Ludilu kao da se ne nazire kraj, ono kao da se širi i produbljuje
Žestoko se ludovati počelo odmah po Tuđmanovom preuzimanju vlasti, ludilo je usmjeravano prema hrvatskim Srbima i SR Srbiji, koji su prokazani kao glavni krivci za sve hrvatske nedaće, hrvatski Srbi radi „odlučivanja o svemu u Hrvatskoj“, a SR Srbija radi „pljačke Hrvatske koja je bila gora od pljačke koju su kolonijalne sile provodile nad svojim kolonijama“, kako nas je podučavao „hrvatski George Washington“ poznat i kao „krivousti lažljivac“ ili „krivousti ljigavac“.
Kako bi se moglo obračunati sa Srbima i Srbijom valjalo je „pripremiti teren“, prvo kroz provedbu izvorno Luburićevog projekta, onog pod imenom „pomirba sinova ustaša i partizana“ što je bio eufemizam za izvođenje ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, a kad je to učinjeno, moglo se prići i provedbi drugog Luburićevog projekta, onog pod imenom „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, odnosno nasilne secesije ili odvajanja Hrvatske od Jugoslavije, za što je iskorištena „srbijanska agresija“ i uz velikosrpsku indoktrinaciju mjerama diskriminacije i državnog terora potaknuta pobuna dijela hrvatskih Srba.
Oba Luburićeva projekta je Tuđman prihvatio u Norvalu u zamjenu za financijsku i političku podršku na najavljenim prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj. S time da se radi provedbe „pomirbe“ nije smjelo pristupiti, od strane Tuđmanovih sljedbenika najavljivanoj lustraciji hrvatskih komunista, umjesto toga dogovorena je „lustracija“ hrvatskih Srba.Slijedilo je farsično ludilo pod imenom Domovinski rat, ludilo izvoza rata u BiH, ludilo „konačne pobjede“, ludilo pljačke društvene imovine pod imenom „pretvorba društvenog vlasništva i privatizacija“.
Kasnije ludilo svojevrsne beatifikacije hrvatskih branitelja nije nimalo zaostajalo za prethodnim ludilima, jer je tako nastao svojevrsni parazitski društveni sloj, koji čine ljudi nerijetko umirovljeni prije navršene četrdesete godine života.
Paralelno se odvijalo i ludilo guranja Hrvatske na optuženičku klupu suda u den Haagu, koje je jenjalo tek izricanjem pravomoćnih oslobađajućih presuda prvo Čermaku, a potom i Gotovini i Markaču.
U sjeni svih ovih ludila, sve od Tuđmanovog preuzimanja vlasti, odvijalo se ludilo povijesnog revizionizma i „antitotalirizma“, svojevrsnog prekrajanja povijesti, kojom se sve vrijeme prošlost pokušava učiniti neizvjesnom, ludilo nasrtaja na antifašizam i antifašističku borbu, kojim se antifašizam prokazuje kao zločinačka ideologija, a antifašistički borci proglašavaju zločincima, naravno uz promociju i veličanje tzv. NDH i ustaša, koji odjednom, umjesto kvislinzima i okupatorskim slugama, budu proglašavani „istinskim borcima“ za Hrvatsku.
Antijugoslavensko ludilo, kojim su obuzeti svi oni koji same sebe opisuju kao antitotalitariste, kojim se sustav vlasti u bivšoj državi za potrebe povijesnog revizionizma opisuje kao „jugoslavenski komunistički zločin“ koji iz dana u dan postaje sve gori i gori tako da naprosto „vapi“ za lustracijom.
Samo kako se pojam „lustracija“ od prekomjerne upotrebe žestoko „izlizao“ u zadnje vrijeme se sve češće koristi pojam suočavanja s prošlošću.
Mislim da je izlišno reći da su sva ova hrvatska ludila praćena obilnim količinama laži, a ono što posebno začuđuje je to da i oni koji vide i znaju što je istina i dalje vjeruju lažima.
Još pred tjedan dana ludovalo se kod Hude jame u Sloveniji, okupio se tamo gotovo čitav hrvatski državni vrh, do padanja u raku žalovalo se nad tamo „sahranjenim“ mahom odmetnutim okupatorskim i kvislinškim vojnicima palim u žestokim okršajima s partizanima pri svojem pokušaju proboja do Austrije, za potrebe nasrtaja na „totalitarizam“ i „jugokomunističke zločince“, preimenovanih u Hrvate i „nevine žrtve“, a već novi razlog za ludilo stupa na scenu, ovaj puta se radi o uhićenjima desetak bivših pripadnika Oraške brigade HVO osumnjičenim da su počinili ratne zločine.
Na noge lagane stalo se sve što u RH nešto drži do sebe i do „hrvatskih nacionalnih interesa“, u „domoljubnom“ i „državotvornom“ smislu, ta zaboga uhićeni su tamošnji Hrvati i određen im je pritvor, a hrvatske vlasti nitko ništa nije pitao.
Te kako su Bosanci mogli uhititi ljude, koji istinaibog jesu BiH državljani, ali koji imaju dvojno državljanstvo, koji su „branili i obranili BiH“ i koji su k tome Hrvati, ono za što ih se sumnjiči se uopće i ne spominje osim u uobičajenim frazama kako „onima koji su počinili zločine treba suditi“, samo očito je da bi od sudskog progona trebalo izuzeti Hrvate.Pa onda, kao sam trenutak uhićenja bio je neprimjeren, jer su spomenuti uhićeni samo dva dana nakon što je hrvatski predsjednik vlade Andrej Plenković bio u službenom posjetu u BiH.
Manje značajno nije ni to što su uhićeni privedeni u lisičinama, kao da to ne bi smjeli biti, jer eto sumnjiči ih se za nešto što je usporedivo tek sa minornim saobraćajnim prekršajem.
Ipak izgleda da u čitavoj priči najveću težinu nosi saznanje kako BiH vlasti imaju nakanu podići nekoliko stotina optužnica protiv vlastitih, ali i hrvatskih državljana osumnjičenih za zločine počinjene na tlu BiH.
Tako general Pavao Miljavac kao mogućeg optuženika spominje sebe, ali i generale Gotovinu i Krstičevića, brigadira Kotromanovića, ali i brojne druge. Pitam se zašto njih a ne i mnoge druge koji su ratovali u BiH, bilo kao pripadnici HV ili HVO?
Und Zucker kommt zu letzt, hrvatske vlasti silno bole formulacije iz optužnih prijedloga o UZP i krivnji Tuđmana i tadašnjeg političkog i vojnog vrha RH, tako obilno korištenim u obrazloženju presude Dariju Kordiću, ali i nepravomoćnim presudama Praljku i družini.
Pitam se što će biti ako apelaciono vijeće Haaškog suda u žalbenom postupku izreče osuđujuću presudu, s istim obrazloženjima?
Da bi ludilo bilo veće, kaže se da hrvatske vlasti već dvije godine imaju saznanja o pripremi 640 optužnih prijedloga iz BiH i da su brojne Hrvate, bivše pripadnike HVO i HV, čija su imena doznale, već sklonile u Hrvatsku. Toliko o dobronamjernosti i vjerodostojnosti hrvatskih vlasti.
Znači da za ovih desetak imena nisu znale, pa ih nisu mogle skloniti, otud valjda i bijes i frustracija koje su izazvala ova uhićenja.
Da su hrvatske vlasti umjesto na ludosti bile spremne ulagati ovolike silne napore radeći za zemlju i narod korisne stvari, Hrvatska bi danas bila prosperitetna i respektabilna država, mjesto ugodno za život, država iz koje se ne bi bježalo, nego bi se u nju dolazilo. Ovako i dalje ostaje „muljevito dno Evrope“.
Toliko, do sljedećeg povoda za novo ludilo.
Kako bi se moglo obračunati sa Srbima i Srbijom valjalo je „pripremiti teren“, prvo kroz provedbu izvorno Luburićevog projekta, onog pod imenom „pomirba sinova ustaša i partizana“ što je bio eufemizam za izvođenje ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, a kad je to učinjeno, moglo se prići i provedbi drugog Luburićevog projekta, onog pod imenom „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, odnosno nasilne secesije ili odvajanja Hrvatske od Jugoslavije, za što je iskorištena „srbijanska agresija“ i uz velikosrpsku indoktrinaciju mjerama diskriminacije i državnog terora potaknuta pobuna dijela hrvatskih Srba.
Oba Luburićeva projekta je Tuđman prihvatio u Norvalu u zamjenu za financijsku i političku podršku na najavljenim prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj. S time da se radi provedbe „pomirbe“ nije smjelo pristupiti, od strane Tuđmanovih sljedbenika najavljivanoj lustraciji hrvatskih komunista, umjesto toga dogovorena je „lustracija“ hrvatskih Srba.Slijedilo je farsično ludilo pod imenom Domovinski rat, ludilo izvoza rata u BiH, ludilo „konačne pobjede“, ludilo pljačke društvene imovine pod imenom „pretvorba društvenog vlasništva i privatizacija“.
Kasnije ludilo svojevrsne beatifikacije hrvatskih branitelja nije nimalo zaostajalo za prethodnim ludilima, jer je tako nastao svojevrsni parazitski društveni sloj, koji čine ljudi nerijetko umirovljeni prije navršene četrdesete godine života.
Paralelno se odvijalo i ludilo guranja Hrvatske na optuženičku klupu suda u den Haagu, koje je jenjalo tek izricanjem pravomoćnih oslobađajućih presuda prvo Čermaku, a potom i Gotovini i Markaču.
U sjeni svih ovih ludila, sve od Tuđmanovog preuzimanja vlasti, odvijalo se ludilo povijesnog revizionizma i „antitotalirizma“, svojevrsnog prekrajanja povijesti, kojom se sve vrijeme prošlost pokušava učiniti neizvjesnom, ludilo nasrtaja na antifašizam i antifašističku borbu, kojim se antifašizam prokazuje kao zločinačka ideologija, a antifašistički borci proglašavaju zločincima, naravno uz promociju i veličanje tzv. NDH i ustaša, koji odjednom, umjesto kvislinzima i okupatorskim slugama, budu proglašavani „istinskim borcima“ za Hrvatsku.
Antijugoslavensko ludilo, kojim su obuzeti svi oni koji same sebe opisuju kao antitotalitariste, kojim se sustav vlasti u bivšoj državi za potrebe povijesnog revizionizma opisuje kao „jugoslavenski komunistički zločin“ koji iz dana u dan postaje sve gori i gori tako da naprosto „vapi“ za lustracijom.
Samo kako se pojam „lustracija“ od prekomjerne upotrebe žestoko „izlizao“ u zadnje vrijeme se sve češće koristi pojam suočavanja s prošlošću.
Mislim da je izlišno reći da su sva ova hrvatska ludila praćena obilnim količinama laži, a ono što posebno začuđuje je to da i oni koji vide i znaju što je istina i dalje vjeruju lažima.
Još pred tjedan dana ludovalo se kod Hude jame u Sloveniji, okupio se tamo gotovo čitav hrvatski državni vrh, do padanja u raku žalovalo se nad tamo „sahranjenim“ mahom odmetnutim okupatorskim i kvislinškim vojnicima palim u žestokim okršajima s partizanima pri svojem pokušaju proboja do Austrije, za potrebe nasrtaja na „totalitarizam“ i „jugokomunističke zločince“, preimenovanih u Hrvate i „nevine žrtve“, a već novi razlog za ludilo stupa na scenu, ovaj puta se radi o uhićenjima desetak bivših pripadnika Oraške brigade HVO osumnjičenim da su počinili ratne zločine.
Na noge lagane stalo se sve što u RH nešto drži do sebe i do „hrvatskih nacionalnih interesa“, u „domoljubnom“ i „državotvornom“ smislu, ta zaboga uhićeni su tamošnji Hrvati i određen im je pritvor, a hrvatske vlasti nitko ništa nije pitao.
Te kako su Bosanci mogli uhititi ljude, koji istinaibog jesu BiH državljani, ali koji imaju dvojno državljanstvo, koji su „branili i obranili BiH“ i koji su k tome Hrvati, ono za što ih se sumnjiči se uopće i ne spominje osim u uobičajenim frazama kako „onima koji su počinili zločine treba suditi“, samo očito je da bi od sudskog progona trebalo izuzeti Hrvate.Pa onda, kao sam trenutak uhićenja bio je neprimjeren, jer su spomenuti uhićeni samo dva dana nakon što je hrvatski predsjednik vlade Andrej Plenković bio u službenom posjetu u BiH.
Manje značajno nije ni to što su uhićeni privedeni u lisičinama, kao da to ne bi smjeli biti, jer eto sumnjiči ih se za nešto što je usporedivo tek sa minornim saobraćajnim prekršajem.
Ipak izgleda da u čitavoj priči najveću težinu nosi saznanje kako BiH vlasti imaju nakanu podići nekoliko stotina optužnica protiv vlastitih, ali i hrvatskih državljana osumnjičenih za zločine počinjene na tlu BiH.
Tako general Pavao Miljavac kao mogućeg optuženika spominje sebe, ali i generale Gotovinu i Krstičevića, brigadira Kotromanovića, ali i brojne druge. Pitam se zašto njih a ne i mnoge druge koji su ratovali u BiH, bilo kao pripadnici HV ili HVO?
Und Zucker kommt zu letzt, hrvatske vlasti silno bole formulacije iz optužnih prijedloga o UZP i krivnji Tuđmana i tadašnjeg političkog i vojnog vrha RH, tako obilno korištenim u obrazloženju presude Dariju Kordiću, ali i nepravomoćnim presudama Praljku i družini.
Pitam se što će biti ako apelaciono vijeće Haaškog suda u žalbenom postupku izreče osuđujuću presudu, s istim obrazloženjima?
Da bi ludilo bilo veće, kaže se da hrvatske vlasti već dvije godine imaju saznanja o pripremi 640 optužnih prijedloga iz BiH i da su brojne Hrvate, bivše pripadnike HVO i HV, čija su imena doznale, već sklonile u Hrvatsku. Toliko o dobronamjernosti i vjerodostojnosti hrvatskih vlasti.
Znači da za ovih desetak imena nisu znale, pa ih nisu mogle skloniti, otud valjda i bijes i frustracija koje su izazvala ova uhićenja.
Da su hrvatske vlasti umjesto na ludosti bile spremne ulagati ovolike silne napore radeći za zemlju i narod korisne stvari, Hrvatska bi danas bila prosperitetna i respektabilna država, mjesto ugodno za život, država iz koje se ne bi bježalo, nego bi se u nju dolazilo. Ovako i dalje ostaje „muljevito dno Evrope“.
Toliko, do sljedećeg povoda za novo ludilo.
