Sve dok Bandić pobjeđuje, Zagreb gubi
Najnovija afera Cvjetni trg, prokazana kao još jedno Bandićvo pogodovanje Tomi Horvatinčiću, koje je zasad ostalo na pokušaju, koja je ponukala gospođu Zrinku Paladino, zamjenicu pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, da progovori ne samo o genezi ove afere, nego o suštini koju sadrži Bandićevo „delanje“ i načinu na koji vodi Grad.
I premda je to, ali i puno stvari daleko gorih od toga, sve više ili manje odavno poznato, „institucije sustava“ miruju i Bandić opstaje.
I najavljuje svoju kandidaturu za izbore za gradonačelnika 2017. godine.
Kad se „sedmoglava aždaja“, koalicija predvođena SDP-om, poslije Tuđmanovog preseljenja na ahiret konačno dokopala vlasti i u Zagrebu i na državnoj razini, ja osobno, znajući umne i ljudske kapacitete ključnih aktera, nisam očekivao ništa dobroga.
Prvo zato što se nastavilo voditi državu po principu „i poslije Tuđmana Tuđman“, pa se svojski prionulo i kadroviranju a la tuđmaniana dovodeći na odgovorna pa i najodgovornija mjesta protuhe iza kojih nisu stajali ni znanje, ni profesionalni uspjesi, ni ljudske kvalitete.
Princip je poznat; dovedeš na čelna mjesta u državnoj upravi, ustanovama ili javnim, poduzećima bezlične osobe ili kompromitirane nikogoviće kojima čvrsto „jaja držiš u procijepu“, pa onda preko njih upravljaš resorom po svojoj volji.
Ta politika je na gradonačelničku funkciju dovela nikoga zvanog Milan Bandić, partijskog aparatčika zaposlenog u OK SFH Pešćenica, na čijoj su promociji svojski radili dvojica nekadašnjih predsjednika OK SKH, Ivan Šikić Pešćenice i Marko Melčić Trnja, a kasnije i predsjednik GO SKH Zagreba, dakle funkcioneri SKH koji su poput njihovog mentora Ivice Račana bili samo i jedino članovi SKH, jer socijaldemokrati, a kamoli komunisti, po ideološkom opredjeljenju nikad nisu bili.
A da se Milan Bandić ne bi osjećao usamljenim uz njega su progurali i njegovog „rodijaka“ Slobodana Ljubičića, partijskog aparatčika zaposlenog u OK SKH Trnje.
Ovaj „dvojac iz snova“ uguzuje se kome stigne i uz masivnu pomoć i podršku već spomenutih Ivana Šikića i Marka Melčića napreduje po liniji SDP-a učlanjujući u stranku koga su stigli bez obzira kako tko disao na ideološkom planu, nije to njih zanimalo, oni su omasovljujući organizaciju stvarali i stvorili svoju bazu poslušnika na čijim su se glasovima uspinjali i ne samo po stranačkoj hijerarhijskoj ljestvici.
Izborom Bandića za predsjednika GO SDP-a Zagreba otvorila su im se sva nebeska vrata, pa ispada kao logično da poslije izborne pobjede Skupština grada Zagreba imenuje Milana Bandića za gradonačelnika.
Znajući o kakvom se „kvalitetnom“ kadru radi odmah po imenovanju objavio sam na netu sljedeći epigram:
„ Koalicija s konopca i konca
Znajući što Zagrepčani vole
Podarila im je Hercegovca
Za gradonačelnika Metropole.“
Hercegovac u ovom konkretnom slučaju upućuje na mentalni sklop svojstven tamošnjem podneblju, koji je radi principa „ljudi smo, dogovorit ćemo se“ i „u se, na se i poda se“ potpuno inkompatibilan s pojmom države vladavine prava.
Priče o tome da je zapravo pokojni Ivica Račan bio ucjenjivan s Bandićeve strane radi njegove nesporne pozicije na čelu najjače stranačke organizacije padaju u vodu, jer se poslije „afere pijanstvo“ Račan mogao vrlo lako i bezbolno otresti Bandića, koji bi u svakoj iole uređenoj državi, poslije onakvog gafa, bio politički mrtvac za sva vremena.
No ne i u Tuđmanistanu, državi s nakaradnim društveno-političkim uređenjem.
Bandić je nakratko sklonjen u zavjetrinu dogradonačelničkog mjesta, s kojega je i dalje nastavio upravljati Zagrebom po svojoj volji, zato što je na gradonačelničku funkciju bila namjerno postavljena izuzetno ranjiva osoba, da bi već poslije prvih izbora ponovo zasjeo u gradonačelničku fotelju i tako sve do danas.
Osim izuzetno „kvalitetnog“ izbor kadrova i vođenja države Franjo Tuđman nam je uz bezočnu političku trgovinu na političku scenu izveo još jedan princip, koji bismo mogli nazvati „nepodnošljivom lakoćom vladanja“, čija je bit sadržana u tome da poslije dobivenih izbora i osvajanja vlasti, pa sve do slijedećih izbora na vlasti radiš što te volja, nikome ne polažući računa pune četiri godine.
Kadroviranje a la tuđmaniana, političku trgovinu i nepodnošljivu lakoću vladanja je Milan Bandić doveo do savršenstva tako da je danas čitava Gradska uprava, Holding Zagreb i sve institucije u vlasništvu i pod ingerencijom Grada premrežio kadrovima po vlastitom izboru, dobrim dijelom ljudima dvojbenih stručnih i ljudskih kvaliteta koji su odgovorni samo njemu.
Mogao bih, ali ne želim sad i ovdje, progovoriti i o nekim konkretnim imenima da vidite o kakvim se ljudima radi i čime su sve motivirani ili ucijenjeni, pa da vam postane jasno zašto ti ljudi skaču na svaki Bandićev mig i ispunjavaju sve njegove zahtjeve pa i one kojima se krši zakon ili su izvan svake pameti, kao već spomenuta priča o Cvjetnom trgu, tko zna koja po redu.
Samopromocija i priče o vlastitom i napornom „delanju“ za Grad po 18 sati dnevno, svih 365 dana u godini, koje nitko relevantan nikad nije opovrgavao usprkos činjenici da je Bandićevo gradonačelništvo sve vrijeme obilježeno voluntarističkim vođenjem Grada i praćeno bezbrojnim aferama koje su sustizale jedna drugu. Bez ikakvih sankcija.
Što reći i na to da je i nakon pokrenut istrage i pritvaranja njegov politički otac Ivan Šikić govorio o Milanu Bandiću kao „rođenom gradonačelniku“!?
U čitavoj priči malo pomaže i nesporna činjenica da je gospođa Sandra Švaljek kao zamjenica gradonačelnika vodila Grad bez potresa i afera za vrijeme koje je Bandić proveo u pritvoru.
Da je Bandić svojevrsni fenomen pokazuje i njegova pobjeda na izborima za gradonačelnika 2013. koju je izborio sam, za razliku od prethodnih pobjeda koje je ostvarivao na krilima SDP-a. Naime iz meni nepoznatih razloga uz Bandića su pristajali i uz njega se svrstavali (pre)mnogi ljudi od imena, dobro poznati javnosti, koji su se afirmirali kao profesionalci koji su ime stekli napornim radom. Ti prepoznatljivi ljudi od imena donijeli su Bandiću velik broj glasača, naime ljudi rezoniraju, kad nesporno ugledni ljudi, koji nisu političari, podrže nekog političara, taj onda bez obzira na svu reputaciju koja ga prati valjda mora nešto vrijediti, pa kad se ovima pridruže i oni, ne manje brojni, koji nikako ne znaju „koga osim Bandića“ ili „tko bi bio bolji od Bandića“, Bandić pobjeđuje.
A sve dok Bandić pobjeđuje, Zagreb gubi.
I premda je to, ali i puno stvari daleko gorih od toga, sve više ili manje odavno poznato, „institucije sustava“ miruju i Bandić opstaje.
I najavljuje svoju kandidaturu za izbore za gradonačelnika 2017. godine.
Kad se „sedmoglava aždaja“, koalicija predvođena SDP-om, poslije Tuđmanovog preseljenja na ahiret konačno dokopala vlasti i u Zagrebu i na državnoj razini, ja osobno, znajući umne i ljudske kapacitete ključnih aktera, nisam očekivao ništa dobroga.
Prvo zato što se nastavilo voditi državu po principu „i poslije Tuđmana Tuđman“, pa se svojski prionulo i kadroviranju a la tuđmaniana dovodeći na odgovorna pa i najodgovornija mjesta protuhe iza kojih nisu stajali ni znanje, ni profesionalni uspjesi, ni ljudske kvalitete.
Princip je poznat; dovedeš na čelna mjesta u državnoj upravi, ustanovama ili javnim, poduzećima bezlične osobe ili kompromitirane nikogoviće kojima čvrsto „jaja držiš u procijepu“, pa onda preko njih upravljaš resorom po svojoj volji.
Ta politika je na gradonačelničku funkciju dovela nikoga zvanog Milan Bandić, partijskog aparatčika zaposlenog u OK SFH Pešćenica, na čijoj su promociji svojski radili dvojica nekadašnjih predsjednika OK SKH, Ivan Šikić Pešćenice i Marko Melčić Trnja, a kasnije i predsjednik GO SKH Zagreba, dakle funkcioneri SKH koji su poput njihovog mentora Ivice Račana bili samo i jedino članovi SKH, jer socijaldemokrati, a kamoli komunisti, po ideološkom opredjeljenju nikad nisu bili.
A da se Milan Bandić ne bi osjećao usamljenim uz njega su progurali i njegovog „rodijaka“ Slobodana Ljubičića, partijskog aparatčika zaposlenog u OK SKH Trnje.
Ovaj „dvojac iz snova“ uguzuje se kome stigne i uz masivnu pomoć i podršku već spomenutih Ivana Šikića i Marka Melčića napreduje po liniji SDP-a učlanjujući u stranku koga su stigli bez obzira kako tko disao na ideološkom planu, nije to njih zanimalo, oni su omasovljujući organizaciju stvarali i stvorili svoju bazu poslušnika na čijim su se glasovima uspinjali i ne samo po stranačkoj hijerarhijskoj ljestvici.
Izborom Bandića za predsjednika GO SDP-a Zagreba otvorila su im se sva nebeska vrata, pa ispada kao logično da poslije izborne pobjede Skupština grada Zagreba imenuje Milana Bandića za gradonačelnika.
Znajući o kakvom se „kvalitetnom“ kadru radi odmah po imenovanju objavio sam na netu sljedeći epigram:
„ Koalicija s konopca i konca
Znajući što Zagrepčani vole
Podarila im je Hercegovca
Za gradonačelnika Metropole.“
Hercegovac u ovom konkretnom slučaju upućuje na mentalni sklop svojstven tamošnjem podneblju, koji je radi principa „ljudi smo, dogovorit ćemo se“ i „u se, na se i poda se“ potpuno inkompatibilan s pojmom države vladavine prava.
Priče o tome da je zapravo pokojni Ivica Račan bio ucjenjivan s Bandićeve strane radi njegove nesporne pozicije na čelu najjače stranačke organizacije padaju u vodu, jer se poslije „afere pijanstvo“ Račan mogao vrlo lako i bezbolno otresti Bandića, koji bi u svakoj iole uređenoj državi, poslije onakvog gafa, bio politički mrtvac za sva vremena.
No ne i u Tuđmanistanu, državi s nakaradnim društveno-političkim uređenjem.
Bandić je nakratko sklonjen u zavjetrinu dogradonačelničkog mjesta, s kojega je i dalje nastavio upravljati Zagrebom po svojoj volji, zato što je na gradonačelničku funkciju bila namjerno postavljena izuzetno ranjiva osoba, da bi već poslije prvih izbora ponovo zasjeo u gradonačelničku fotelju i tako sve do danas.
Osim izuzetno „kvalitetnog“ izbor kadrova i vođenja države Franjo Tuđman nam je uz bezočnu političku trgovinu na političku scenu izveo još jedan princip, koji bismo mogli nazvati „nepodnošljivom lakoćom vladanja“, čija je bit sadržana u tome da poslije dobivenih izbora i osvajanja vlasti, pa sve do slijedećih izbora na vlasti radiš što te volja, nikome ne polažući računa pune četiri godine.
Kadroviranje a la tuđmaniana, političku trgovinu i nepodnošljivu lakoću vladanja je Milan Bandić doveo do savršenstva tako da je danas čitava Gradska uprava, Holding Zagreb i sve institucije u vlasništvu i pod ingerencijom Grada premrežio kadrovima po vlastitom izboru, dobrim dijelom ljudima dvojbenih stručnih i ljudskih kvaliteta koji su odgovorni samo njemu.
Mogao bih, ali ne želim sad i ovdje, progovoriti i o nekim konkretnim imenima da vidite o kakvim se ljudima radi i čime su sve motivirani ili ucijenjeni, pa da vam postane jasno zašto ti ljudi skaču na svaki Bandićev mig i ispunjavaju sve njegove zahtjeve pa i one kojima se krši zakon ili su izvan svake pameti, kao već spomenuta priča o Cvjetnom trgu, tko zna koja po redu.
Samopromocija i priče o vlastitom i napornom „delanju“ za Grad po 18 sati dnevno, svih 365 dana u godini, koje nitko relevantan nikad nije opovrgavao usprkos činjenici da je Bandićevo gradonačelništvo sve vrijeme obilježeno voluntarističkim vođenjem Grada i praćeno bezbrojnim aferama koje su sustizale jedna drugu. Bez ikakvih sankcija.
Što reći i na to da je i nakon pokrenut istrage i pritvaranja njegov politički otac Ivan Šikić govorio o Milanu Bandiću kao „rođenom gradonačelniku“!?
U čitavoj priči malo pomaže i nesporna činjenica da je gospođa Sandra Švaljek kao zamjenica gradonačelnika vodila Grad bez potresa i afera za vrijeme koje je Bandić proveo u pritvoru.
Da je Bandić svojevrsni fenomen pokazuje i njegova pobjeda na izborima za gradonačelnika 2013. koju je izborio sam, za razliku od prethodnih pobjeda koje je ostvarivao na krilima SDP-a. Naime iz meni nepoznatih razloga uz Bandića su pristajali i uz njega se svrstavali (pre)mnogi ljudi od imena, dobro poznati javnosti, koji su se afirmirali kao profesionalci koji su ime stekli napornim radom. Ti prepoznatljivi ljudi od imena donijeli su Bandiću velik broj glasača, naime ljudi rezoniraju, kad nesporno ugledni ljudi, koji nisu političari, podrže nekog političara, taj onda bez obzira na svu reputaciju koja ga prati valjda mora nešto vrijediti, pa kad se ovima pridruže i oni, ne manje brojni, koji nikako ne znaju „koga osim Bandića“ ili „tko bi bio bolji od Bandića“, Bandić pobjeđuje.
A sve dok Bandić pobjeđuje, Zagreb gubi.
