Povratak Zorana Milanovića na hrvatsku političku scenu?

U zadnje vrijeme, pa i u ovoj sezoni kiselih krastavaca, sve su učestaliji vapaji nekih ljudi iz redova SDP-a, ali i izvan njega, kako bi, prema jednima, trebalo Zorana Milanovića na velika vrata vratiti u vrh hrvatske politike, tako da ga SDP počne pripremati i isticati kao svojeg kandidata za nadolazeće predsjedničke izbore, odnosno, prema drugima, prisiliti Davora Bernardića na ostavku, provesti unutarstranačke izbore i na njima za predsjednika SDP-a izabrati Zorana Milanovića. A onda vidjeti kako dalje.

U kuloarima se nagađa da iza aktualnih napada na Davora Bernardića stoji upravo Zoran Milanović, koji koordinira aktivnosti svojih privrženika. Ova priča zasad nema potvrde.

Jer prema onima koji zagovaraju njegov come back, Zoran Milanović je politički znalac, čovjek sa stavom, odlučan, antifašistički orijentiran, s otklonom prema kleru Stepinčeve crkve, ali i prema nasilničkom ponašanju dijela braniteljske populacijeima …

E sad, pokušajmo malo provjetriti žito da bismo, odvojili pljevu od zdravog zrnja …

Ja osobno, a nisam baš ni tako usamljen, doživio sam svojedobni dolazak Zorana Milanovića u SDP kao vrlo vještu Sanaderovu podvalu Ivici Račanu, koji se naprosto polakomio za „mladim iskusnim diplomatom“, koji eto za svoje utočište neće HDZ, nego bira baš SDP.

Ne, Račan se nije pitao ni o ideološkom opredjeljenju ni svjetonazoru te „akvizicije“, koja će sama sebe opisati kao liberalnog konzervativca, rekli bismo baš k'o rođenog za političku stranku lijeve provenijencije. Uostalom, ako su mogli Milan Bandić i Slobodan Ljubičić, bez ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu, zašto ne bi mogao i Zoran Milanović?

Zoran Milanović je kao političar „rođen“ u Tuđmanovog političkom inkubatoru, MVP, otkud nam je na političku scenu pristiglo i previše politički nepismenih i ljudski upitnih političara dvojbenog ili nikakvog ideološkog opredjeljenja, bez vlastitog stava o bilo čemu i što je najtragičnije bez i minimalnog osjećaja za opće dobro.

Iz te svojevrsne Tuđmanove „tvornice kadrova“ uz Zorana Milanovića dolaze i Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković i Gordan Jandroković i Davor Ivo Stier i Joško Klisović … koliko vrijede, ocijenite ih sami, mislim da ste ih dobro upoznali.

Sklonost Zorana Milanovića przničkom „momačkom nadmetanju“ je daleko od „umijeća mogućeg“ kako volimo tepati politici, u njegovim jasnim političkim stavovima, ocjenama i prognozama nekako se baš i nismo nauživali. Pokušajima svađa, da!

Kod ljudi koji osjećaju potrebu pohvaliti se svojim ustaškim djedovima i plaziti na Bleiburg i tamo „odavati počast žrtvama“, a Zoran Milanović je to radio, nema ničeg antifašističkog.

Milanovićevu sklonost sekularizmu mogli smo prepoznati u rezolutnom odbijanju i same rasprave o karakteru Vatikanskih ugovora, a toleriranjem nezakonitosti, od šatora u Savskoj, preko drugih manifestacija u kojima su pokazali svoje nedemokratsko lice, do prihvaćanja dijaloga s ekstremistima iz braniteljskih redova, pokazao je da prihvaća branitelje kao svojevrsnu kastu iznad zakona, imenujući ih „hrvatskom dragocjenošću“.

O radu i ponašanja Zorana Milanovića i Vlade kojoj je bio na čelu objavio sam više upisa, pa tako i one pod naslovom „

Protiv struje [31. KOLOVOZA  2012.] ⇩ 
Lažljivi, nesposobni, ignorantski, bešćutni i potpuno neodgovorni gadovi

Pišući o SDP-u napisao sam na vrijeme da od njihovog dolaska na vlast i njihove vladavine ne očekujem ništa, bar ne ništa dobro, jer onaj tko je od samih uništavajućih početaka Tuđmanove vlasti, kao tobožnja opozicija, toj nakaradnoj vlasti sve vrijeme pružao punu podršku, jamčeči Tuđman-hadezeovskom modelu vladavine puni legitimitet, a po dolasku na vlast 2000. ni ne pokušavajući, makar simbolično, sanirati posljedice takvog modela vlasti, ne ulijeva povjerenje.

Sveudilj se zaklinjući u radnička prava Račanova vlada ih je promjenom ZOR-a nemilosrdno i temeljito skresala, čuvajući “obiteljsko srebro” ta vlada je za sumu bar tri puta manju od stvarne vrijednosti prodala MOL-u 25 % + jednu dionicu INE, zalažući se za procesuiranje kriminalnih radnji u procesu pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva nije pokrenula nijednu istragu i nijedan proces, prethodnu sanaciju a potom “prodaju” hrvatskih banaka, “prodaju” zato što je taj postupak više sličio poklanjanju hrvatskih banaka u strano vlasništvo, ne treba ni spominjati, zalažući se za transparentnu i korektnu suradnju s Haaškim sudom organizira bijeg optuženom A. Gotovini i tako čini silnu političku štetu Hrvatskoj …

Najdojmljiviji rezultat Račanove vlade je sasvim sigurno brojka od 420.000 nezaposlenih koja predstavlja do danas nenadmašeni rekord.;

Naravno da se uz takve rezultate izbori 2003. nisu mogli dobiti, SDP kao tobože “konstruktivna opozicija” što je sintagma za nečinjenje, nije korektiv bahatim hadezeovskim vlastima oni i u opoziciji “odlučno” čekaju da HDZ nagomila dovoljno grešaka da jednostavno prisili biračko tijelo da na izborima svoje glasove dade SDP-u, koji je rogoborio protiv poreznog “harača”, ali i protiv daljnjeg kresanja radničkih prava kroz promjenu ZOR-a, podržavaju i potpisuju peticiju kojom je prikupljeno više nego dovoljno potpisa za referendum na temu promjene radničkog zakonodavstva …

I zaista na izborima 2011. pobjeđuje SDP i sa svojim koalicijskim partnerima formira Vladu.

I odmah žustro kreću u najavljivane “promjene” tako da mahnito smjenjuju kadrove koje je imenovala HDZ-ova vlast i uhljebljuju svoje stranačke poslušnike. Naravno da se pri smjenjivanju nije vodilo računa o tome da je i HDZ-ova vlast znala slučajno “ubosti” i na čelna mjesta u državnim tvrtkama ili državnoj upravi rasporediti i ponekog znalca, čovjeka koje je poznavao posao i dobro ga radio.

Važno je samo da je prvi potpredsjednik, kad su ga novinari priupitali o “podjeli izbornog plijena” histerično zavrištao: “Što je vama, pa nismo mi HDZ!?” i nastavio s imenovanjem svojih kadrova, jer ne može valjda dopustiti da mu “ključna mjesta popunjava ulica”.

Prvih 100 dana SDP-ove koalicijske vlasti uglavnom prolazi u nečinjenju odnosno rasporedom stranačkih podobnika na ključna mjesta u državnoj upravi i državnim tvrtkama uz neprekidni cvilež nad gorkim naslijeđem koje im je ostavio HDZ.

Zoran Milanović je, ne čineći ništa od onoga što je trebao i morao učiniti, pretvorio je Vladu u svojevrsni Ured za gubljenje vremena.

Pritom se na primjeru smjene V. Ferdeljija pokazalo kako sujetni premijer neće trpiti nikoga tko makar samo i pomisli biti kritičan ili njemu i njegovoj vladi dati pokoju negativnu ocjenu radi nepovlačenja pravih poteza kojima bi se makar pokazalo svjetlo na kraju tunela pa ma kako udaljeno i slabašno ono bilo.

Ne, oni udaraju tamo gdje najviše boli, pa kao da su zaboravili vrisku oko HDZ-ovog povećanja PDV-a za 1 % i čuvenog “harača”, povećavaju poreznu stopu PDV-a za 2 % i najavljuju nove poreze, ali ne uvode KC u sustav poreznih obveznika.

Poslije onolike vriske na HDZ-ovu vlast radi puštanja u saborsku proceduru izmjena ZOR-a, kojom se željelo ići na ruku hrvatskim skorojevićima daljnjim “rezanjem” radničkih prava, što je poslije žestokog pritiska sindikata i javnosti, pa i potpisivanjem, peticije za organizaciju referenduma na tu temu povučeno, uz obavezu da se referendum održi za vrijeme održavanja referenduma za pristupanje u članstvo EU, što je Milanovićeva vlada vješto izbjegla kao nepotrebno, jer se ZOR neće mijenjati, ali će se radnička prava smanjivati na “mala vrata”, “kljaštrenjem” prava koja reguliraju kolektivni ugovori …

Čavao u lijes radničkih prava pokušava zabiti Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava, prijedlogom promjena Zakona o zaštiti na radu, jednog inače funkcionalnog zakona usklađenog s pravnom stečevinom EU, kojega je potpuno nepotrebno mijenjati, kojim prijedlogom promjena se resorni ministar deklarira kao neodgovorni bešćutni gad, jer želi hrvatske skorojeviće osloboditi obaveze da radnicima osiguravaju sredstava zaštite na radu, koja bi valjda radnici trebali sami sebi kupovati ili umjesto zaštite na radu organizirati valjda samozaštitu na radu.

Čini mi se da bismo svi zajedno trebali organizirati samozaštitu od ovakve vlasti i ovakvih ministara.
I to su valjda te promjene za koje Kukurikavci znaju kako ih provesti.

Posebna je priča neplaćanje poreza i drugih obaveza prema državi, gdje se pribjegava nekakvim “stupovima srama” umjesto brutalne prisilne naplate, jer da su neplatiše imali srama, porezi bi bili plaćeni.

Prvi potpredsjednik Vlade, čovjek koji valjda najviše “opterećuje” koalicijske vlasti radi odgovornosti za izazivanje saobraćajne nesreće u Mađarskoj i osuđujuće presude tamošnjeg suda, je priča za sebe.

Sam je rekao da će u slučaju da bude osuđen podnijeti ostavku i povući se iz politike, a onda nakon osuđujuće presude doznajemo da je on zapravo mislio na pravomoćnu bezuvjetnu osuđujuću presudu, jer ovu nepravomoćnu presudu on zapravo smatra oslobađajućom.

E sad, sud u Kaposvaru je presudio kako je već presudio, ali je simptomatično da se INA i MOL gotovo više nigdje ne spominju, kao da je MOL počeo ispunjavati obaveze iz ugovora, kao da je MOL prestao istiskivati INU s njenih tradicionalnih tržišta, kao da su hrvatski članovi uprave INE odjednom postali punopravni i da raspolažu svim relevantnim informacijama o poslovanju INE I njenoj poslovnoj politici, kao da ravnopravno sudjeluju u kreiranju i donošenju odluka …
A ne, ništa se nije promijenilo?
E pa onda, gospodo, dopustite mi da sumnjam!

Prvi poput buldoga nastavlja gurati “značajne projekte”, pogotovo izgradnju TE Plomin 3 I HE Ombla koji su vrlo upitni sa stanovišta zaštite okoliša.

TE Plomin 3 sporan je zbog korištenja ugljena koji uporno gura “ugljeni lobi”, pri čemu nastaju ogromne količine radioaktivne šljake i pepela, a pri pranju dimnih plinova stvaraju se također velike količine gipsa. Da stvar bude gora, procurile su informacije da bi se kao gorivo umjesto kamenog ugljena koristio nekvalitetni kosovski lignit.

Te Plomin 3 ložen plinom za Istrane nije sporan.
U tom smislu oni pripremaju i referendum preko rezultata kojega ni Prvi neće moći samo tako prijeći.

Što se tiče HE Ombla doznajemo da su se tim projektom bavile još jugoslavenske vlasti tamo polovicom šezdesetih godina prošlog stoljeća i od njega odustale radi svih opasnosti po okoliš uz moguća urušavanja u podzemlju što bi čak moglo izazvati potres.

O potencijalnoj opasnosti da čitavo područje ostane bez dovoljnih količina kvalitetne pitke vode, da i ne govorim.

Ali Prvi ne odustaje, pa makar Dubrovnik nestao s lica zemlje.

E sad, ako je RH toliko gladna električne energije, zašto od BiH ne povlači struju iz TE Gacko i TE Tuzla koje je sufinancirala u izgradnji?

A valjalo bi vidjeti jel' se možda ponešto sufinanciralo i u Srbiji, TE Kostolac primjerice, a onda i oba Đerdapa ako su građeni saveznim novcem (sukcesija!).

Ili zašto se sa Slovencima nije ušlo u financiranje drugog bloka NEK, jer će NEK i dalje ostati tamo gdje je, a RH će morati ili graditi odlagalište za visokoradioaktivni otpad ili sufinancirati izgradnju slovenskog odlagališta, koja je već započela … O troškovima dekomisije NEK, za koju Slovenci uredno izdvajaju sredstva, a Hrvatska ne izdvaja, neću ovaj puta, ali ću napomenuti da je i dekomisija obaveza RH jednako kao i odlagalište visokoradioaktivnog otpada.

E da, a tu je i neizbježni Pelješki most, objekt za izgradnju kojeg Hrvatska nema sredstava, ali i objekt koji Hrvatskoj treba kao i treće oko u glavi, prvenstveno stoga što nitko neće moći plaćati mostarinu u visini koja bi osiguravala normalno funkcioniranje i održavanje mosta.

Ako pak netko misli da tome nije tako neka se raspiše koncesija za izgradnju i eksploataciju mosta, na recimo 50 godina, pa da vidimo hoće li biti zainteresiranih.

Poskupljenje prehrambenih artikala resorni nesposobnjaković, koji misli da se nekoga tiče ima li u proračunu novca za otklanjanje posljedica katastrofalne suše, misli riješiti smanjenjem uvoznih carina na prehrambene proizvode, čime samo ide na ruku uvoznom lobiju koji je i dosad uspješno uništavao domaću poljoprivrednu proizvodnju.

I što je s državnim robnim rezervama koje i postoje radi toga da država može puštanjem roba iz državnih rezervi utjecati na sprječavanje nestašica i nekontroliranog rasta cijena deficitarnim proizvodima?

Samo imamo li mi u RH uopće obavezne robne rezerve?

I tako dok nezaustavljivo klizimo prema provaliji slučajni premijer slučajne vlade u slučajnoj državi ili slučaju od države ni ne razmišlja o tome da eventualno odstupi, pa ne može čovjek samo tako priznati da je potpuno nesposoban i da ništa ne zna.

Protiv struje [18. VELJAČE  2013.] ⇩ 
Lažljivi, nesposobni, ignorantski, bešćutni i potpuno neodgovorni gadovi I

Sustav vladavine Kukuriku koalicije “sposobnost” Zorana Milanovića i Vlade kojoj je on na čelu, “sposobnost” ministara i drugih vodećih kadrova iz sustava vlasti, kao i njihovu voljnost da rade u interesu općeg dobra opisao sam već prije.

Jedan od najnesposobnijih iz plejade slučajnih ministara slučajne Vlade je Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, koji je najavio novi Zakon o radu koji bi mogao biti donesen u drugoj polovici godine, a potrebu donošenja tog novog zakona opisao je riječima: “Zakon o radu kakav je napisan ne odgovara sadašnjem trenutku i de facto moramo donijeti novi zakon o radu.", jer, paz' sad, “Zakon o radu je zakon koji primarno treba štititi slabijeg, a u tom slučaju su radnici uvijek slabija strana.”, pa se valjda zato daljnjim obespravljivanjem “slabije strane” ta strana dodatno “štiti”.

Tako je svojedobno po principu obmane znane kao “deloriranjedefloriranje radi očuvanja nevinosti” i Tuđman pokrenuo “rat radi očuvanja mira”.

A referendum?

Treba obratiti pažnju da vrli ministar ne spominje promjene postojećeg ZOR-a, već vješto barata izrazom “novi zakon o radu”. Pretpostavljam da to radi namjerno kako bi izbjegao pitanja o neodržavanju referenduma o promjenama ZOR-a, za što su sindikati prikupili daleko više nego dovoljan broj potpisa, između ostalih i potpisivanje zahtjeva od strane Zorana Milanovića pred TV-kamerama, popraćeno njegovim lamentiranjem o tome kako se radnička prava ne smiju dalje derogirati. Ili to samo nije smjela Vlada Jadranke Kosor!?

HDZ je izbjegao održavanje referendum povlačenjem izmjena ZOR-a iz saborske procedure.

Problem je jedino u tome što tim povlačenjem izmjena zakona iz saborske procedure nisu prestali nasrtaji hrvatskih skorojevića na radno zakonodavstvo.

Jer su hrvatski skorojevići uspjeli uvjeriti nesposobne, ignorantske, bešćutne i potpuno neodgovorne gadove, lišene svakog osjećaja za opće dobro, iz redova vlasti da oni ne mogu svojim robama biti konkurentni na zahtjevnim tržištima radi previsoke cijene rada i prevelikih radničkih prava u RH, ali su svoj toj cijeni rada i svim tim radničkim pravima usprkos, uspjeli iz Hrvatske izvući preko 15 milijardi USD u zadnjih desetak godina. Strah me je i pomisliti koliko je novca izvučeno iz Hrvatske za vrijeme Tuđmanovog života. Siguran sam da je u to doba izvučeno daleko više.

Ne, ne pišem ja ovo zato što sam protiv usklađivanja hrvatskih zakona i drugih propisa s onim evropskim, ali sam protiv toga da se neke evropske preporuke prikazuju kao imperativi, jer one to objektivno nisu.

Kojim se to aktom, kojom preporukom, kojom direktivom EU primjerice traži promjenu hrvatskog radnog zakonodavstva, posebno ZOR-a? Koja su to radnička prava, u kojima, na opći užas hrvatskih skorojevića, tako “uživa” hrvatsko radništvo, a da su inkompatibilna s ljudskim i radničkim pravima u državama članicama EU?

Postoje li uopće nekakva radnička prava koja bi primjerice zadovoljila prototip hrvatskog skorojevića, poput Ivana Milolože, o kojemu se čak razmišljalo kao o potencijalnom ministru gospodarstva, neovisno o tome na kakav se način domogao “Munje”, da o drugim njegovim potezima i ne govorimo.

Zašto ta radnička prava, koja zaposlenima jamči postojeći ZOR, ne smetaju onima koje možemo opravdano zvati poduzetnicima, koji investiraju, otvaraju nova radna mjesta, ulažu u razvoj, a svojim zaposlenicima redovito isplaćuju plaće i bonuse znatno iznad zakonskog minimuma, uz redovito plaćanje poreza, doprinosa i drugih obaveza?

Vjerovali ili ne u Hrvatskoj i takvih ima.

Njih istinabog nema ni na kakvim listama, a najmanje ih ima na nekakvim ”stupovima srama”, oni se ne slikaju po novinama niti na televiziji tužeći se na nemogućnost poslovanja radi “previsoke cijene rada” i razine radničkih prava u RH.

Ali kad se aktualni ministar gospodarstva zahvaljuje hrvatskim skorojevićima “što nam daju plaće”, onda to znači i da vlasti imaju puno razumijevanje za njihove “probleme” i “neprospavane noći” radi prevelikih radničkih prava. Pa ta prava treba skresati, a onda će spomenuti Ivan Miloloža investirati i razviti nas do Karpata.

Ne, gospodo, neće, jer njega, jednako kao ni druge hrvatske skorojeviće, izvan kategorije “u se, na se i poda se”, ništa drugo ne zanima, a istinskih poduzetnika je u RH premalo da izvuku zemlju iz gliba.

Za strane investitore nikakva radnička prava u RH ne predstavljaju istinsku prepreku, prepreku čine neki drugi propisi ali prvenstveno nekompetentni pregovarači s hrvatske strane, jer kako mi pred petnaestak godina reče CEO jedne velike američke korporacije: “Ja imam sve pregovaračke ovlasti i sve ovlasti potpisa ugovora, isto tražim i od hrvatske strane; ovlaštenog čovjeka s kojim ću ispregovarati posao i s kojim ću nakon postignute suglasnosti potpisati pravovaljani ugovor. Ne želim svaki puta kad dođem u Hrvatsku pregovarati na istu temu s drugim čovjekom.”
Jednom riječju nije spominjao ni radnička prava ni druga zakonska rješenja, osim da će raditi i poslovati pod istim uvjetima kao i drugi gospodarski subjekti.

Što se tiče ZOR-a sindikati su se navodno na GSV usuglasili s Mrsićem i HUP-om oko njegove izmjene u dijelu usuglašavanja s evropskim direktivama, ono pravo kresanje radničkih prava nije dotaknuto, a bogami ne bi ni trebalo biti, sindikati bi se po meni trebali ustobočiti i imperativno tražiti provedbu referenduma o promjenama ZOR-a. Pa tko se od hrvatskih skorojevića ne bude znao i mogao nositi s postojećom razinom radničkih prava, otpast će. I što onda, pa RH bi bila puno sretnija bez Žderića nego što je s njim. Ni Miloloža joj ne bi previše falio.
A bogami niti ministar poput Miranda Mrsića.

Protiv struje [1. OŽUJKA  2014.]⇩  

Lažljivi, nesposobni, ignorantski, bešćutni i potpuno neodgovorni gadovi VI

Često sam pisao o problemima koje drugi ili nisu vidjeli ili su ih iz čistog oportunizma ili straha zaobilazili. Ispadalo je ponekad kao da sam naprosto pretskazivaopretkazivao događanja koje su i mnogi drugi mogli predvidjeti da se nisu ponašali navijački ili uvlakački.

Ne, nisam niti na trenutak pomislio da bi se neljudi mogli zaustaviti, jer oni naprosto nastavljaju divljati „usavršavajući“ svoje nedotupavne „projekte“ koje sam već opisao.

Kad vlasti počnu nabrajati uspjehe, koje samo oni vide, za sve nedaće optuživati svoje prethodnike, govoriti da se ništa ne može postići preko noći i pozivati da se ide raditi, znači da su dosegle granicu vlastite nesposobnosti.

Ali krenimo redom pa pokušajmo pronaći makar nešto što su aktualne vlasti učinile, a da bismo učinjeno mogli okvalificirati kao nekakvu pozitivnu promjenu ili pozitivni pomak u odnosu na HDZ-ove „pregaoce“:

Oni kažu objava registra hrvatskih branitelja ...

Uh, jaka stvar, korisna i Bogu i ljudima!

Mogao bih prihvatiti jedino neke pomake, jer se radi o nedovršenom poslu, učinjene na sređivanju biračkih spiskova.

Amen!

Ali dobro, njihova tvrdnja da je HDZ opljačkao i gotovo potpuno uništio državu stoji, samo zašto onda po svojem dolasku na vlast nisu zabranile rad HDZ-u i raspustile ga, odričući se Tuđmana i njegovog projekta „hrvatskog kraljevstva“, a ustvari pokušaj uspostave nacional-socijalističke države u srcu Evrope na početku 21. stoljeća.

Jesu li to oni mogli učiniti i bi li se išta dogodilo da su to učinili?

Nisu mogli, jer bi to bila negacija vlastite partije čiji je tadašnji čelnik bio najzaslužniji za pobjedu HDZ-a na prvim višestranačkim izborima i dovođenje Tuđmana na vlast.

Za sve vrijeme Tuđmanove vladavine oni su HDZ–ovim lopovima i pljačkašima „držali ljestve“, a isto su radili i za vrijeme posttuđmanovskih HDZ-ovih vlada.

Dakle oni su se u odnosu na HDZ-ove vlasti ponašali na isti način na koji se ponašao Stepinac u odnosu na ustaške vlasti, naime možda se Stepinac i nije slagao s ustaškim metodama (neke njegove izjave i propovijedi upućuju na to), ali je blagoslivljao rezultat, Katoličku državu Hrvatsku, jer on tzv. NDH nikad nije drugačije zvao, tako se i SDP-ovci možda i nisu slagali s Tuđmanovim metodama (izlazak i sabornice prilikom donošenja odluke o pokretanju rata) ali su blagoslivljali rezultat, hrvatsku državu s manje Srba.

Da se SDP, kad je već prepustio Tuđmanu vlast, žestoko usprotivio progonu Srba, alarmiravši i međunarodnu zajednicu, ili da se žestoko usprotivio pljački, prvo mirovinskih fondova, a potom i megapljačkimega pljački vlastitog naroda kroz podržavljenje društvene imovine, imao bi moralno pravo da zabrani rad HDZ-u i raspusti ga. Ali nije se tako ponašao, pa je objektivno sukrivac za sva zla koja su Tuđman i njegov režim napravili hrvatskom narodu i državi.

Točno je da se ništa ne postiže preko noći ali pustiti dvije godine da proteku, a da se nikakav pozitivni pomak ne može vidjeti i nije baš preko noći.

Već i prije upućivanja prijedloga državnog proračuna u saborsku proceduru, dobro se znalo da takav proračunski deficit EU neće tolerirati, a proračun je ipak donesen, da bi se pod pritiskom EU odmah moralo pristupiti njegovom rebalansu, kao da to svatko makar sa zrnom soli u glavi nije unaprijed znao.

I da, pristupilo se rebalansu proračuna na već viđeni „genijalni“ način, kako su to radile HDZ-ove vlade, „režući“ troškove tamo gdje se u suštini ne bi smjelo, ne dirajući troškove koje je prvo trebalo „odrezati“.

A onda Tuđmanovi kukuriku „talenti“ krenuše i u otvoreni rat sa sindikatima, tobože da bi promjenom ZOR-a, kroz „rezanje“ radničkih prava, pokrenuli investicijski ciklus, jer kad potpuno obesprave radnike, hrvatski skorojevići će k'o ludi krenuti investirati i otvarati radna mjesta. Oni bi to i dosad, ali smetao im je ZOR, naravno ako ćemo se zajebavati.

Usprkos prijetnji sindikata industrijskim akcijama „rošavi i društvo iz kuta“ puštaju izmijenjeni ZOR u saborsku proceduru, slijedi očekivnaočekivana reakcija i sindikata i opozicije, pa je prvo čitanje popraćeno štrajkom upozorenja, a završava usvajanjem zaključka koji je predložio M. Pupovac u ime SDSS da se do drugog čitanja ponovo uspostavi socijalni dijalog i za drugo čitanje pripremi usuglašeni tekst novog ZOR-a.

Ja osobno ne razumijem oko čega bi se trebalo usuglašavati kad je promjena ZOR-a potpuno nepotrebna.

Sindikalni čelnici bi po meni trebali ostvariti svoju prijetnju i krenuti u najavljeno prikupljanja potpisa za održavanje prijevremenih izbora pa makar na njima ponovo pobijedili SDP i njegovi koalicijski partneri, jer ipak pobjeda Kara-oglua i njegovih fašista bi bila gore rješenje od ove nedotupavne vlasti, ali i bliže revolucionarnoj promjeni režima.

Naime, kako vrijeme odmiče, sve manje je vjerojatno da se samo političkim djelovanjem mogu uspostaviti takvi odnosi u društvu koji će rezultirati izgradnjom Hrvatske kao socijalne, sekularne države, države vladavine prava i države blagostanja za sve.

I na kraju ono Milanovićevo „idemo raditi“ ima istu „težinu“ kao i poziv na „delanje“ najvećeg zagrebačkog „delavca“ zapadno od Ivanićgradske.“

Dakle, tuga, jad i nevolja.

Iako je točno da je Andrej Plenković već u pola mandata obilno nadmašio Zorana Milanovića u bahaćenju, lažima, nesposobnosti, ignoranciji, bešćutnosti i potpunoj neodgovornosti, to ne znači da bi zato trebalo priželjkivati povratak Zorana Milanovića, kao odlučujućeg igrača na hrvatsku političku scenu.

On je svoju priliku imao i prokockao je!