašisti počinili i kakve su posljedice iza sebe ti zločini ostavili“.
Pritom de Gaulle nije nikoga opravdavao, niti pripadnike francuskog pokreta otpora pod građanskim nadzorom, niti one pod komunističkim nadzorom, pa niti za kažnjavanje Francuskinja radi „horizontalne kolaboracije“, on je samo prihvatio činjenice i rekao istinu.
I još nešto nikom živom ni u Francuskoj, ali ni u drugim evropskim državama, uključujući Italiju, na pamet ne pada proglašavati antifašističke borce i pripadnike pokreta otpora zločincima, a pogotovo ne radi kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava. Jednako tako nikome na pamet ne pada kvislinge i kolaboracioniste proglašavati borcima za svoju državu.
I na kraju kroz ustašku priču „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ pokušavaju se relativizirati ustaški zločini i izjednačiti nevinu žrtvu fašističkog terora s fašističkim zločincem, što nije ni slično ni isto pa makar potonji i bio smaknut bez suda i suđenja. On može biti ratni stradalnik, ali žrtva nikako, a pogotovo ne nevina.
S druge strane silno je politički opasno i štetno proglašavati odmetnute pripadnike kvislinških oružanih formacija političkim protivnicima, jer oni to jednostavno nisu bili, kao da se na Bleiburškom polju održavao nekakav politički miting opozicionih snaga kojega su partizani prekinuli grubom silom.
Lupetanja o poboju stotina tisuća političkih protivnika u danim završetka 2. Svjetskog rata i neposredno poslije njega, bez navođenja svih zločina i strahota koje su nad vlastitim državljanima izvršili ti „politički protivnici“, koji su se sami, nastavljajući rat, poslije bezuvjetne kapitulacije nacističke Njemačke, preveli u status odmetnika na koje se, opet temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava, zaštitne odredbe koje se odnose na ratne zarobljenike ne primjenjuju, niti se oni imaju pravo na njih pozivati, a što bi ih moglo snaći naznačeno je u članku 5. Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji, paz' sad', njemačke OS, ali i svih vojski pod njemačkim nadzorom.
I na kraju jedno pitanje; kako to da „jurčeviće“, ali ni ikog drugog, bez obzira koje provenijencije bio, ne zanima podatak gdje su pokopani leševi koje desetine tisuća poginulih kvislinga u „ratu poslije rata“?
Meni osobno se čini da su protutenkovski rov u Teznom ili napušteno rudarsko okno bili kao „rođeni“ za „zbrinjavanje“ tisuća leševa poginulih kvislinga u najvećoj pojedinačnoj bici 2. Svjetskog rata na području Jugoslavije, koja se odigrala 13./14. 05. 1945. kod Prevalje. Ili se i ti poginuli vode kao „nevine žrtve“ „povampirenih komunističkih zlotvora“?
Ako bismo ozbiljno shvatili „znanstvenike“ tipa Josipa Jurčevića mogli bismo događanja na Bleiburškom polju 15. 05. 1945. shvatiti kao održavanje plenuma političkih protivnika KPJ, kojemu su Englezi odbili nikad obećano sponzorstvo, a onda ga jedinice JA brutalno razbucale.
Ni riječi o tome da su se tamo u popriličnom broju „slegli“ bivši pripadnici odmetnutih kvislinških vojski s područja okupirane Kraljevine Jugoslavija, među kojima u nemalom broju i oni koji su u ime „krvi i tla“ počinili monstruozne zločine, nad brutalnošću kojih su se zgražali i njihovi ne baš nježni sponzori, učitelji i gospodari.
O tome i potrebi kažnjavanja zločinaca nam „jurčevići“ ne kažu ništa, oni znaju da su svi oni na smrt osuđeni i pogubljeni zločinci, ali i oni stradali u procesu kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, zapravo tek politički protivnici i nevine žrtve „povampirenih komunističkih zlikovaca“, tek Hrvati ubijeni na pravdi Boga „samo zato što su Hrvati“ i radi toga što su „branili svoju Hrvatsku državu“. Kako je vrijeme odmicalo tako je i broj „nevinih žrtava“ koje su pobili „četnici preobučeni u partizane“ rastao sve dok nije dosegao brojku od 600.000. Naravno samo Hrvata, tko zna koliki bi taj broj bio kad bi se pridodali i stradali bivši četnici, ljotićevci, slovenski domobrani i pripadnici „Bele garde“ …
Toliko o „istinama“ koje nam na temelju svojih „znanstvenih“ istraživanja podastiru „jurčevići“.
No, ako bismo malo posegnuli za neprijepornim činjenicama, stvari se stubokom mijenjaju:
Sve da i nije održana Teheranska konferencija „velike trojice“ ili da tamo nisu donesene odluke prema kojima se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koje su uspostavile sile Osovine, tzv. NDH ne bi mogla nadživjeti svojeg tvorca Adolfa Hitlera.
Naime za Saveznike je Kraljevina Jugoslavija bila samo privremeno okupirana država koja činom okupacije nije prestala postojati, njena Vlada djelovala je u izbjeglištvu, nijedna država izvan dometa sila Osovine nije s njom raskinula diplomatske odnose, njena veleposlanstva diljem svijeta su radila, neka su bila i vrlo aktivna, a kako je Kraljevina Jugoslavija bila uređena kao unitarna država, na njenom teritoriju se bez suglasnosti njenih vlasti nisu mogle uspostavljati nikakve autonomije, a još manje države.
Saveznike se nije ticalo što su i na koji način radile okupatorske vlasti s ciljem da si olakšaju upravljanje okupiranim teritorijima, oni naprosto bar što se Kraljevine Jugoslavije tiče nisu raspoznavali nikakvu NDH, „Nedićevu Srbiju“ ili „Rupnikovu Sloveniju“, kao što nisu ni „Višijevsku Francusku“ na tlu Francuske.
Opsjednuti vlastitom važnošću, misleći da oni nekog predstavljaju i nekom nešto znače, Pavelić i ustaški Glavni stan, šalju emisare feldmaršalu Alexanderu, zapovjedniku savezničkog Ekspedicionog korpusa za Italiju, nudeći Saveznicima nesmetan ulaz na „slobodni teritorij“ tzv. NDH, gdje će im se pridružiti OS tzv. NDH. Kao da silno ojačalih NOV i POJ, već preimenovanih u Jugoslavenska armija, kao savezničke vojske na tlu Kraljevine Jugoslavije nije bilo!?
Suglasno važnosti i značaju pošiljatelja, feldmaršal Alexander odbija i primiti Pavelićeve emisare, šaljući ih u zarobljenički logor, a „Memorandum Vlade NDH“ neotvoren šalje maršalu Titu u Beograd.
Pavelić i njegovi mantrajući svoju mantru kako Englezi jedva čekaju da im se pridruže ustaško-domobranske i druge kvislinške snage s područja Jugoslavije, tjeraju ostatke OS tzv. NDH da se zajedno s drugim kvislinzima, pojedinim dijelovima nacističkih snaga, praćenih i civilima probiju do Engleza u Austriji.
Otrežnjenje i suočavanje sa surovom zbiljom uslijedilo je ubrzo engleskim odbijanjem prihvaćanja predaje odmetnutih kvislinških snaga s područja Jugoslavije, koje su desetkovane u teškim borbama s partizanima u tom „ratu poslije rata“.
Uz škrgut zubiju shvatili su da je sve bilo uzalud i da se moraju predati onima od kojih su rat izgubili, jugoslavenskim partizanima.
Taj konačni kraj tzv. NDH postao je ishodište ustaškog mita poznatog pod imenom „Bleiburg“.
Sve ono što je kod nas obuhvaćeno zbirnom imenicom „Bleiburg“ najčešće karakterizira vrednovanje događanja kroz njihovo vađenje iz konteksta vremena i društvenih i političkih prilika onog doba (svibanj 1945.) te njihovo „preslikavanje“ na vrijeme sadašnje, što je izuzetno opasno jer pritom stradava istina, a može se razdvojiti na sljedeće glavne komponente:
1. Konačno polaganje oružja odmetnutih kvislinških snaga s područja Jugoslavije 15. 05. 1945. na Bleiburškom polju
2. Formiranje „kolona“ ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika
3. Suđenje zločincima iz redova poraženih pred prijekim vojnim sudovima uspostavljenim prema UVS
4. Kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i bezobzirne osvete i retalijacije („križni put“)
5. Privid da su se na Bleiburškom polju nalazili i partizanima predali samo odmetnuti pripadnici OS tzv. NDH, a istina je da među tamo okupljenim
kvislinzima Hrvata jest bilo najviše, ali su činili tek nešto više od jedne trećine ukupnog broja
6. Stvaranje ustaškog mita „velikih brojeva“ pod imenom „Bleiburg“ kao protuteže srpskom mitu „velikih brojeva“, „Jasenovcu“
7. Izjednačavanje žrtava fašističkog terora i logora smrti s ratnim stradalnicima obuhvaćenim pojmom „Bleiburg“ pod geslom „zločin je zločin i žrtva je
žrtva“.
Aktom o bezuvjetnoj predaji njemačkih OS ali i svih vojski pod njemačkim nadzorom (svih onih koji su se borili na njemačkoj strani) određeno je da se predaja mora obaviti do 23:01 sati 08. 05. 1945. i to onim savezničkim jedinicama i zapovjedništvima s kojim se do tada bilo u borbenom kontaktu, a to znači da su se i njemačke i kvislinške snage koje su se u to doba zatekle na prostoru Jugoslavije trebale predati, jugoslavenskim partizanima (http://www.historylearningsite.co.uk/world-war-two/world-war-two-and-eas...).
I Nijemci se, iako oklijevajući, uglavnom predaju, ali jugoslavenski kvislinzi, među kojim su najbrojniji bili pripadnici OS tzv. NDH, ali i Kozaci i Čerkezi, predaju odbijaju, nastavljaju oružano djelovati i pod borbom se probijaju prema Austriji s namjerom da se tamo predaju Britancima.
Tim nastavkom ratnih djelovanja su se te snage temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava prevele u status odmetnika, boraca izvan zakona („franktirera“), na koje se odredbe tog prava ne primjenjuju. Na tu činjenicu, prema svjedočenju ustaškog pukovnika Danijela Crljena, ustaško-domobranske snage upozorava domobranski general Tomašević (http://shp.bizhat.com/D.Crljen.html).
Bez odziva.
Poštujući odredbe spomenutog Akta Britanci predaju tih snaga ne prihvaćaju, upućujući ih na to da se moraju predati jugoslavenskim partizanima.
Na samom Bleiburškom polju niti su kažnjavani zločinci, niti su vršena bilo kakva pogubljenja, pa se postavlja pitanje komu i čemu se tamo komemorira?
Kao zmija noge krije se činjenica da su civili, mahom žene i djeca, odvojeni od uniformiranih i upućeni svojim kućama.
Završetkom rata zapovjedništva svih pobjedničkih vojski ali i pokreta otpora suočavaju se s pojavom nečega što se zove „višak nasilja“ u što se pretvorila sva ona energija boraca koja se inače trošila u borbama. Jedino time se mogu obrazložiti nasilja nad ratnim zarobljenicima, masovna silovanja žena, pljačke …
Ipak, istini za volju, masovna silovanja žena i pljačke se jugoslavenskim partizanima ne mogu pripisati.
Tako je i taj svibanj 1945., zahvaljujući i tom „višku nasilja“ kojega zapovjedništva pobjedničkih vojski nisu znala kanalizirati, bio vrijeme u kojem se kolaboracionistima i kvislinzima diljem Evrope beziznimno presuđivalo po "kratkom postupku".
Sve one koje su počinili najveće zamislive zločine i strahote nije se smjelo pustiti nekažnjenima, jer kao "dečki su se samo malo zaigrali", ali sve to u interesu "svojeg voljenog hrvatskog naroda", pa sve tako u toj svojoj "zaigranosti" na najsvirepije zamislive načine, u logorima smrti i u operacijama "čišćenja terena", pobili koju stotinu tisuća nevinih ljudi. O mega-zločinu se radilo i zločince je valjalo kazniti, pa bilo to i izvan pravnog sustava kad i nevini stradavaju.
Sve to može biti i bolno ali je kako je to rekao general de Gaulle i „ograničeno svim onim stravičnim zločinima koje su fašisti počinili i kakve su posljedice iza sebe ti zločini ostavili“.
Pritom de Gaulle nije nikoga opravdavao, niti pripadnike francuskog pokreta otpora pod građanskim nadzorom, niti one pod komunističkim nadzorom, pa niti za kažnjavanje Francuskinja radi „horizontalne kolaboracije“, on je samo prihvatio činjenice i rekao istinu.
I još nešto nikom živom ni u Francuskoj, ali ni u drugim evropskim državama, uključujući Italiju, na pamet ne pada proglašavati antifašističke borce i pripadnike pokreta otpora zločincima, a pogotovo ne radi kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava. Jednako tako nikome na pamet ne pada kvislinge i kolaboracioniste proglašavati borcima za svoju državu.
I na kraju kroz ustašku priču „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ pokušavaju se relativizirati ustaški zločini i izjednačiti nevinu žrtvu fašističkog terora s fašističkim zločincem, što nije ni slično ni isto pa makar potonji i bio smaknut bez suda i suđenja. On može biti ratni stradalnik, ali žrtva nikako, a pogotovo ne nevina.
S druge strane silno je politički opasno i štetno proglašavati odmetnute pripadnike kvislinških oružanih formacija političkim protivnicima, jer oni to jednostavno nisu bili, kao da se na Bleiburškom polju održavao nekakav politički miting opozicionih snaga kojega su partizani prekinuli grubom silom.
Lupetanja o poboju stotina tisuća političkih protivnika u danim završetka 2. Svjetskog rata i neposredno poslije njega, bez navođenja svih zločina i strahota koje su nad vlastitim državljanima izvršili ti „politički protivnici“, koji su se sami, nastavljajući rat, poslije bezuvjetne kapitulacije nacističke Njemačke, preveli u status odmetnika na koje se, opet temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava, zaštitne odredbe koje se odnose na ratne zarobljenike ne primjenjuju, niti se oni imaju pravo na njih pozivati, a što bi ih moglo snaći naznačeno je u članku 5. Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji, paz' sad', njemačke OS, ali i svih vojski pod njemačkim nadzorom.
I na kraju jedno pitanje; kako to da „jurčeviće“, ali ni ikog drugog, bez obzira koje provenijencije bio, ne zanima podatak gdje su pokopani leševi koje desetine tisuća poginulih kvislinga u „ratu poslije rata“?
Meni osobno se čini da su protutenkovski rov u Teznom ili napušteno rudarsko okno bili kao „rođeni“ za „zbrinjavanje“ tisuća leševa poginulih kvislinga u najvećoj pojedinačnoj bici 2. Svjetskog rata na području Jugoslavije, koja se odigrala 13./14. 05. 1945. kod Prevalje. Ili se i ti poginuli vode kao „nevine žrtve“ „povampirenih komunističkih zlotvora“?
