Čestitam vam Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope!
(71. obljetnica pobjede nd fašizmom)
Diljem Evrope se slavi uspomena na taj 9. svibanj 1945. kao prvi dan, nakon gotovo šest godina, bez rike topova, mirisa baruta i paljevine, u Evropi je okončano najveće klanje u povijesti ljudskog roda koje je pokrenula fašistička ideologija, odnosno ona surovija nacistička varijanta. Prestale su silne patnje i progoni drugih i drugačijih. Razloga za slavlje bilo je napretek.
Naime u francuskom gradu Reimsu je 07. 05. 1945. Treći Reich potpisao Akt o bezuvjetnoj predaji prema kojem su do 23:01 sati 08. 05. 1945. OS Trećeg Reicha i sve vojske pod njemačkim nadzorom trebale položiti oružje. 2. Svjetski rat na području Evrope je konačno završio.
Diljem Evrope se slavi, ali ne i u Hrvatskoj, zemlji koja svoj opstanak zahvaljuje upravo tome što su je njeni antifašisti svojom borbom preveli na stranu sila pobjednica nad fašizmom, koja u svojem Ustavu ima antifašizam (odluke ZAVNOH-a) ugrađen u osnove svoje državnosti, državni vrh misli da nema potrebe za dostojnim obilježavanjem toga Dana.
Jučer su tek u organizaciji vremešnih antifašista svečanom akademijom u HNK i polaganjem vijenaca na Mirogoju zajedno obilježeni Dan oslobođenja Zagreba i Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, na kojoj naravno nije bilo predsjednice RH, niti ikoga iz državnog vrha.
Ta akademija i to polaganje vijenaca, je puno premalo za obilježavanje onoga što ti Dani znače ili bi trebali značiti.
Prateći hrvatska sredstva javnog priopćavanja jedva da možemo zaključiti da se današnji dan, 09. svibnja, slavi u Evropi kao Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, jednako kao što smo i jučer jedva mogli vidjeti da je obilježen Dan oslobođenja Zagreba, 8. svibanj. Slično ili jednako je i u drugim sredinama poput Rijeke primjerice, jer ni tamo nije svečano obilježen 3. svibanj, Dan oslobođenja Rijeke.
Sve to ne znači da se opet 22. 06. u šumi Brezovica i predsjednica RH i drugi iz državnog vrha neće busati u antifašistička prsa hvaleći se prvim antifašističkim odredom na tlu nekadašnje Jugoslavije.
Jer Hrvatska je zemlja u kojoj je antifašistički pokret, apsolutno najjači u porobljenoj Evropi, na čijem čelu je bio Hrvat, zemlja koja samo svojim antifašistima i njihovoj borbi protiv okupatora i njihovih slugu može zahvaliti svoje postojanje, jer da nije bilo antifašističkog pokreta, ne bi bilo ni Federalne države Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta.
Dakle, bez antifašističkog pokreta i pobjede u ratu bila bi, temeljem zaključaka Teheranske konferencije "velike trojice", restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a iz unitarne države nema izdvajanja, nema osamostaljenja.
Naravno da bi u slučaju restitucije Kraljevine Jugoslavije i "Kraljevska vojska u otadžbini" na čelu s D. Mihailovićem bila legalna OS, a kakva bi sudbina tada zadesila hrvatski narod, strah me je i pomisliti.
Sve to hrvatski ustaše, neoustaše i klerofašisti, koje je Franjo Tuđman izveo na hrvatsku javnu i političku scenu, a posttuđmanovske vlasti, a pogotovo ova aktualna, dopustile da se razmašu i dišu punim plućima, atakirajući upravo antifašizam kao stečevinu civilizacije i Tita kao simbol antifašističke borbe, pokušavajući, jedini u Evropi, opravdati najmonstruozniji kvislinški režim, a sve njegove zločine pripisati čitavom hrvatskom narodu, pripisujući mu ustaštvo.
Samo te zločine nije počinio hrvatski narod, zločine su počinili ustaše, koji nisu bili nikakva hrvatska vojska niti "borci za Hrvatsku" već najordinarniji kvislinški izrodi, pripadnici OS zločinačke kvislinške tvorevine (tzv. NDH), uspostavljene voljom okupatora na teritoriju okupirane države (Kraljevine Jugoslavije), koja činom okupacije nije prestala postojati.
Pa i sam "vojskovođa" S. Kvaternik, prilikom proglašenja tzv. NDH kaže da se "država uspostavlja Božjom providnošću i voljom našeg saveznika".
Nestankom „našeg saveznika“ i njenog tvorca (A. Hitlera) nestala je i "država".
Da je tome tako svakom pametnom je jasno, ali ne hrvatskim fašistima i klerofašistima.
Ali eto, predsjednici RH i hrvatskom državnom vrhu je zaista važnije pripremati se za "hodočašće" u Bleiburg i tamo "komemorirati" onima po kojima Hrvatske kao države uopće ne bi bilo, svejedno je bili oni osobno tamo ili preko svojih izaslanika.
Nije li to besprimjerno licemjerje, s jedne hvaliti se antifašizmom, a s druge slaviti fašiste, jer se ono, čemu svake godine svjedočimo na Bleiburškom polju, ali i kod jame Jazovka i drugdje, ni uz najbolju volju ne može nazvati komemoracijom.
I dok svi u Evropi znaju značaj 09. svibnja 1945. i zašto je taj dan određen kao Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, u RH to kao da nije slučaj.
Prošle godine prilikom obilježavanja 70. obljetnice pobjede nad fašizmom vlasti u RH su pokazale kao da se stide toga dana, ni predsjednica RH, ni predsjednik Vlade, ni predsjednik Hrvatskog sabora iako pozvani nisu išli na svečanu proslavu u Moskvu, ali Srbijanski predsjednik je bio.
Taj Dan u RH zavrjeđuje znatno veći značaj, od onog koji mu se pridaje, jer je u čitavom svijetu antifašizam prihvaćen kao civilizacijska stečevina i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
I zato:
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Diljem Evrope se slavi uspomena na taj 9. svibanj 1945. kao prvi dan, nakon gotovo šest godina, bez rike topova, mirisa baruta i paljevine, u Evropi je okončano najveće klanje u povijesti ljudskog roda koje je pokrenula fašistička ideologija, odnosno ona surovija nacistička varijanta. Prestale su silne patnje i progoni drugih i drugačijih. Razloga za slavlje bilo je napretek.
Naime u francuskom gradu Reimsu je 07. 05. 1945. Treći Reich potpisao Akt o bezuvjetnoj predaji prema kojem su do 23:01 sati 08. 05. 1945. OS Trećeg Reicha i sve vojske pod njemačkim nadzorom trebale položiti oružje. 2. Svjetski rat na području Evrope je konačno završio.
Diljem Evrope se slavi, ali ne i u Hrvatskoj, zemlji koja svoj opstanak zahvaljuje upravo tome što su je njeni antifašisti svojom borbom preveli na stranu sila pobjednica nad fašizmom, koja u svojem Ustavu ima antifašizam (odluke ZAVNOH-a) ugrađen u osnove svoje državnosti, državni vrh misli da nema potrebe za dostojnim obilježavanjem toga Dana.
Jučer su tek u organizaciji vremešnih antifašista svečanom akademijom u HNK i polaganjem vijenaca na Mirogoju zajedno obilježeni Dan oslobođenja Zagreba i Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, na kojoj naravno nije bilo predsjednice RH, niti ikoga iz državnog vrha.
Ta akademija i to polaganje vijenaca, je puno premalo za obilježavanje onoga što ti Dani znače ili bi trebali značiti.
Prateći hrvatska sredstva javnog priopćavanja jedva da možemo zaključiti da se današnji dan, 09. svibnja, slavi u Evropi kao Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, jednako kao što smo i jučer jedva mogli vidjeti da je obilježen Dan oslobođenja Zagreba, 8. svibanj. Slično ili jednako je i u drugim sredinama poput Rijeke primjerice, jer ni tamo nije svečano obilježen 3. svibanj, Dan oslobođenja Rijeke.
Sve to ne znači da se opet 22. 06. u šumi Brezovica i predsjednica RH i drugi iz državnog vrha neće busati u antifašistička prsa hvaleći se prvim antifašističkim odredom na tlu nekadašnje Jugoslavije.
Jer Hrvatska je zemlja u kojoj je antifašistički pokret, apsolutno najjači u porobljenoj Evropi, na čijem čelu je bio Hrvat, zemlja koja samo svojim antifašistima i njihovoj borbi protiv okupatora i njihovih slugu može zahvaliti svoje postojanje, jer da nije bilo antifašističkog pokreta, ne bi bilo ni Federalne države Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta.
Dakle, bez antifašističkog pokreta i pobjede u ratu bila bi, temeljem zaključaka Teheranske konferencije "velike trojice", restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a iz unitarne države nema izdvajanja, nema osamostaljenja.
Naravno da bi u slučaju restitucije Kraljevine Jugoslavije i "Kraljevska vojska u otadžbini" na čelu s D. Mihailovićem bila legalna OS, a kakva bi sudbina tada zadesila hrvatski narod, strah me je i pomisliti.
Sve to hrvatski ustaše, neoustaše i klerofašisti, koje je Franjo Tuđman izveo na hrvatsku javnu i političku scenu, a posttuđmanovske vlasti, a pogotovo ova aktualna, dopustile da se razmašu i dišu punim plućima, atakirajući upravo antifašizam kao stečevinu civilizacije i Tita kao simbol antifašističke borbe, pokušavajući, jedini u Evropi, opravdati najmonstruozniji kvislinški režim, a sve njegove zločine pripisati čitavom hrvatskom narodu, pripisujući mu ustaštvo.
Samo te zločine nije počinio hrvatski narod, zločine su počinili ustaše, koji nisu bili nikakva hrvatska vojska niti "borci za Hrvatsku" već najordinarniji kvislinški izrodi, pripadnici OS zločinačke kvislinške tvorevine (tzv. NDH), uspostavljene voljom okupatora na teritoriju okupirane države (Kraljevine Jugoslavije), koja činom okupacije nije prestala postojati.
Pa i sam "vojskovođa" S. Kvaternik, prilikom proglašenja tzv. NDH kaže da se "država uspostavlja Božjom providnošću i voljom našeg saveznika".
Nestankom „našeg saveznika“ i njenog tvorca (A. Hitlera) nestala je i "država".
Da je tome tako svakom pametnom je jasno, ali ne hrvatskim fašistima i klerofašistima.
Ali eto, predsjednici RH i hrvatskom državnom vrhu je zaista važnije pripremati se za "hodočašće" u Bleiburg i tamo "komemorirati" onima po kojima Hrvatske kao države uopće ne bi bilo, svejedno je bili oni osobno tamo ili preko svojih izaslanika.
Nije li to besprimjerno licemjerje, s jedne hvaliti se antifašizmom, a s druge slaviti fašiste, jer se ono, čemu svake godine svjedočimo na Bleiburškom polju, ali i kod jame Jazovka i drugdje, ni uz najbolju volju ne može nazvati komemoracijom.
I dok svi u Evropi znaju značaj 09. svibnja 1945. i zašto je taj dan određen kao Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, u RH to kao da nije slučaj.
Prošle godine prilikom obilježavanja 70. obljetnice pobjede nad fašizmom vlasti u RH su pokazale kao da se stide toga dana, ni predsjednica RH, ni predsjednik Vlade, ni predsjednik Hrvatskog sabora iako pozvani nisu išli na svečanu proslavu u Moskvu, ali Srbijanski predsjednik je bio.
Taj Dan u RH zavrjeđuje znatno veći značaj, od onog koji mu se pridaje, jer je u čitavom svijetu antifašizam prihvaćen kao civilizacijska stečevina i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
I zato:
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
