Hrvatski nacionalni interes i kako ga steći
Dosad je svašta proglašavano hrvatskim nacionalnim interesom pa i najvišeg prioriteta, to jedino, po svemu sudeći, nikad nije bio gospodarski i društveni razvoj RH, niti zalaganje vlasti za bolji život hrvatskih državljana.
Osobno mislim da je termin hrvatski nacionalni interes najzlorabljeniji termin u periodu od kad nas je zajašio Franjo Tuđman, mamuzajući nas do krvi na svojem „vizionarskom“ putu u 19. stoljeće.
Sve čega se ta kreatura dotaknula bilo je najveći prioritet na skali hrvatskih nacionalnih interesa s time da je on sam bio na najvišem mjestu te ljestvice, poistovjećen s Hrvatskom.
Ako takvo što, hrvatski nacionalni interes, nedvosmisleno i zaista postoji, zašto onda Hrvatski sabor na prijedlog hrvatske Vlade nikad nije jasno definirao što je to i nikad nije usvojio nekakvu rang-listu tih interesa?
Osim Tuđmana, koji po defaultu do smrti ostaje najvišim hrvatskim nacionalnim interesom, drugi interesi su „šetali“ gore-dolje po ljestvici hrvatskih nacionalnih interesa.
Ako uzmemo ponašanje Tuđmanovih vlasti odmah po preuzimanju vlast ispada da su prvenstvo nad svim hrvatskim nacionalnim interesima imali fondovi i institucije u kojima je bilo novca ili one, za koje su vodeći „domoljubi“, koje osim gramzivosti nije resilo ništa drugo, naprosto mislili da u njima ima novca.
Što je i logično jer je to i bio cilj „mlade“ Tuđmanove demokracije, podvaliti narodu nacionalizam, na krilima nacionalizma, koji je ubrzo prerastao u nacional-šovinizam, osvojiti vlast, a onda se tom vlašću okoristiti.
Kad se počelo s diskriminacijom ili svojevrsnom lustracijom Srba, prema obavezi koju je Tuđman preuzeo u Norvalu, što je kasnije preraslo u nešto što se može opisati jedino kao državni terorizam, činilo se da je to hrvatski nacionalni interes najvišeg prioriteta.
Slijedilo je „stvaranje države“, odnosno pokretanje rata radi rušenja Jugoslavije svim sredstvima, drugi prioritet koji je Tuđman kao svoju obvezu preuzeo u Norvalu, pa se činilo da osim Tuđmana hrvatski narod ne zna ni za što što bi bilo važnije od toga.
Podržavljenje društvenog vlasništva, najveća pljačka nekog naroda u novijoj povijesti, praćena uništavanjem velikih poduzeća za te potrebe nazvanih „socijalističkim mastodontima“ i nakaradnom i kriminalnom privatizacijom činilo se u to doba najvećim hrvatskim nacionalnim interesom.
Sve je to pratilo provođenje procesa pomirbe sinova ustaša i partizana, također jedna od obaveza koje je Tuđman preuzeo u Norvalu, o čemu se neumorno čekićalo a rezultiralo je Tuđmanovom namjerom tzv. „miksanja kostiju“ i pretvaranja Spomen područja Jasenovac u svojevrsnu „Dolinu palih“, po uzoru na Francovu „El Valle de los Caidos“, monumenta svim palim u Španjolskom građanskom ratu, neovisno na kojoj su se strani borili. No kako se na sreću shvatilo da bi to u hrvatskom slučaju značilo izjednačavanje fašizma s antifašizmom otpor toj ideji i s lijeva i s desna bio je tako velik da je na kraju i Tuđman morao odustati od njegove realizacije. No to ne znači i da se prestalo s pozivima i vapajima vrhova vlasti za svehrvatskim jedinstvom, naravno na platformi ustaštva, u čemu danas prednjači predsjednica RH.
Kasnije kao se kao najveći hrvatski nacionalni interes pojavljuju hrvatski branitelji, koje će se divinizirati i za te svrhe prozivati „hrvatskim ponosom“ i „hrvatskom svetinjom“, iako je svima jasno da se radi o parazitskom sloju hrvatskog društva, koji zdušno naplaćuje svoje ratne „zasluge“, teško tereteći mirovinski fond i hrvatski državni proračun. Oni i danas visoko kotiraju, a pridružuju im se i bivši pripadnici HVO.
Pitanje razgraničenja sa Slovenijom i problem, koji je hrvatskim državljanima stvorila hrvatska država, s Ljubljanskom bankom, činilo se u jednom dužem periodu kao prioritetni hrvatski nacionalni interes.
U najnovije vrijeme se INA, odnosno rješenje odnosa s mađarskom kompanijom MOL, pa i kupnjom paketa dionica od MOL-a, čime bi INA u potpunosti prešla u vlasništvo hrvatske države, ističe kao hrvatski nacionalni interes najvišeg prioriteta. U tome se svi slažu kako oni iz redova vlasti, tako i oni iz redova opozicije, ali i nezavisni politički i ekonomski analitičari, gdje su bili dosad, vrag bi ih znao.
Jer priča o INI je samo tužna priča o jednom, od Tuđmanovih "uspjeha" na planu uništavanja Hrvatske.
Što je nego ordinarno i nedobronamjerno lupetanje kad se o INI, u vrijeme donošenja odluke o prodaji 25 % + 1 dionice, govori kao da se radi o onoj INI, gigantu hrvatske industrije i jednom od nositelja gospodarskog razvoja Hrvatske, koju je Tuđman naslijedio preuzevši vlast uz Račanovu pomoć i uz brojne izborne prijevare?
Ta INA, prije nego li nas je Tuđman krenuo "preporođivati", je diljem svijeta radila na istraživanju nafte i plina sa 13 bušećih garnitura i tri platforme, svojom vlastitom, "Panon" i dvije unajmljene od Amerikanaca. Ta INA u svojem je sastavu imala i DINU i OKI i DOKI i Petrokemiju …, snažnu razvojno-istraživačku službu, a iznad svega jugoslavensko tržište za svoje proizvode.
Pokrećući rat Tuđman prvo lišava INU jugoslavenskog tržišta, a potom je poslovno potpuno onesposobljava čak i za prostu reprodukciju, pretvarajući je, uz brojna druga uspješna poduzeća, poput primjerice "Astre", u parabudžetsku instituciju iz koje je nemilosrdno isisavan novac, tako da INA kraj rata dočekuje u okolnostima, da ne radi ni na jednom od svojih inozemnih radilišta, sve bušaće garniture stoje, jer INA ne može plaćati koncesije, a u pitanje je dovedena i isplata plaća svojim zaposlenicima. Slijede reorganizacije, iz sastava INE izuzimaju se prerađivački kapaciteti osim rafinerija, tako da je INA okljaštrena i onesposobljena Tuđmanovim pregalaštvom ocijenjena kao tvrtka koja se vlastitim snagama neće moći oporaviti ...
Takva INA je odlukom hrvatske Vlade krenula putem privatizacije.
INU, ali i sve drugo u Hrvatskoj su uništili oni, koji su predvođeni vizionarom prošlosti, Franjom Tuđmanom, "uzeli puške i krenuli" na svoj rušilački pohod, tobože stvarajući nam državu i braneći nas od agresije.
Sve drugo i svi drugi postupci pa i oni post-tuđmanovskih vlasti su samo posljedica Tuđmanovih neodgovornih postupaka i ponašanja .
I na kraju, INU danas vraćati u državne ruke, drugim putem osim nacionalizacijom, jer je evidentno da MOL nije poštivao ugovore niti ispunjavao svoje ugovorima preuzete obaveze, nema nikakvog smisla. A najmanje to ima smisla prodajom HEP-a danas daleko zdravije i potentnije kompanije nego je to INA.
Možda bi najproduktivnije bilo prestati INU gledati kao nekakav hrvatski nacionalni interes, ja osobno mislim da ona, svedena na ono na što je MOL-u dopušteno da je svede, to jednostavno više nije. Naprosto bi INI-MOL-u trebalo oduzeti sve domaće koncesije, pravno takvu odluku ne bi trebalo biti teško braniti, osnovati novu kompaniju za naftni i plinski biznis u koju bi ušli i sanirani i poslovno potpuno osposobljeni industrijski kapaciteti Petrokemije, OKI, DOKI, DINA …
I na kraju od silnog značaja, pače kao hrvatski nacionalni interes najvišeg prioriteta, za hrvatski narod i njegovu državu sve vrijeme se provlači nužnost provedba procesa lustracije ili suočavanja s prošlošću, što je po „Europejcu“ Plenkoviću i kleru iz redova Stepinčeve crkve conditio sine qua non opstanka i naroda i države.
Zanimljivo je da se za provedbu lustracije svojski zalažu samo oni najreakcionarniji iz crkvenih i redova hrvatskog društva.
Znalci upozoravaju da je početak provedbe tog procesa vrlo blizu i da će njime zapravo biti zabijen zadnji čavao u lijes hrvatskog antifašizma, zato jer će tim „antitotalitarističkim“ procesom jedino stradati antifašizam, koji će prethodno pripisan komunizmu biti u potpunosti izjednačen s fašizmom, tako da će na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni tek ustaštvo, kao ono koje je „lustrirano 1945.“, moći „disati punim plućima“.
Ne znam tko ili što bi taj proces mogao spriječiti.
Osobno mislim da je termin hrvatski nacionalni interes najzlorabljeniji termin u periodu od kad nas je zajašio Franjo Tuđman, mamuzajući nas do krvi na svojem „vizionarskom“ putu u 19. stoljeće.
Sve čega se ta kreatura dotaknula bilo je najveći prioritet na skali hrvatskih nacionalnih interesa s time da je on sam bio na najvišem mjestu te ljestvice, poistovjećen s Hrvatskom.
Ako takvo što, hrvatski nacionalni interes, nedvosmisleno i zaista postoji, zašto onda Hrvatski sabor na prijedlog hrvatske Vlade nikad nije jasno definirao što je to i nikad nije usvojio nekakvu rang-listu tih interesa?
Osim Tuđmana, koji po defaultu do smrti ostaje najvišim hrvatskim nacionalnim interesom, drugi interesi su „šetali“ gore-dolje po ljestvici hrvatskih nacionalnih interesa.
Ako uzmemo ponašanje Tuđmanovih vlasti odmah po preuzimanju vlast ispada da su prvenstvo nad svim hrvatskim nacionalnim interesima imali fondovi i institucije u kojima je bilo novca ili one, za koje su vodeći „domoljubi“, koje osim gramzivosti nije resilo ništa drugo, naprosto mislili da u njima ima novca.
Što je i logično jer je to i bio cilj „mlade“ Tuđmanove demokracije, podvaliti narodu nacionalizam, na krilima nacionalizma, koji je ubrzo prerastao u nacional-šovinizam, osvojiti vlast, a onda se tom vlašću okoristiti.
Kad se počelo s diskriminacijom ili svojevrsnom lustracijom Srba, prema obavezi koju je Tuđman preuzeo u Norvalu, što je kasnije preraslo u nešto što se može opisati jedino kao državni terorizam, činilo se da je to hrvatski nacionalni interes najvišeg prioriteta.
Slijedilo je „stvaranje države“, odnosno pokretanje rata radi rušenja Jugoslavije svim sredstvima, drugi prioritet koji je Tuđman kao svoju obvezu preuzeo u Norvalu, pa se činilo da osim Tuđmana hrvatski narod ne zna ni za što što bi bilo važnije od toga.
Podržavljenje društvenog vlasništva, najveća pljačka nekog naroda u novijoj povijesti, praćena uništavanjem velikih poduzeća za te potrebe nazvanih „socijalističkim mastodontima“ i nakaradnom i kriminalnom privatizacijom činilo se u to doba najvećim hrvatskim nacionalnim interesom.
Sve je to pratilo provođenje procesa pomirbe sinova ustaša i partizana, također jedna od obaveza koje je Tuđman preuzeo u Norvalu, o čemu se neumorno čekićalo a rezultiralo je Tuđmanovom namjerom tzv. „miksanja kostiju“ i pretvaranja Spomen područja Jasenovac u svojevrsnu „Dolinu palih“, po uzoru na Francovu „El Valle de los Caidos“, monumenta svim palim u Španjolskom građanskom ratu, neovisno na kojoj su se strani borili. No kako se na sreću shvatilo da bi to u hrvatskom slučaju značilo izjednačavanje fašizma s antifašizmom otpor toj ideji i s lijeva i s desna bio je tako velik da je na kraju i Tuđman morao odustati od njegove realizacije. No to ne znači i da se prestalo s pozivima i vapajima vrhova vlasti za svehrvatskim jedinstvom, naravno na platformi ustaštva, u čemu danas prednjači predsjednica RH.
Kasnije kao se kao najveći hrvatski nacionalni interes pojavljuju hrvatski branitelji, koje će se divinizirati i za te svrhe prozivati „hrvatskim ponosom“ i „hrvatskom svetinjom“, iako je svima jasno da se radi o parazitskom sloju hrvatskog društva, koji zdušno naplaćuje svoje ratne „zasluge“, teško tereteći mirovinski fond i hrvatski državni proračun. Oni i danas visoko kotiraju, a pridružuju im se i bivši pripadnici HVO.
Pitanje razgraničenja sa Slovenijom i problem, koji je hrvatskim državljanima stvorila hrvatska država, s Ljubljanskom bankom, činilo se u jednom dužem periodu kao prioritetni hrvatski nacionalni interes.
U najnovije vrijeme se INA, odnosno rješenje odnosa s mađarskom kompanijom MOL, pa i kupnjom paketa dionica od MOL-a, čime bi INA u potpunosti prešla u vlasništvo hrvatske države, ističe kao hrvatski nacionalni interes najvišeg prioriteta. U tome se svi slažu kako oni iz redova vlasti, tako i oni iz redova opozicije, ali i nezavisni politički i ekonomski analitičari, gdje su bili dosad, vrag bi ih znao.
Jer priča o INI je samo tužna priča o jednom, od Tuđmanovih "uspjeha" na planu uništavanja Hrvatske.
Što je nego ordinarno i nedobronamjerno lupetanje kad se o INI, u vrijeme donošenja odluke o prodaji 25 % + 1 dionice, govori kao da se radi o onoj INI, gigantu hrvatske industrije i jednom od nositelja gospodarskog razvoja Hrvatske, koju je Tuđman naslijedio preuzevši vlast uz Račanovu pomoć i uz brojne izborne prijevare?
Ta INA, prije nego li nas je Tuđman krenuo "preporođivati", je diljem svijeta radila na istraživanju nafte i plina sa 13 bušećih garnitura i tri platforme, svojom vlastitom, "Panon" i dvije unajmljene od Amerikanaca. Ta INA u svojem je sastavu imala i DINU i OKI i DOKI i Petrokemiju …, snažnu razvojno-istraživačku službu, a iznad svega jugoslavensko tržište za svoje proizvode.
Pokrećući rat Tuđman prvo lišava INU jugoslavenskog tržišta, a potom je poslovno potpuno onesposobljava čak i za prostu reprodukciju, pretvarajući je, uz brojna druga uspješna poduzeća, poput primjerice "Astre", u parabudžetsku instituciju iz koje je nemilosrdno isisavan novac, tako da INA kraj rata dočekuje u okolnostima, da ne radi ni na jednom od svojih inozemnih radilišta, sve bušaće garniture stoje, jer INA ne može plaćati koncesije, a u pitanje je dovedena i isplata plaća svojim zaposlenicima. Slijede reorganizacije, iz sastava INE izuzimaju se prerađivački kapaciteti osim rafinerija, tako da je INA okljaštrena i onesposobljena Tuđmanovim pregalaštvom ocijenjena kao tvrtka koja se vlastitim snagama neće moći oporaviti ...
Takva INA je odlukom hrvatske Vlade krenula putem privatizacije.
INU, ali i sve drugo u Hrvatskoj su uništili oni, koji su predvođeni vizionarom prošlosti, Franjom Tuđmanom, "uzeli puške i krenuli" na svoj rušilački pohod, tobože stvarajući nam državu i braneći nas od agresije.
Sve drugo i svi drugi postupci pa i oni post-tuđmanovskih vlasti su samo posljedica Tuđmanovih neodgovornih postupaka i ponašanja .
I na kraju, INU danas vraćati u državne ruke, drugim putem osim nacionalizacijom, jer je evidentno da MOL nije poštivao ugovore niti ispunjavao svoje ugovorima preuzete obaveze, nema nikakvog smisla. A najmanje to ima smisla prodajom HEP-a danas daleko zdravije i potentnije kompanije nego je to INA.
Možda bi najproduktivnije bilo prestati INU gledati kao nekakav hrvatski nacionalni interes, ja osobno mislim da ona, svedena na ono na što je MOL-u dopušteno da je svede, to jednostavno više nije. Naprosto bi INI-MOL-u trebalo oduzeti sve domaće koncesije, pravno takvu odluku ne bi trebalo biti teško braniti, osnovati novu kompaniju za naftni i plinski biznis u koju bi ušli i sanirani i poslovno potpuno osposobljeni industrijski kapaciteti Petrokemije, OKI, DOKI, DINA …
I na kraju od silnog značaja, pače kao hrvatski nacionalni interes najvišeg prioriteta, za hrvatski narod i njegovu državu sve vrijeme se provlači nužnost provedba procesa lustracije ili suočavanja s prošlošću, što je po „Europejcu“ Plenkoviću i kleru iz redova Stepinčeve crkve conditio sine qua non opstanka i naroda i države.
Zanimljivo je da se za provedbu lustracije svojski zalažu samo oni najreakcionarniji iz crkvenih i redova hrvatskog društva.
Znalci upozoravaju da je početak provedbe tog procesa vrlo blizu i da će njime zapravo biti zabijen zadnji čavao u lijes hrvatskog antifašizma, zato jer će tim „antitotalitarističkim“ procesom jedino stradati antifašizam, koji će prethodno pripisan komunizmu biti u potpunosti izjednačen s fašizmom, tako da će na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni tek ustaštvo, kao ono koje je „lustrirano 1945.“, moći „disati punim plućima“.
Ne znam tko ili što bi taj proces mogao spriječiti.
