Licence to kill
Nasilje u obitelji, nasilje prema ženama, nasilje prema drugima i drugačijima (eventualnom hendikepu, imovnom stanju, naciji, vjeri, boji kože…), vršnjačko nasilje, nasilje poslodavaca nad zaposlenicima …
Koliko god se svi oblici nasilja intenzivirali i po brojnost i po žestini, što se ogleda i u sve većem broju smrtnih ishoda kroz ubojstva ili samoubojstva kojima žrtve nasilja pribjegavaju kad dođu u stanje da nasilje više ne mogu podnositi niti mu se opirati, a svaka zaštita društva odnosno organizirane države je izostala. Činjenica da svaki smrtni ishod uznemiri i uskomeša javnost, koja se onda jedno vrijeme žesti i opravdano ili neopravdano upire prstom u krivca ili “krivca“, nerijetko posthumno „čerečeći“ žrtvu radi njenog „doprinosa“.
Uvijek kad se zlo dogodi svi imaju recepte za rješavanje posljedica kroz rigorozna kažnjavanja počinitelja, sve do zahtjeva za ponovnim uvođenjem smrtne kazne, prevenciju nasilja rijetko tko spominje. Osim kod onih nasilnika koji su rođeni kao zli, znanost kaže da to postoji, pažljivo raščlanjivanje nas uvijek dovodi do toga da je negdje u procesu formiranja ličnosti došlo do propusta bilo u obitelji bilo u odgojno-obrazovnom procesu, a već kod prvog prestupa redovito zakazuju represivni sustav ili pravosuđe, pa nasilnici najčešće postaju recidivisti.
Što se vršnjačkog nasilja tiče ono se sustavno pojačavalo od uvođenja vjeronauka u škole, posebno kroz ispovijedi i institut odrješenja od grijeha, pri čemu ispovjedna tajna obavezuje ispovjednika da i one postupke ispovijedanog, koji imaju sva obilježja kaznenih djela, sačuvaju kao tajnu. Ispovijedani se poslije izrečene pokore, nakon što izmoli par očenaša i zdravomarija, pričesti i osjeća oslobođenim svake odgovornosti za počinjen nedjela i tako „očišćen“ je spreman za nove „podvige“.
To odrješenje od grijeha mogli bismo prozvati svojevrsnim „licence to kill“.
Čitajući svojedobno B. Travena i njegove opise najnemilosrdnijih cestovnih razbojnika, iz prve polovice 20 stoljeća, onih meksičkih, zato jer su oni opljačkane gotovo beziznimno ubijali, koji su se prije svakog „pohoda“ redovito ispovjedili i pričestili, a isto učinili i nakon pljačke, osjećajući se radi odrješenja od grijeha nevini poput male djece. Je, učinili su zlo, nisu bili toliko glupi da to ne shvate, ali im je to zlo Bog oprostio, tako da ih savjest nije mučila.
Radi silne štete koju po meni uzrokuje institut odrješenja od grijeha, najbolje bi bilo ukinuti ispovijed, a s njom i odrješenje od grijeha. Nemojte mi reći da se to ne može, jer ako je KC mogla isključiti čistilište, može i ispovijed. Uostalom što se svećenika tiče jel' netko imao bludne misli, govorio o tome ili radio bludne radnje, jer će sve to i dalje raditi, zato što je to imanentno ljudskom biću, pa je svako obećanje kako to „više neće raditi i neće griješiti“ besmisleno. E ali ukidanjem instituta odrješenja od grijeha otpalo bi oslobađanje počiniteljeve savjesti za svako počinjeno kazneno djelo, koje ionako potpada pod jurisdikciju represivnog aparata i pravosuđa.
Inače je kroz povijest institut odrješenja od grijeha KC donio silna bogatstva kroz kupovinu tzv. Indulgencija, nedužnosti, koje su bile to skuplje što su prijestupi bili veći. Samo po sebi je jasno da su indulgencije mogli kupovati samo vlastodršci i bogati ljudi. Sama ta činjenica dovoljno govori o vrijednosti odrješenja o grijeha. No, sad kad prodaje indulgencija nema i institut odrješenja od grijeha je besmislen.
Zakonski bi trebalo pooštriti odgovornost roditelja za ponašanje malodobnika, a već postojeće zakone koji ograničavaju neke slobode malodobnika, kao primjerice njihov boravak na ulici u sitne sate bez pratnje odraslih ili zabranu prodaje alkoholnih pića i duhanskih prerađevina, opijati se podrazumijevaju, striktno provoditi. Zamislite ovakvu situaciju, policija na ulici u ponoć zatekne skupinu 15-godišnjaka, a sudac za prekršaje očevima/majkama za taj prekršaj „odreže“ kaznu od recimo 10.000 kn, odnosno 15.000 kn, ako su bili pod utjecajem alkohola ili opijata. Dame i gospodo, to su vaša djeca, odgovorni ste za njih.
Odgovorne u trgovinama uhvaćene u prodaji pića i cigareta malodobnicima kazniti oduzimanjem jedne mjesečne plaće, a vlasnike trgovina sa stotinjak tisuća kuna.
Da, što se djece i mladeži tiče kao društvo smo pokazali zavidnu razinu nebrige, da ne kažem da smo potpuno zakazali, posebno što smo hrvatsku mladost na milost i nemilost kostimiranim performerima iz institucije čija čitava povijest stane u jednu jedinu rečenicu koja glasi: „2.000 godina obmana, laži, prevara, nasilja, kriminala, pljački i terora“, koja sebe zove Stepinčeve crkva.
Pred devet godina sam na tu temu pod naslovom „Na mladima svijet ostaje“ napisao sljedeće:
„Gornjoj narodnoj mudrosti nema se što dodati, osim što bi je u slučaju Hrvatske trebalo malo preinačiti, tako da glasi: "Na "braniteljima" svijet ostaje!"
Jer kad bi hrvatske vlasti posvetile bar djelić pažnje koju, sasvim neopravdano, posvećuje "braniteljima", hrvatskoj mladeži, ne bi nam djeca i mladež bili ovako frustrirani i zahvaćeni beznađem.
Nisam sociolog, pa mi je teško zaključiti i dati točnu dijagnozu onoga što se događa u hrvatskom društvu, ali vidljivo je da nam, kad su mladi u pitanju, nikako ne ide.
Hrvatske vlasti donesu zakon, a potom nitko taj zakon ne poštuje, jer vlasti i nisu osigurale instrumente za njegovo provođenje.
Naša djeca, zbog trke roditelja da namaknu sredstva za puko preživljavanje, već od malih nogu u vlastitoj obitelji nemaju onu pažnju koju bi trebali imati, jednostavno ih se ne odgaja tako da budu spremni za sve nedaće koje ih u životu čekaju. U predškolskoj dobi nemaju potrebnu pažnju ni skrb u jaslicama i vrtiću, često su im "tete" osobe koje taj posao rade, ne zato što vole djecu i rad s djecom, nego zato jer su se jednostavno morale negdje uhljebiti. Povratkom iz boravka kući roditelji ih guraju bakama i djedovima, jer sami, kako rekoh, nemaju vremena za njih.
U školama je odgojna komponenta gotovo potpunu zanemarena, izostaju oni ljudski kontakti između učitelja/nastavnika/profesora i djece, nastavni kadar isto sveden na kruhoborstvo ne uspijeva uspostaviti takav odnos da đacima predstavljaju uzor. Nastavnike, dakle one koji bi trebali biti najzaslužniji za osposobljavanje mladih ljudi za život, sveli smo na krpe za brisanje poda.
Dakle prave komunikacije s djecom nema u obitelji, a nema je ni u školi. Neki roditelji koji su mogućni opet misle da sve mogu riješiti novcem, pa od djece stvaraju ljude neosjetljive prema drugim ljudima, ljude koji jednostavno ne znaju što je ljubav.
TV-kuće kao najutjecajniji mediji jednostavno nemaju osmišljenih programa za djecu i mladež, pa ako to izbjegavaju komercijalne televizije, HRT to jednostavno ne bi smjela ni izbjegavati ni zanemarivati. To bi netko iz hrvatskih vlasti trebao šapnuti na uho podobnom Vanji Sutliću, koji ni u ludilu ni u bunilu nije smio doći na čelnu poziciju u HRT.
Spomenuo sam već da zakon imamo, ali se tog zakona nitko ne drži, nitko ga ne poštuje. Koliko puta ste doživjeli da dječak ili djevojčica u trgovini zatraže cigarete ili alkoholno piće, a da prodavač zatraži osobnu iskaznicu, jer po zakonu te proizvode ne smije prodavati maloljetnim osobama.
Koliko puta ste vidjeli mlađe od 18 godina kako poslije 23:00 sata bez pratnje starijih, nerijetko "napušene" ili u pijanom stanju bauljaju po gradu, prizor koji jednostavno ne možete vidjeti u npr. jednoj Njemačkoj, gdje se isto tako jedino nekom neobjašnjivom omaškom može dogoditi da prodavač proda alkoholno piće ili cigarete osobi koja nije punoljetna.
Ulazaka u noćne lokale ili klubove za maloljetne također nema. Maloljetna osoba može uredno kupiti ulaznicu, čak i za one lokale koje mogu posjećivati tek oni stariji od 21 godinu, ali će je na ulazu uredno zatražiti osobnu i neće je pustiti, ali neće ni vratiti novac za ulaznicu, što je isto jedna od odgojnih mjera, jer je na vidljivom mjestu jasno istaknuto upozorenje da je zabranjen ulaz mlađima od 21 godinu.
Džeparac je priča za sebe, sad se već duže vrijeme ne skitam Njemačkom, ali prije deset godina prosječni džeparac njemačkog tinejdžera kretao se oko 50 DEMA kad ono počinju raditi i dokad rade disko klubovi u Zagrebu? Gotovo svi otvaraju vrata onda kad bi maloljetnici već morali biti kod kuće. Ali što učiniti kad vlasnici disko klubova imaju tako snažan lobi da se set potrebnih odluka o ograničenjima njihovog rada, kad su u pitanju maloljetnici, u Skupštini Grada ne uspijeva niti staviti na dnevni red, a kamo li valjano raspraviti i radno vrijeme klubova usuglasiti sa zakonskim odredbama.
Financiranje sadržaja za mlade također je upitno, a ako se nešto i napabirči, onda je to manje nego što onaj opskurnjak iz "Podravke", Pavković, dobiva za svoje aktivnosti pod naslovom "Da se ne zaboravi" a zapravo služe tek uznemiravanju građana.
Istinabog ima i hvalevrijednih akcija i aktivnosti, kao i mjesta gdje se okupljaju maloljetnici, ali u pozadini takvih aktivnosti/akcija uvijek ćete naći tek jednog ili dvojicu entuzijasta, koji čak i neke akcije financiraju iz vlastitog džepa.
A zamislite da se sva ona sredstva koja se daju za rad "braniteljskih i udruga proizašlih iz DR" usmjere u financiranje programa za mlade, koliko bi među mladima bilo manje besprizornih, koliko manje narkomana i koliko manje onih koji razmišljaju kako da si oduzmu život?
E, ali ništa se tu ne može, jer hrvatska budućnost nije njena mladost, već "branitelji".“
Sami zaključite jel' se na tom planu išta promijenilo, išta postalo bolje ili možda tek gore.
Koliko god se svi oblici nasilja intenzivirali i po brojnost i po žestini, što se ogleda i u sve većem broju smrtnih ishoda kroz ubojstva ili samoubojstva kojima žrtve nasilja pribjegavaju kad dođu u stanje da nasilje više ne mogu podnositi niti mu se opirati, a svaka zaštita društva odnosno organizirane države je izostala. Činjenica da svaki smrtni ishod uznemiri i uskomeša javnost, koja se onda jedno vrijeme žesti i opravdano ili neopravdano upire prstom u krivca ili “krivca“, nerijetko posthumno „čerečeći“ žrtvu radi njenog „doprinosa“.
Uvijek kad se zlo dogodi svi imaju recepte za rješavanje posljedica kroz rigorozna kažnjavanja počinitelja, sve do zahtjeva za ponovnim uvođenjem smrtne kazne, prevenciju nasilja rijetko tko spominje. Osim kod onih nasilnika koji su rođeni kao zli, znanost kaže da to postoji, pažljivo raščlanjivanje nas uvijek dovodi do toga da je negdje u procesu formiranja ličnosti došlo do propusta bilo u obitelji bilo u odgojno-obrazovnom procesu, a već kod prvog prestupa redovito zakazuju represivni sustav ili pravosuđe, pa nasilnici najčešće postaju recidivisti.
Što se vršnjačkog nasilja tiče ono se sustavno pojačavalo od uvođenja vjeronauka u škole, posebno kroz ispovijedi i institut odrješenja od grijeha, pri čemu ispovjedna tajna obavezuje ispovjednika da i one postupke ispovijedanog, koji imaju sva obilježja kaznenih djela, sačuvaju kao tajnu. Ispovijedani se poslije izrečene pokore, nakon što izmoli par očenaša i zdravomarija, pričesti i osjeća oslobođenim svake odgovornosti za počinjen nedjela i tako „očišćen“ je spreman za nove „podvige“.
To odrješenje od grijeha mogli bismo prozvati svojevrsnim „licence to kill“.
Čitajući svojedobno B. Travena i njegove opise najnemilosrdnijih cestovnih razbojnika, iz prve polovice 20 stoljeća, onih meksičkih, zato jer su oni opljačkane gotovo beziznimno ubijali, koji su se prije svakog „pohoda“ redovito ispovjedili i pričestili, a isto učinili i nakon pljačke, osjećajući se radi odrješenja od grijeha nevini poput male djece. Je, učinili su zlo, nisu bili toliko glupi da to ne shvate, ali im je to zlo Bog oprostio, tako da ih savjest nije mučila.
Radi silne štete koju po meni uzrokuje institut odrješenja od grijeha, najbolje bi bilo ukinuti ispovijed, a s njom i odrješenje od grijeha. Nemojte mi reći da se to ne može, jer ako je KC mogla isključiti čistilište, može i ispovijed. Uostalom što se svećenika tiče jel' netko imao bludne misli, govorio o tome ili radio bludne radnje, jer će sve to i dalje raditi, zato što je to imanentno ljudskom biću, pa je svako obećanje kako to „više neće raditi i neće griješiti“ besmisleno. E ali ukidanjem instituta odrješenja od grijeha otpalo bi oslobađanje počiniteljeve savjesti za svako počinjeno kazneno djelo, koje ionako potpada pod jurisdikciju represivnog aparata i pravosuđa.
Inače je kroz povijest institut odrješenja od grijeha KC donio silna bogatstva kroz kupovinu tzv. Indulgencija, nedužnosti, koje su bile to skuplje što su prijestupi bili veći. Samo po sebi je jasno da su indulgencije mogli kupovati samo vlastodršci i bogati ljudi. Sama ta činjenica dovoljno govori o vrijednosti odrješenja o grijeha. No, sad kad prodaje indulgencija nema i institut odrješenja od grijeha je besmislen.
Zakonski bi trebalo pooštriti odgovornost roditelja za ponašanje malodobnika, a već postojeće zakone koji ograničavaju neke slobode malodobnika, kao primjerice njihov boravak na ulici u sitne sate bez pratnje odraslih ili zabranu prodaje alkoholnih pića i duhanskih prerađevina, opijati se podrazumijevaju, striktno provoditi. Zamislite ovakvu situaciju, policija na ulici u ponoć zatekne skupinu 15-godišnjaka, a sudac za prekršaje očevima/majkama za taj prekršaj „odreže“ kaznu od recimo 10.000 kn, odnosno 15.000 kn, ako su bili pod utjecajem alkohola ili opijata. Dame i gospodo, to su vaša djeca, odgovorni ste za njih.
Odgovorne u trgovinama uhvaćene u prodaji pića i cigareta malodobnicima kazniti oduzimanjem jedne mjesečne plaće, a vlasnike trgovina sa stotinjak tisuća kuna.
Da, što se djece i mladeži tiče kao društvo smo pokazali zavidnu razinu nebrige, da ne kažem da smo potpuno zakazali, posebno što smo hrvatsku mladost na milost i nemilost kostimiranim performerima iz institucije čija čitava povijest stane u jednu jedinu rečenicu koja glasi: „2.000 godina obmana, laži, prevara, nasilja, kriminala, pljački i terora“, koja sebe zove Stepinčeve crkva.
Pred devet godina sam na tu temu pod naslovom „Na mladima svijet ostaje“ napisao sljedeće:
„Gornjoj narodnoj mudrosti nema se što dodati, osim što bi je u slučaju Hrvatske trebalo malo preinačiti, tako da glasi: "Na "braniteljima" svijet ostaje!"
Jer kad bi hrvatske vlasti posvetile bar djelić pažnje koju, sasvim neopravdano, posvećuje "braniteljima", hrvatskoj mladeži, ne bi nam djeca i mladež bili ovako frustrirani i zahvaćeni beznađem.
Nisam sociolog, pa mi je teško zaključiti i dati točnu dijagnozu onoga što se događa u hrvatskom društvu, ali vidljivo je da nam, kad su mladi u pitanju, nikako ne ide.
Hrvatske vlasti donesu zakon, a potom nitko taj zakon ne poštuje, jer vlasti i nisu osigurale instrumente za njegovo provođenje.
Naša djeca, zbog trke roditelja da namaknu sredstva za puko preživljavanje, već od malih nogu u vlastitoj obitelji nemaju onu pažnju koju bi trebali imati, jednostavno ih se ne odgaja tako da budu spremni za sve nedaće koje ih u životu čekaju. U predškolskoj dobi nemaju potrebnu pažnju ni skrb u jaslicama i vrtiću, često su im "tete" osobe koje taj posao rade, ne zato što vole djecu i rad s djecom, nego zato jer su se jednostavno morale negdje uhljebiti. Povratkom iz boravka kući roditelji ih guraju bakama i djedovima, jer sami, kako rekoh, nemaju vremena za njih.
U školama je odgojna komponenta gotovo potpunu zanemarena, izostaju oni ljudski kontakti između učitelja/nastavnika/profesora i djece, nastavni kadar isto sveden na kruhoborstvo ne uspijeva uspostaviti takav odnos da đacima predstavljaju uzor. Nastavnike, dakle one koji bi trebali biti najzaslužniji za osposobljavanje mladih ljudi za život, sveli smo na krpe za brisanje poda.
Dakle prave komunikacije s djecom nema u obitelji, a nema je ni u školi. Neki roditelji koji su mogućni opet misle da sve mogu riješiti novcem, pa od djece stvaraju ljude neosjetljive prema drugim ljudima, ljude koji jednostavno ne znaju što je ljubav.
TV-kuće kao najutjecajniji mediji jednostavno nemaju osmišljenih programa za djecu i mladež, pa ako to izbjegavaju komercijalne televizije, HRT to jednostavno ne bi smjela ni izbjegavati ni zanemarivati. To bi netko iz hrvatskih vlasti trebao šapnuti na uho podobnom Vanji Sutliću, koji ni u ludilu ni u bunilu nije smio doći na čelnu poziciju u HRT.
Spomenuo sam već da zakon imamo, ali se tog zakona nitko ne drži, nitko ga ne poštuje. Koliko puta ste doživjeli da dječak ili djevojčica u trgovini zatraže cigarete ili alkoholno piće, a da prodavač zatraži osobnu iskaznicu, jer po zakonu te proizvode ne smije prodavati maloljetnim osobama.
Koliko puta ste vidjeli mlađe od 18 godina kako poslije 23:00 sata bez pratnje starijih, nerijetko "napušene" ili u pijanom stanju bauljaju po gradu, prizor koji jednostavno ne možete vidjeti u npr. jednoj Njemačkoj, gdje se isto tako jedino nekom neobjašnjivom omaškom može dogoditi da prodavač proda alkoholno piće ili cigarete osobi koja nije punoljetna.
Ulazaka u noćne lokale ili klubove za maloljetne također nema. Maloljetna osoba može uredno kupiti ulaznicu, čak i za one lokale koje mogu posjećivati tek oni stariji od 21 godinu, ali će je na ulazu uredno zatražiti osobnu i neće je pustiti, ali neće ni vratiti novac za ulaznicu, što je isto jedna od odgojnih mjera, jer je na vidljivom mjestu jasno istaknuto upozorenje da je zabranjen ulaz mlađima od 21 godinu.
Džeparac je priča za sebe, sad se već duže vrijeme ne skitam Njemačkom, ali prije deset godina prosječni džeparac njemačkog tinejdžera kretao se oko 50 DEMA kad ono počinju raditi i dokad rade disko klubovi u Zagrebu? Gotovo svi otvaraju vrata onda kad bi maloljetnici već morali biti kod kuće. Ali što učiniti kad vlasnici disko klubova imaju tako snažan lobi da se set potrebnih odluka o ograničenjima njihovog rada, kad su u pitanju maloljetnici, u Skupštini Grada ne uspijeva niti staviti na dnevni red, a kamo li valjano raspraviti i radno vrijeme klubova usuglasiti sa zakonskim odredbama.
Financiranje sadržaja za mlade također je upitno, a ako se nešto i napabirči, onda je to manje nego što onaj opskurnjak iz "Podravke", Pavković, dobiva za svoje aktivnosti pod naslovom "Da se ne zaboravi" a zapravo služe tek uznemiravanju građana.
Istinabog ima i hvalevrijednih akcija i aktivnosti, kao i mjesta gdje se okupljaju maloljetnici, ali u pozadini takvih aktivnosti/akcija uvijek ćete naći tek jednog ili dvojicu entuzijasta, koji čak i neke akcije financiraju iz vlastitog džepa.
A zamislite da se sva ona sredstva koja se daju za rad "braniteljskih i udruga proizašlih iz DR" usmjere u financiranje programa za mlade, koliko bi među mladima bilo manje besprizornih, koliko manje narkomana i koliko manje onih koji razmišljaju kako da si oduzmu život?
E, ali ništa se tu ne može, jer hrvatska budućnost nije njena mladost, već "branitelji".“
Sami zaključite jel' se na tom planu išta promijenilo, išta postalo bolje ili možda tek gore.
