Za antitotalitariste početnike
Kako vrijeme odmiče postajem sve više svjestan, danas sa sigurnošću mogu reći, nesporne činjenice da je bivša SRH u SFRJ bila u mnogo čemu uzor-država u odnosu na današnju RH, odmila zvanu Tuđmanistan.
I koliko god se promotori fašizma, a uz ustaše i neoustaše najžešći su klerofašisti iz redova Stepinčeve crkve, tome smo valjda svi svjedoci, trudili prozivati sustav u bivšoj državi totalitarnim, činjenice ih osporavaju, jer nije postojala niti postoji totalitarna država otvorenih granica, a SFRJ je desetljećima slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu na svijetu. Takva je SFRJ bila, ne u vlastitoj percepciji, nego u percepciji svijeta. Država s bezviznim režimom s najveći brojem država u svijetu, država u kojoj putovnicu, osim kriminalaca, disidenata i „disidenata“, nije imao samo onaj koji je nije htio imati.
U izgradnji statusa takve države, a pogotovo njenog ugleda u svijetu, ključna je i nezaobilazna bila uloga „diktatora“ i „jednog od najvećih zločinaca na svijetu“, doživotnog predsjednika SFRJ, maršala Josipa Broza Tita, čije ime još i danas, 36 godina poslije njegove smrti, otvara mnoga vrata u svijetu.
Prozivati totalitarnim režimom samoupravno uređenu državu u kojoj su se, zahvaljujući delegatskom sustavu s brojnim elementima direktne demokracije, mnoge odluke donosile na najdemokratskiji način, mogu samo politički nepismeni i zaista nedobronamjerni ljudi.
Brojni elementi sustava, od funkcionalnog teritorijalnog ustroja, preko decentraliziranog komunalnog sustava pa do najboljeg javnog financijskog servisa u Evropi, kakvim su SDK ocjenjivale i najrazvijenije evropske države, ukazivali su na moderno uređenu demokratsku državu.
Ako bismo tome dodali besprimjerno riješen odnos prema nacionalnim manjinama ili prema vjerskim zajednicama i njihovim organizacijama, koji bi mogao poslužiti kao predložak tog odnosa u svakoj sekularno uređenoj državi, dolazimo do slike demokratski uređenog društva, koje vodeći svjetski stručnjak za strukturne promjene, Ichak Kalderon Adizes, naziva „demokratskim socijalizmom“, ali ne samo on, tu je i Michael Parenti koji odlazi i korak dalje navodeći prave razloge radi kojih je SFRJ uništena, a nije uništena radi svog totalitarnog društveno-političkog uređenja, već naprotiv.
Drugi dokaz koji upućuje na to da ovi što uporno čekičaju po totalitarizmu i diktaturi nisu u pravu je činjenica da su pregovarači EZ u tajnim pregovorima koji su između nje i SFRJ započeli polovicom osamdesetih godina s namjerom pridruživanja SFRJ u punopravno članstvo, imali tek dvije primjedbe, jednu opravdanu, a to je bio neravnopravan status privatnog vlasništva u odnosu na druge oblike vlasništva i drugi, po meni neopravdani, je nepostojanja višestranačja, koje je uporno prikazivano kao istoznačnica demokraciji, što nije niti blizu istini, valjda to nakon 26 godina višestranačja svatko iole politički pismen može potvrditi, da je RH u demokratskom smislu korak unazad u odnosu na SRH.
Što bi onda bilo totalitarno u bivšoj SFRJ?
Krenimo kronološkim redom:
Jel' to bila zabrana javnih rasprava i prijepora oko događanja na završetku 2. Svjetskog rata i neposredno po njegovom završetku, svojevrsnim procesima „pročišćenja“ kroz kažnjavanje kvislinških zločinaca unutar i izvan pravnog sustava kasnije obuhvaćenim pojmovima ustaških mitova „Bleiburg“ i „Križni putevi“?
Valjda, ako bismo zaboravili sve one stravične zločine što su ih kvislinzi počinili kao i činjenicu da su nakon završetka rata u zemlji divljale mnogobrojne odmetnute četničke, ustaške i balističke bande u obračunima s kojima je poginulo oko 11.000 pripadnika KNOJ-a, OZN-e i UDB-e, s time da je zadnja četnička skupina likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953.
Napomena:
U današnjoj Njemačkoj je zabranjena svaka javna rasprava o tzv. „Rajnskim logorima“, logorima za ratne zarobljenike pod američkom kontrolom, u kojima je od zime, gladi i uskrate svake liječničke skrbi smrtno stradalo preko 1,7 milijuna ratnih zarobljenika, mahom bivših pripadnika Wehrmachta. Istraživanje tamošnjih događanja povjesničarima nije zabranjeno, ali je i njima zabranjena svaka javna polemika na tu temu.
Jel' Njemačka zato totalitarna država?
Jel' to možda interniranje IB-ovca na otok Goli?
Valjda, ako bismo izgubili iz vida da se radilo, o činu veleizdaje, koji je u zakonodavstvima svih pa i najdemokratskijih država onog vremena bio zapriječen smrtnom kaznom. „Antitotalitaristički“ teoretičari će internirce na otoku Goli tretirati kao političke protivnike „totalitarnog jugokomunističkog zločinačkog sustava“, gubeći iz vida da su se ti internirci, među kojim je istini za volju bilo i onih krivo optuženih, zalagali za gubitak nacionalne suverenosti i dolazak Jugoslavije pod punu kontrolu SSSR-a.
Napomena:
Poslije japanskog napada na Perl Harbour, Amerikanci su internirali sve Amerikance japanskog porijekla negdje na područje Srednjeg Zapada i držali ih tamo do završetka rata.
Šezdesetih godina Francuzi su, pogotovo nakon pokušaja vojnog udara, radi terorizma OAS-a internirali desetine tisuća ljudi i držali ih interniranim do prestanka opasnosti.
Jesu li radi toga SAD i Francuska totalitarne države?
I na kraju, ako ćemo interniranje osumnjičenih za IB na otok Goli zvati zločinom totalitarnog režima, kako ćemo zvati Guantanamo, nešto što se događa danas, a daleko je svirepije i gore od onoga što se događalo na otoku Goli?
Jel' to možda bio pokušaj kolektivizacije sela i uspostava SRZ?
Same vlasti su to označile pogreškom i odustale od toga.
Jel to možda bila nacionalizacija i konfiskacija dijela privatne imovine?
Kao da je išta konfiscirano radi redistribucije narodnog bogatstva, kao što su Tuđman i njegova sljedba učinili 45 godina kasnije
Jel' to možda pitanje „verbalnog delikta“ ili „delikta mišljenja“, koji se prvenstveno odnosio na zaštitu ustavno-pravnog poretka, multinacionalnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, ali i zabranu promoviranja ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu.
Ili je trebalo dopuštati širenje mržnje, nacionalne i vjerske nesnošljivosti kao napada na temelje SFRJ?
Jel' to možda bila nepostojeća zabrana isticanja vlastite nacionalnosti, jer kao „Hrvat nije smio reći da je Hrvat“, ja osobno u punih 45 godina života u ondašnjoj državi nikad i nigdje nisam doživio da bi itko ikad igdje ikom branio nacionalno izjašnjavanje naprotiv ono se tražilo u brojnim situacijama i ne samo kod popisa stanovništva ili ishođenja osobnih dokumenata ili različitih potvrda. Radi brojnih „miješanih“ brakova, a pogotovo djece iz takvih brakova uvedena je i nacionalnost Jugoslaven, kao što je uvedena i nacionalnost Musliman za one ljude muslimanske vjeroispovijesti koji se nisu htjeli izjašnjavati kao Srbi, Hrvati ili Turci. Nitko, nikad i nikog nije silio da se u nacionalnom smislu izjašnjava kao Jugoslaven.
Ispada onda da je izostanak ustaštva na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni bio taj neoprostivi grijeh, taj magnum crimen jugoslavenskog „totalitarizma“.
I koliko god se promotori fašizma, a uz ustaše i neoustaše najžešći su klerofašisti iz redova Stepinčeve crkve, tome smo valjda svi svjedoci, trudili prozivati sustav u bivšoj državi totalitarnim, činjenice ih osporavaju, jer nije postojala niti postoji totalitarna država otvorenih granica, a SFRJ je desetljećima slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu na svijetu. Takva je SFRJ bila, ne u vlastitoj percepciji, nego u percepciji svijeta. Država s bezviznim režimom s najveći brojem država u svijetu, država u kojoj putovnicu, osim kriminalaca, disidenata i „disidenata“, nije imao samo onaj koji je nije htio imati.
U izgradnji statusa takve države, a pogotovo njenog ugleda u svijetu, ključna je i nezaobilazna bila uloga „diktatora“ i „jednog od najvećih zločinaca na svijetu“, doživotnog predsjednika SFRJ, maršala Josipa Broza Tita, čije ime još i danas, 36 godina poslije njegove smrti, otvara mnoga vrata u svijetu.
Prozivati totalitarnim režimom samoupravno uređenu državu u kojoj su se, zahvaljujući delegatskom sustavu s brojnim elementima direktne demokracije, mnoge odluke donosile na najdemokratskiji način, mogu samo politički nepismeni i zaista nedobronamjerni ljudi.
Brojni elementi sustava, od funkcionalnog teritorijalnog ustroja, preko decentraliziranog komunalnog sustava pa do najboljeg javnog financijskog servisa u Evropi, kakvim su SDK ocjenjivale i najrazvijenije evropske države, ukazivali su na moderno uređenu demokratsku državu.
Ako bismo tome dodali besprimjerno riješen odnos prema nacionalnim manjinama ili prema vjerskim zajednicama i njihovim organizacijama, koji bi mogao poslužiti kao predložak tog odnosa u svakoj sekularno uređenoj državi, dolazimo do slike demokratski uređenog društva, koje vodeći svjetski stručnjak za strukturne promjene, Ichak Kalderon Adizes, naziva „demokratskim socijalizmom“, ali ne samo on, tu je i Michael Parenti koji odlazi i korak dalje navodeći prave razloge radi kojih je SFRJ uništena, a nije uništena radi svog totalitarnog društveno-političkog uređenja, već naprotiv.
Drugi dokaz koji upućuje na to da ovi što uporno čekičaju po totalitarizmu i diktaturi nisu u pravu je činjenica da su pregovarači EZ u tajnim pregovorima koji su između nje i SFRJ započeli polovicom osamdesetih godina s namjerom pridruživanja SFRJ u punopravno članstvo, imali tek dvije primjedbe, jednu opravdanu, a to je bio neravnopravan status privatnog vlasništva u odnosu na druge oblike vlasništva i drugi, po meni neopravdani, je nepostojanja višestranačja, koje je uporno prikazivano kao istoznačnica demokraciji, što nije niti blizu istini, valjda to nakon 26 godina višestranačja svatko iole politički pismen može potvrditi, da je RH u demokratskom smislu korak unazad u odnosu na SRH.
Što bi onda bilo totalitarno u bivšoj SFRJ?
Krenimo kronološkim redom:
Jel' to bila zabrana javnih rasprava i prijepora oko događanja na završetku 2. Svjetskog rata i neposredno po njegovom završetku, svojevrsnim procesima „pročišćenja“ kroz kažnjavanje kvislinških zločinaca unutar i izvan pravnog sustava kasnije obuhvaćenim pojmovima ustaških mitova „Bleiburg“ i „Križni putevi“?
Valjda, ako bismo zaboravili sve one stravične zločine što su ih kvislinzi počinili kao i činjenicu da su nakon završetka rata u zemlji divljale mnogobrojne odmetnute četničke, ustaške i balističke bande u obračunima s kojima je poginulo oko 11.000 pripadnika KNOJ-a, OZN-e i UDB-e, s time da je zadnja četnička skupina likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953.
Napomena:
U današnjoj Njemačkoj je zabranjena svaka javna rasprava o tzv. „Rajnskim logorima“, logorima za ratne zarobljenike pod američkom kontrolom, u kojima je od zime, gladi i uskrate svake liječničke skrbi smrtno stradalo preko 1,7 milijuna ratnih zarobljenika, mahom bivših pripadnika Wehrmachta. Istraživanje tamošnjih događanja povjesničarima nije zabranjeno, ali je i njima zabranjena svaka javna polemika na tu temu.
Jel' Njemačka zato totalitarna država?
Jel' to možda interniranje IB-ovca na otok Goli?
Valjda, ako bismo izgubili iz vida da se radilo, o činu veleizdaje, koji je u zakonodavstvima svih pa i najdemokratskijih država onog vremena bio zapriječen smrtnom kaznom. „Antitotalitaristički“ teoretičari će internirce na otoku Goli tretirati kao političke protivnike „totalitarnog jugokomunističkog zločinačkog sustava“, gubeći iz vida da su se ti internirci, među kojim je istini za volju bilo i onih krivo optuženih, zalagali za gubitak nacionalne suverenosti i dolazak Jugoslavije pod punu kontrolu SSSR-a.
Napomena:
Poslije japanskog napada na Perl Harbour, Amerikanci su internirali sve Amerikance japanskog porijekla negdje na područje Srednjeg Zapada i držali ih tamo do završetka rata.
Šezdesetih godina Francuzi su, pogotovo nakon pokušaja vojnog udara, radi terorizma OAS-a internirali desetine tisuća ljudi i držali ih interniranim do prestanka opasnosti.
Jesu li radi toga SAD i Francuska totalitarne države?
I na kraju, ako ćemo interniranje osumnjičenih za IB na otok Goli zvati zločinom totalitarnog režima, kako ćemo zvati Guantanamo, nešto što se događa danas, a daleko je svirepije i gore od onoga što se događalo na otoku Goli?
Jel' to možda bio pokušaj kolektivizacije sela i uspostava SRZ?
Same vlasti su to označile pogreškom i odustale od toga.
Jel to možda bila nacionalizacija i konfiskacija dijela privatne imovine?
Kao da je išta konfiscirano radi redistribucije narodnog bogatstva, kao što su Tuđman i njegova sljedba učinili 45 godina kasnije
Jel' to možda pitanje „verbalnog delikta“ ili „delikta mišljenja“, koji se prvenstveno odnosio na zaštitu ustavno-pravnog poretka, multinacionalnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, ali i zabranu promoviranja ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu.
Ili je trebalo dopuštati širenje mržnje, nacionalne i vjerske nesnošljivosti kao napada na temelje SFRJ?
Jel' to možda bila nepostojeća zabrana isticanja vlastite nacionalnosti, jer kao „Hrvat nije smio reći da je Hrvat“, ja osobno u punih 45 godina života u ondašnjoj državi nikad i nigdje nisam doživio da bi itko ikad igdje ikom branio nacionalno izjašnjavanje naprotiv ono se tražilo u brojnim situacijama i ne samo kod popisa stanovništva ili ishođenja osobnih dokumenata ili različitih potvrda. Radi brojnih „miješanih“ brakova, a pogotovo djece iz takvih brakova uvedena je i nacionalnost Jugoslaven, kao što je uvedena i nacionalnost Musliman za one ljude muslimanske vjeroispovijesti koji se nisu htjeli izjašnjavati kao Srbi, Hrvati ili Turci. Nitko, nikad i nikog nije silio da se u nacionalnom smislu izjašnjava kao Jugoslaven.
Ispada onda da je izostanak ustaštva na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni bio taj neoprostivi grijeh, taj magnum crimen jugoslavenskog „totalitarizma“.
