„… and Yugoslavia“
(Povodom najave predsjednika Vlade RH g. Andreja Plenkovića o formiranju Povjerenstva kao uvodu u početak provedbe procesa lustracije, pardon, suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj.)
Prvi put sam se s formulacijom iz naslova susreo pred pedesetak godina na londonskom aerodromu Heathrow …
Poslije izlaska iz aviona, na putu prema pasoškoj kontroli i carini formirala su se, koliko se prisjećam, tri reda: „UK and Commonwealth“, „Communist countries“ i „Other (Free) countries and Yugoslavia“ … neću tvrditi kategorički da je baš tako pisalo, ne sjećam se i jesu li zemlje, tada EEZ, bile posebno navedene ali za ovo „… and Yugoslavia“ sam potpuno siguran.
Poslije sam se s tim „… and Yugoslavia“ susretao i na nekim dugim mjestima u svijetu.
Zašto ovo pišem?
Pa zato što su nas već u to doba Britanci, ali i ne samo oni, prepoznavali kao zemlju koja ne spada u grupaciju „Communist countries“, kao da Briti nisu znali da su u SFRJ komunisti „vodeća snaga društva“!?
No nisu oni izdvajali SFRJ samo zato što je ona bila članica i nesporni lider Pokreta nesvrstanih, nego zato što su njene granice bile otvorene, njeni narodi i narodnosti slobodni i ravnopravni, a u zemlji je vladao red, mir i sigurnost.
Ako je tome tako, a sasvim sigurno je, zašto se onda ovom proustaškom i profašističkom društvu na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni okupljenoj oko KC, njenih depandansi od Opus Dei, preko U ime obitelji i Vigilare do HRAST-a, HDZ-a, braniteljskih udruga, opskurnih proustaških strančica, ali i pojedinaca strateški raspoređenih u svim sferama hrvatskog javnog i društvenog života, formalno organiziranih kao u Institutu „Ivo Pilar“ ili neorganiziranih „slobodnih strijelaca“, nitko relevantan ne suprotstavi i ne prokaže kao neistinito njihovo uporno izjednačavanje bivše nam države, odnosno njenog društveno-političkog uređenja, s onim u zemljama realsocijalizma, nekadašnjim članicama Varšavskog ugovora?
A mora im se i treba im se suprotstaviti zato što bezočno lažu i obmanjuju, jer ne postoji gotovo ništa što bi u bivšoj SFRJ bilo ne samo isto nego makar usporedivo sa stanjem u zemljama bivšim članicama VU, od sustava vlasti, oblika vlasništva, ljudskih prava i sloboda … osim komunista kao „avangarde radničke klase“ koji su ali u državama VU obnašali vlast, a u Jugoslaviji činili „vodeću snagu društva“.
Poistovjećivanje SFRJ sa zemljama bivšeg VU donijeli su nam i donose oni gore pobrojani koji su se nekritički svrstali uz Tuđmana u njegovoj provedbi ideja Maksa Luburića, alias „generala Drinjanina“, o „pomirbi sinova ustaša i partizana“ i „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, procesa kod kojih se lustracija Srba a ne komunista samopodrazumijeva, ona je u Norvalu samo naglašena.
Da, moji dragi Hrvati, mi smo si, vjerujući nedoučenom i zadrtom skribomanu i bolesnom mitomanu Franji Tuđmanu, sami krivi za sve što nas je snašlo u procesu tranzicije kroz koji mi nismo ni morali prolaziti, koliko god se Tuđmanovi apologeti, doučeni i pametni poput njega, trudili objasniti nam da nam je upravo Tuđman, s njima kao skutonošama, „stvorio državu“ i preveo nas iz totalitarnog društveno-političkog sustava u sustav koji naprosto zrači svojom „demokratičnošću“.
Zašto, ne samo mi u Hrvatskoj, nego nijedna od država osamostaljenih po raspadu SFRJ nismo morali prolaziti ni kroz kakav proces tranzicije možda najbolje objašnjava jedan od najvećih svjetskih autoriteta na području razumijevanja sustavnih promjena, dr. Ichak Kalderon Adizes, koji jugoslavenski samoupravni sustav opisuje kao „demokratski socijalistički sustav“.
Svjetski jednako poznati i priznati ekonomski i politički analitičar, Michael Parenti ide i dalje, te će, analizirajući prilike u bivšoj SFRJ i ulogu MZ, posebno Amerikanaca u njenom rušenju, na temelju brojnih činjenica i saznanja, zaključiti da bi, da se uspjela održati, SFRJ danas bila vodeća država u Evropi.
Mi koji smo u poziciji da možemo usporediti ono što smo imali u bivšoj „totalitarističkoj“ državi s Tuđmanovom „demokracijom“, svjesni smo da je samoupravljanje sa svojim delegatskim sustavom s elementima direktne demokracije po svim elementima demokratičnosti sustava daleko iznad Tuđmanovog višestranačja.
Ne, višestranačje sasvim sigurno nije istoznačnica za demokraciju, kako su nas to pokušavali uvjeriti.
Laprdanja ignoranata o društveno-političkom sustavu u bivšoj državi, sa SK kao vodećom snagom društva, proglašavajući radi toga samoupravni sustav vlasti totalitarističkim, su samo laprdanja zato što su razlike, pa i ideološke, između pojedinih frakcija unutar SK, bez obzira na to što u SK nikad nisu priznavali postojanje frakcija, bile veće nego razlike između primjerice SDP i HDZ danas, što se najbolje moglo osjetiti u djelovanju unutar SSRN-a i kroz sve forme samoupravnog sustava od SIZ-ova i MZ pa do zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti.
Ne, ne rade oni to slučajno ili zato što bi im činjenice o sustavu vlasti i životu ljudi u SFRJ bile nepoznate, oni to rade svjesno kako bi opravdali sve zločine koje su protiv vlastitog naroda počinili u procesu provedbe fašističke kontrarevolucije koju oni zovu „stvaranje države“ i dokazivanja neophodnosti provođenja lustracije kroz koju bi se kao promotori i zagovornici ideologija poraženih u 2. Svjetskom ratu obračunali, ne s komunistima, nego s idejom antifašizma na krilima koje su ratni pobjednici pobijedili sile zla u 2. Svjetskom ratu.
Pa da vidimo što je to po čemu se bivša SFRJ drastično razlikovala od zemalja VU:
1. Jugoslavija je sama izborila svoje oslobođenje ispod okupatorskog jarma, zemlje VU oslobodila je CA
2. KPJ/SKJ se od KP zemalja VU razlikovala u dvije stvari, a) nije bila isključivo kadrovska partija i b) u svojem programu nije imala borbeni ateizam
3. Samoupravno društveno-političko uređenje s delegatskim sustavom koji je sadržavao elemente direktne demokracije nije imalo gotovo ništa
zajedničko s velikodržavnim socijalizmom u zemljama članicama VU
4. SFRJ je slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta dok su granice zemalja bivših članica VU bile zatvorene
5. U svim zemljama VU carevale su tajne policije, a moć jugoslavenske tajne policije je drastično ograničena na Brijunskom plenumu 1966.
6. U zemljama VU, strogo centralistički uređenim, glavni tip vlasništva bilo je državno vlasništvo, dok je u dobrano decentraliziranoj SFRJ prevladavalo
društveno vlasništvo s kojim su zakonski bila izjednačena strano i mješovito vlasništvo, samo za privatno su vrijedila stanovita ograničenja
Da je navedeno istinito i slaže se sa saznanjima do kojih su došli već spomenuti Ichak Kalderon Adizes i Michael Parenti možda najbolje potvrđuje to što su u tajnim pregovorima sa SFRJ, započetim sredinom osamdesetih godina, predstavnici EZ istaknuli jedino nepostojanje višestranačja i nejednakost privatnog vlasništva u odnosu na druge tipove vlasništva kao jedine dvije stvari koje su u SFRJ inkompatibilne sa sustavima u zemljama EZ.
