Riječ je o brodogradnji, a ne o plaćama
Isplatom plaća zaposlenicima „Uljanika“ i „3. Maja“ neće se riješiti ništa, a najmanje problem hrvatske brodogradnje.
Hrvatska brodogradnja, ali ne samo ona, od Tuđmanovog dolaska na vlast najviše pati od potpuno neznalačkog pristupa vlasti tom značajnom sektoru industrijske proizvodnje.
Nikako da se shvati da brod nije roba široke potrošnje nego investicijsko dobro podužeg proizvodnog ciklusa i prodaje se isključivo na kredit. Zato brodogradnju treba pratiti jaka i stabilna banka specijalizirana za poslove kreditiranja i osiguranja posebno izvoznih poslova.
Imamo li takvu banku?
Nemamo, jednako kao što nemao ni jaku poljoprivrednu banku.
U bivšoj državi koja nije imala klasične komercijalne banke, sav platni promet s inozemstvom odvijao se putem NBJ, ali je postojao Fond za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova, istinabog institucija ograničenog dosega (nije bio banka).
Posebno, iako ne isključivo radi financijskog praćenja brodogradilišta, kao pretežitih izvoznika, uz koja su vezane 42 industrijske grane sa gotovo pet puta većim brojem zaposlenih od broja zaposlenih u samim brodogradilištima, polovicom 1979. osnovana je Jugoslavenska banka za međunarodnu ekonomsku saradnju – JUBMES kao pravna slijednica Fonda za kreditiranje i osiguranje izvoznih poslova.
JUBMES je prema posebnom zakonu bila organizirana kao specijalizirana financijska institucija koja je podsticala dugoročnu proizvodnu, investicijsku i drugu ekonomsku suradnju tadašnjih jugoslavenskih poduzeća sa stranim partnerima, putem instrumenata dopunskog kreditiranja i sufinanciranja izvoza, kao i osiguranjem izvoza od nekomercijalnih rizika.
JUBMES banka je bila ovlaštena za organizaciju i poticanje učešća jugoslavenskih poduzeća u realizaciji projekata u inozemstvu u čijem su financiranju sudjelovale međunarodne i regionalne razvojne financijske institucije (Grupa Svjetske banke: IBRD, IDA i IFC; Interamerička banka za razvoj; Afrička banka za razvoj i Saudijski fond).
Banka je imala zaključene sporazume o suradnji s vodećim izvozno-kreditnim agencijama u svijetu i uživala je status promatrača u Bernskoj uniji, međunarodnom savezu kreditnih i investicijskih osiguravatelja.
Kako pri izgradnji broda uz brodogradilišta sudjeluju stotine poduzeća, a sav rizik osiguranja i penalizacije za eventualna kašnjenja isporuke leži isključivo na brodogradilištima, u bivšoj državi postojao je i instrument sekundarne preraspodjele, tako da je dio „ostatka dohotka“ (profita) brodogradilišnih kooperanata usmjeravan prema brodogradilištima čuvajući ih tako od gubitaka u poslovanju, odnosno prinudne uprave. Bez brodogradilišta i samo postojanje najvećeg broja tih kooperantskih poduzeća bilo bi besmisleno.
Nažalost u tržišnim uvjetima instrument sekundarne preraspodjele je gotovo nezamisliv.
Mislio sam i nadao sam se da će sve funkcije JUBMES-a u RH preuzeti HBOR, ali se to nije dogodilo i evo nam države kao jamca za kredite za brodogradilišta.
Prethodno je mega-pljačka zvana pretvorba vlasništva, koju je slijedio proces nemušte privatizacije a la tuđmaniana, uzela svoj danak, najtragičnije su bile promjene upravljačkih struktura u brodogradilištima, kad su jednako kao i u drugim poduzećima smjenjivane „nepodobne“ uprave i dovođeni HDZ-ovi podobnici od kojih neki nisu ni znali gdje se brodogradilište nalazi ni čime se bavi. BI Split je najzorniji primjer sve štetnosti takvih postupaka. Neznalačka uprava potpisivala je štetne ugovore, koji su mahom uzrokovali gubitke u poslovanju, jer primjerice u ugovore s kupcima uopće nisu unošene klauzule o porastu ugovorene cijene broda u slučaju porasta cijena ključnih repromaterijal na svjetskom tržištu.
Rat je svoj danak uzeo kroz gubitke narudžbi, a po završetku rata koga je bilo briga za brodogradnju, premda je brodogradnja tokom rata bila jedini ozbiljni izvor deviza!?
Resorni ministri su bez izuzetka vidjeli posljedice, brodogradilišta s gubicima u poslovanju, nikad ne ulazeći u uzroke, pa se uvijek polazilo od „zatvaranja gubitaša“ i „zbrinjavanja radnika“, da bi se uvijek „curiknulo“ kad bi se shvatilo da bi zatvaranjem brodogradilišta trebalo zatvoriti i brojna kooperantska poduzeća.
No ni EU nije bila nevina, radi nesuvislih i rijetko razložnih i potrebnih sankcija proglašenih ovome i onome, radi vlastite ili američke gluposti, hrvatska brodogradilišta nisu smjela preuzimati izgledne poslove. Sjetimo se primjerice samo topovnjača za Iran, hrvatska brodogradilišta ih nisu smjela graditi, ali su ih francuska bez problema izgradila.
Predpristupna pregovaranja s EU uzela su svoj danak, što i nije čudo, ako uzmemo u obzir tko su u tim procesima bili pregovarači i „zaštitnici“ hrvatskih nacionalnih interesa. Ispalo je da su branitelji najvažniji hrvatski nacionalni interes.
Primjeri postupanja drugih nam nisu značili ništa, a mogli smo i učiti i odlučno se postavljati, da smo u državnom vrhu imali državnike, a ne fukaru. Kad su primjerice Nijemci počeli ozbiljno čekićati po poslijeratnoj sudbini Sudetskih Nijemaca, prognanih iz Češke temeljem zaključaka Potsdamske konferencije bez prava na naknadu imovine, češki predsjednik Vaclav Klaus je zaprijetio neulaskom Češke u EU, pa je za Njemačku, kad je postalo jasno da se češki predsjednik ne šali, najednom pitanje poslijeratne sudbine Sudetskih Nijemaca postalo nebitno.
A mi donesosmo ZERP, zakon u skladu s međunarodnim propisima o Pravu mora, ali pod pritiskom i odustasmo od njega, ali zato ne odustajemo od potpuno nebitnog u sporu sa Slovenijom.
Nismo znali restrukturirati našu brodogradnju, ali je niti braniti kao naš strateški interes, pa i ponekad nužni državni intervencionizam u toj branši, u funkciji restrukturiranja …
Hajde, restrukturirajte „Uljanik“ i „3. Maj“ bez sudjelovanja države, ako znate i možete. Ili po principima škegronomike „zatvorite gubitaše“ i „zbrinite radnike“ koji ostaju bez posla, imajući u vidu da to nisu samo oni zaposleni u brodogradilištima. „Upucajte“ novih par desetaka tisuća ljudi u mirovinski sustav, a onda kukajte nad njegovom neodrživošću.
Što hoću reći, pa to da nam ljudi koji nisu školovani ni osposobljeni za poslove državne uprave, niti su se ikad zaposlili poslije prijave za posao na raspisani natječaj ili oglas za slobodno radno mjesto, a pogotovo oni koji nikad nisu radili poslove koji sadrže upravljanja većim skupinama ljudi vode državu.
Dakle kadrovi ispilavljeni iz Tuđman – HDZ-ovih inkubatora uništili su, prvenstveno svojim neznanjem i nesposobnošću, gotovo sve što se uništiti moglo i ne samo u sferi materijalnog, ostali su nekakvi ostaci ostataka nekad moćne brodograđevne industrije, danas se postavlja pitanje hoće li išta i od toga opstati. Nije to pitanje jedne, dvije nit 22 plaće radnika u brodogradilištima, u pitanju je opstanak brodogradnje.
I zato, znali ste uništavati, pa sad lijepo zalegnite na rudo i spašavajte hrvatsku brodogradnju jer ona jest prvorazredni hrvatski nacionalni interes i jedino što je još preostalo od nekad ipak respektabilne hrvatske industrije.
