SDP – novi početak ili nestanak
Osobno mislim da u SDP-u ne postoji član koji je potpuno svjestan činjenice da je nejasna ideološka opredijeljenost i njegovo političko pozicioniranje najveći problem SDP, koji je onom nesretnom Deklaracijom usvojenom na 1. Konvenciji zapravo izgubio jedan svoj politički identitet, a novi nije stekao.
Povlačenje Zorana Milanovića s mjesta čelnog čovjeka SDP nije samo obezglavljivanje te stranke, nego je istodobno pitanje njenog daljnjeg opstanka, ma ne radi odlaska Milanovića kao „genijalnog vođe“, nego radi toga što se stranka, najžešće od svojeg osnutka, sukobila s nedostatkom vlastitog identiteta. Činit će se blasfemičnim, ali ako u SDP ne porade oko svojih ideoloških opredjeljenja i svojeg političkog pozicioniranja, riječju na političkom identitetu stranke, u svojoj težnji da postanu drugi HDZ, nestat će s političke scene. I jedan jedini HDZ je preveliko breme za Hrvatsku.
Sve jačim prihvaćanjem Tuđmana i njegovih proglašenih istina, SDP se sve više približavao HDZ-u i poistovjećivao se s njim, a Hrvatskoj dva HDZ-a zaista nisu potrebna.
Najozbiljnije mislim da je SDP došao do zida, na kojem će se ili rasplinuti i nestati s političke scene ili se okrenuti i vratiti na raskršće s kojega je krenuo krivim smjerom i otuda krenuti pravim putem i to kao istinski slijednik KPH/SKH, a ne samo nasljednik njegovih materijalnih dobara i arhive.
Današnji SDP, ako prihvaća sljedništvo KPH/SKH, koji se već prije odrekao revolucije kao jedinog puta u izgradnju besklasnog društva, ne mora i ne treba se stidjeti ničega, niti se ikome za išta ispričavati, a najmanje to treba činiti pred ustašama i klero-fašistima iz redova Stepinčeve crkve.
Nedostatak identiteta prati SDP od njenog nastanka jer se ta stranka naprosto propustila ideološki jasno definirati i jasno politički pozicionirati. Na lijevu političku poziciju više su ga svrstavali drugi, nego što je to on činio sam, niti što je stvarno predstavljao političku ljevicu. Radi toga što je kao slijednik KPH/SKH od strane rigidne političke desnice percipiran kao „crveni“, komunistički, staljinistički … on je slovio kao lijeva politička opcija, premda je njegovo djelovanje, izuzmemo li revijalna pojavljivanja njegovih čelnika na datume koji se vežu na obilježavanje antifašističke borbe, striktno politički gledano više pripadao centru ili čak i desnom centru prije nego ljevici.
Svojevrsna shizofrena situacija prati stranku od njene 1.Konvencije na kojoj se ono što je ostalo od SKH preimenovanog u SKH – SDP Deklaracijom ograđuje od jednog dijela prošlosti SKH tretirajući tako KPH/SKH kao svojevrsnog dr. Jekylla i mr. Hydea, pa će SDP kao prihvatiti njegovu ulogu dr. Jekylla, a ispričati se za nestašluke koje je počinila u ulozi mr. Hydea. Pa će se tako kao dobropis prihvatiti antifašizam i pokretanje NOR-a, poslijeratna obnova i izgradnja zemlje, društveni razvoj i gospodarski rast, a odbaciti poslijeratni procesi „pročišćenja“, golootočku epizodu i zabranu višestranačja, što je jednako kao i odvajanje noktiju od mesa, jer bez ovog „odbačenog“ ono „prihvaćeno“ naprosto ne bi bilo moguće.
Mislim da ne trebam naglašavati da je za rigidnu desnicu djelovanje KP/SK u cijelosti sporno i zločinačko, pa će ona i SDP tretirati kao slijednicu „zločinačke projugoslavenske i protuhrvatske partije“.
Prihvaćajući Deklarciju ispada da su se ratni pobjednici ispričali ratnim gubitnicima odnosno aktualnim pronositeljima ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu. Saveznicima nikad na pamet palo nije da se ispričaju Nijemcima za „taracanje“ Dresdena i drugih njemačkih gradova, za „Rajnske logore“, masovna silovanja Njemica itd, jednako kao što ni Rusima ne pada na pamet ispričavati se za poboje ratnih zarobljenika, masovna silovanja Njemica, a nikome živom ne pada na pamet ispričavati se ni za suštinski kolektivno kažnjavanje njemačkog naroda radi zločina koje su počinili nacisti.
Nitko pametan osim naših promotora ustaštva nije od američkog predsjednika, prilikom njegovog nedavnog posjeta Japanu, očekivao da se ispriča Japancima radi upotrebe atomskih bombi koje su spržile stotine tisuća ljudi u Hirošimi i Nagasakiju, jer bi to značilo da je zapravo japanski militarizam trebalo pustiti na miru.
Što se pak Ivice Račana i društva kojim se okružio tiče, u kojem je glavni ideolog bio Zdravko Tomac, oni su postali slijednici SKH tek po nasljeđivanju imovine i arhive bivšeg SKH, oni jesu bili članovi SKH, ali ideološki opredijeljeni kao komunisti nisu bili nikada, to valjda ne moram posebno elaborirati.
Hrvatska je krenula putem urušavanja i uništenja potencijalno prosperitetne države, onog trenutka kad su si hrvatski komunisti ili bolje rečeno članovi SKH za predsjednika Predsjedništva CK SKH izabrali Ivicu Račana, lijenčinu, oklijevalo i kukavicu, koji je trebao voditi zemlju u vrlo turbulentnim vremenima u kojima se svijet našao poslije kolapsa SSSR-a.
Budući da SFRJ nije bila članica VU niti zemlja real-socijalizma, jer njeno društveno-političko uređenje gotovo da nije imalo dodirnih točaka izuzev što su „vodeća snaga društva“ i u SFRJ bili komunisti, nje se slom SSSR-a nije trebao baš previše ticati, odnosno ticati je se toliko koliko se primjerice ticalo Austriju.
Međutim, kako onda, tako i danas, brojni su bili oni koji su gurali SFRJ, a onda i Hrvatsku s njom, tamo gdje joj nije bilo mjesto, radi komunističkog vodstva, među zemlje VU, pa se odmah posezalo i za potrebom društvene, političke i gospodarske tranzicije, a kad su politički „najnaprednije“ države, nekad članice VU ili čak republike bivšeg SSSR-a, danas punopravne članice EU, ne samo nametnule nego naišle i na razumijevanje dijela članica, „diktirale su tempo“ obračuna s prošlošću, pa i kroz postupke lustracije, evo odmah i na našoj društvenoj i političkoj sceni onih koji bi mijenjali prošlost, popravljali je i činili neizvjesnom.
SDP se tome nije suprotstavljao, a radi povijesne istine i morao je i trebao je, ne samo zato što je u NOR-u koji su pokrenuli i do pobjedonosnog kraja vodili komunisti, za razliku od članica VU, DFJ/FNRJ/SFRJ sama izvojevala svoje oslobođenje od okupatora, dok su sve zemlje bivše članice VU oslobodile jedinice CA, nego još i više zato što je, otklanjajući se od sovjetskog modela izgrađivala svoj vlastiti put prema besklasnom društvu nazvan samoupravljanjem, koje će jedan od najvećih svjetskih eksperata za strukturne promjene, Ichak Kalderon Adizes, prozvati demokratskim socijalizmom.
Kritičarima samoupravnog socijalizma, kao totalitarizma, zaljubljenicima u Margareth Thatcher, zagovarateljima kapitalizma i privatizacije svega i svačega, promotorima fašizma trebalo se suprotstaviti argumentima, a s ovim zadnjima nikad ne prihvaćati dijalog.
Račan i družina, jer on se okružio individuama poput već spomenutog Zdravka Tomca, od kojih su se neki, vidjevši da vrag dolazi po svoje, ubrzo distancirali i od Račana i od Račanovog SDP-a, poput primjerice prof. Ivana Šibera, prihvatili su već i prije osnivanja stranaka dijalog s proustaškim elementima i njihovim guruom „disidentom“ Franjom Tuđmanom, prihvativši mantru kako je višestranačje zapravo istoznačnica za demokraciju.
Dakle, prihvaćajući dijalog s fašizmom, odnosno njegovom hrvatskom inačicom ustaštvom, Račan und Jaranen su odustali od antifašizma i principa da se fašizam ruši svim sredstvima i da promocija fašizma nije nikakvo demokratsko pravo na drugačije mišljenje.
Umjesto rezolutnog ustrajavanja na antifašističkoj poziciji i ne dopuštanju ustaštvu da se razmaše, legitimira i pojavi na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni, kukavelj Račan i društvo s kojim se okružio, ne samo da su prihvatili dijalog s ustaštvom, već su prihvaćajući odgovornost i krivicu za „žrtve Bleiburga i križnih putova“ prešli u defanzivu i tako ne samo prepustili ustaštvu inicijativu, nego i tvorno pomagali njegovom eksponentu Tuđmanu da u Hrvatskoj preuzme vlast.
Jest, reći će neki, SDP je pobijedio na izborima 2000. i formirao zajedno sa još šest stranaka više neuspješnu nego uspješnu koalicionu vladu. Izbore 2003. glatko gubi, a gubi i one 2007., da bi konačno 2011. pobijedio, bio na vlasti u najtežem razdoblju gospodarske i društvene krize. Povukavši neke dobre poteze, ali ipak puno premalo u odnosu na ono što se od njega tada očekivalo, promijenivši predizbornu retoriku 2015. gubi izbore od HDZ-a koji je bio na koljenima, a ponavljajući greške iz predizborne kampanje 2015. gubi i prijevremene izbore 2016. I po mojem mišljenju dolazi do kraja, kad se naprosto mora radikalno mijenjati ili nestati s političke scene.Danas možemo reći da se od svojeg osnutka SDP zapravo šlepao na imidžu i reputaciji lijeve stranke koji su mu gradili i HDZ i rigidni desničari. I taj privid je u predizbornoj kampanji Zoran Milanović srušio, nastupajući s desnih političkih pozicija.
Zato danas SDP ne samo da mora izabrati novo vodstvo, nego se i jasno politički definirati kao stranka istinske socijaldemokratske provenijencije, dakle lijeva politička stranka ideološki jasno antifašistički opredijeljena, koja će se odreći Tuđmana i njegovih proglašenih istina i odbijajući svaki dijalog s fašizmom zalagati se za RH kao sekularnu državu i socijalnu državu vladavine prava.
Povlačenje Zorana Milanovića s mjesta čelnog čovjeka SDP nije samo obezglavljivanje te stranke, nego je istodobno pitanje njenog daljnjeg opstanka, ma ne radi odlaska Milanovića kao „genijalnog vođe“, nego radi toga što se stranka, najžešće od svojeg osnutka, sukobila s nedostatkom vlastitog identiteta. Činit će se blasfemičnim, ali ako u SDP ne porade oko svojih ideoloških opredjeljenja i svojeg političkog pozicioniranja, riječju na političkom identitetu stranke, u svojoj težnji da postanu drugi HDZ, nestat će s političke scene. I jedan jedini HDZ je preveliko breme za Hrvatsku.
Sve jačim prihvaćanjem Tuđmana i njegovih proglašenih istina, SDP se sve više približavao HDZ-u i poistovjećivao se s njim, a Hrvatskoj dva HDZ-a zaista nisu potrebna.
Najozbiljnije mislim da je SDP došao do zida, na kojem će se ili rasplinuti i nestati s političke scene ili se okrenuti i vratiti na raskršće s kojega je krenuo krivim smjerom i otuda krenuti pravim putem i to kao istinski slijednik KPH/SKH, a ne samo nasljednik njegovih materijalnih dobara i arhive.
Današnji SDP, ako prihvaća sljedništvo KPH/SKH, koji se već prije odrekao revolucije kao jedinog puta u izgradnju besklasnog društva, ne mora i ne treba se stidjeti ničega, niti se ikome za išta ispričavati, a najmanje to treba činiti pred ustašama i klero-fašistima iz redova Stepinčeve crkve.
Nedostatak identiteta prati SDP od njenog nastanka jer se ta stranka naprosto propustila ideološki jasno definirati i jasno politički pozicionirati. Na lijevu političku poziciju više su ga svrstavali drugi, nego što je to on činio sam, niti što je stvarno predstavljao političku ljevicu. Radi toga što je kao slijednik KPH/SKH od strane rigidne političke desnice percipiran kao „crveni“, komunistički, staljinistički … on je slovio kao lijeva politička opcija, premda je njegovo djelovanje, izuzmemo li revijalna pojavljivanja njegovih čelnika na datume koji se vežu na obilježavanje antifašističke borbe, striktno politički gledano više pripadao centru ili čak i desnom centru prije nego ljevici.
Svojevrsna shizofrena situacija prati stranku od njene 1.Konvencije na kojoj se ono što je ostalo od SKH preimenovanog u SKH – SDP Deklaracijom ograđuje od jednog dijela prošlosti SKH tretirajući tako KPH/SKH kao svojevrsnog dr. Jekylla i mr. Hydea, pa će SDP kao prihvatiti njegovu ulogu dr. Jekylla, a ispričati se za nestašluke koje je počinila u ulozi mr. Hydea. Pa će se tako kao dobropis prihvatiti antifašizam i pokretanje NOR-a, poslijeratna obnova i izgradnja zemlje, društveni razvoj i gospodarski rast, a odbaciti poslijeratni procesi „pročišćenja“, golootočku epizodu i zabranu višestranačja, što je jednako kao i odvajanje noktiju od mesa, jer bez ovog „odbačenog“ ono „prihvaćeno“ naprosto ne bi bilo moguće.
Mislim da ne trebam naglašavati da je za rigidnu desnicu djelovanje KP/SK u cijelosti sporno i zločinačko, pa će ona i SDP tretirati kao slijednicu „zločinačke projugoslavenske i protuhrvatske partije“.
Prihvaćajući Deklarciju ispada da su se ratni pobjednici ispričali ratnim gubitnicima odnosno aktualnim pronositeljima ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu. Saveznicima nikad na pamet palo nije da se ispričaju Nijemcima za „taracanje“ Dresdena i drugih njemačkih gradova, za „Rajnske logore“, masovna silovanja Njemica itd, jednako kao što ni Rusima ne pada na pamet ispričavati se za poboje ratnih zarobljenika, masovna silovanja Njemica, a nikome živom ne pada na pamet ispričavati se ni za suštinski kolektivno kažnjavanje njemačkog naroda radi zločina koje su počinili nacisti.
Nitko pametan osim naših promotora ustaštva nije od američkog predsjednika, prilikom njegovog nedavnog posjeta Japanu, očekivao da se ispriča Japancima radi upotrebe atomskih bombi koje su spržile stotine tisuća ljudi u Hirošimi i Nagasakiju, jer bi to značilo da je zapravo japanski militarizam trebalo pustiti na miru.
Što se pak Ivice Račana i društva kojim se okružio tiče, u kojem je glavni ideolog bio Zdravko Tomac, oni su postali slijednici SKH tek po nasljeđivanju imovine i arhive bivšeg SKH, oni jesu bili članovi SKH, ali ideološki opredijeljeni kao komunisti nisu bili nikada, to valjda ne moram posebno elaborirati.
Hrvatska je krenula putem urušavanja i uništenja potencijalno prosperitetne države, onog trenutka kad su si hrvatski komunisti ili bolje rečeno članovi SKH za predsjednika Predsjedništva CK SKH izabrali Ivicu Račana, lijenčinu, oklijevalo i kukavicu, koji je trebao voditi zemlju u vrlo turbulentnim vremenima u kojima se svijet našao poslije kolapsa SSSR-a.
Budući da SFRJ nije bila članica VU niti zemlja real-socijalizma, jer njeno društveno-političko uređenje gotovo da nije imalo dodirnih točaka izuzev što su „vodeća snaga društva“ i u SFRJ bili komunisti, nje se slom SSSR-a nije trebao baš previše ticati, odnosno ticati je se toliko koliko se primjerice ticalo Austriju.
Međutim, kako onda, tako i danas, brojni su bili oni koji su gurali SFRJ, a onda i Hrvatsku s njom, tamo gdje joj nije bilo mjesto, radi komunističkog vodstva, među zemlje VU, pa se odmah posezalo i za potrebom društvene, političke i gospodarske tranzicije, a kad su politički „najnaprednije“ države, nekad članice VU ili čak republike bivšeg SSSR-a, danas punopravne članice EU, ne samo nametnule nego naišle i na razumijevanje dijela članica, „diktirale su tempo“ obračuna s prošlošću, pa i kroz postupke lustracije, evo odmah i na našoj društvenoj i političkoj sceni onih koji bi mijenjali prošlost, popravljali je i činili neizvjesnom.
SDP se tome nije suprotstavljao, a radi povijesne istine i morao je i trebao je, ne samo zato što je u NOR-u koji su pokrenuli i do pobjedonosnog kraja vodili komunisti, za razliku od članica VU, DFJ/FNRJ/SFRJ sama izvojevala svoje oslobođenje od okupatora, dok su sve zemlje bivše članice VU oslobodile jedinice CA, nego još i više zato što je, otklanjajući se od sovjetskog modela izgrađivala svoj vlastiti put prema besklasnom društvu nazvan samoupravljanjem, koje će jedan od najvećih svjetskih eksperata za strukturne promjene, Ichak Kalderon Adizes, prozvati demokratskim socijalizmom.
Kritičarima samoupravnog socijalizma, kao totalitarizma, zaljubljenicima u Margareth Thatcher, zagovarateljima kapitalizma i privatizacije svega i svačega, promotorima fašizma trebalo se suprotstaviti argumentima, a s ovim zadnjima nikad ne prihvaćati dijalog.
Račan i družina, jer on se okružio individuama poput već spomenutog Zdravka Tomca, od kojih su se neki, vidjevši da vrag dolazi po svoje, ubrzo distancirali i od Račana i od Račanovog SDP-a, poput primjerice prof. Ivana Šibera, prihvatili su već i prije osnivanja stranaka dijalog s proustaškim elementima i njihovim guruom „disidentom“ Franjom Tuđmanom, prihvativši mantru kako je višestranačje zapravo istoznačnica za demokraciju.
Dakle, prihvaćajući dijalog s fašizmom, odnosno njegovom hrvatskom inačicom ustaštvom, Račan und Jaranen su odustali od antifašizma i principa da se fašizam ruši svim sredstvima i da promocija fašizma nije nikakvo demokratsko pravo na drugačije mišljenje.
Umjesto rezolutnog ustrajavanja na antifašističkoj poziciji i ne dopuštanju ustaštvu da se razmaše, legitimira i pojavi na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni, kukavelj Račan i društvo s kojim se okružio, ne samo da su prihvatili dijalog s ustaštvom, već su prihvaćajući odgovornost i krivicu za „žrtve Bleiburga i križnih putova“ prešli u defanzivu i tako ne samo prepustili ustaštvu inicijativu, nego i tvorno pomagali njegovom eksponentu Tuđmanu da u Hrvatskoj preuzme vlast.
Jest, reći će neki, SDP je pobijedio na izborima 2000. i formirao zajedno sa još šest stranaka više neuspješnu nego uspješnu koalicionu vladu. Izbore 2003. glatko gubi, a gubi i one 2007., da bi konačno 2011. pobijedio, bio na vlasti u najtežem razdoblju gospodarske i društvene krize. Povukavši neke dobre poteze, ali ipak puno premalo u odnosu na ono što se od njega tada očekivalo, promijenivši predizbornu retoriku 2015. gubi izbore od HDZ-a koji je bio na koljenima, a ponavljajući greške iz predizborne kampanje 2015. gubi i prijevremene izbore 2016. I po mojem mišljenju dolazi do kraja, kad se naprosto mora radikalno mijenjati ili nestati s političke scene.Danas možemo reći da se od svojeg osnutka SDP zapravo šlepao na imidžu i reputaciji lijeve stranke koji su mu gradili i HDZ i rigidni desničari. I taj privid je u predizbornoj kampanji Zoran Milanović srušio, nastupajući s desnih političkih pozicija.
Zato danas SDP ne samo da mora izabrati novo vodstvo, nego se i jasno politički definirati kao stranka istinske socijaldemokratske provenijencije, dakle lijeva politička stranka ideološki jasno antifašistički opredijeljena, koja će se odreći Tuđmana i njegovih proglašenih istina i odbijajući svaki dijalog s fašizmom zalagati se za RH kao sekularnu državu i socijalnu državu vladavine prava.
