Tuđmanova kletva („stvaranje države“)

Ne znam čije su sve kletve i čija prokletstva sustigla hrvatski narod, jer kažu da ih je u prošlosti izrečeno više, a ne samo ona Zvonimirova, koja vjerojatno sama ne bi mogla hrvatski narod i njegovu državu već 28 godina držati s krive strane povijesti, ali ona bi bila sasvim dostatna da nam kao posljedicu podari Franju Tuđmana i njegovu vlast, što je samo po sebi kletva.

Sudeći prema ponašanju aktualnih hrvatskih vlasti pokazuje se da je ta Tuđmanova kletva mnogo teže prokletstvo od one kralja Zvonimira, koje je sustiglo hrvatski narod vodeći ga prema nestanku.

Eto i ministri u javnosti iskazuju počast osuđenim ratnim zločincima …

Sve što rade HDZ-ove vlasti je stvaranja mita od agresije, DR, VRO „Oluja“ kao „najveličanstvenije pobjede u hrvatskoj povijesti“ kao podloge za proces „stvaranja države“ u kojoj funkciji je i „braniteljstvo“ ovjenčano aureolom svetosti … jer ništa nije postojalo prije Franje Tuđmana i HDZ-a, „da njih nije bilo, ne bi bilo ni Hrvatske“, koja je „izborena krvlju i žrtvom branitelja u krvavom ratu“, okončanom već spomenutom „najveličanstvenijom pobjedom“ ...

Eto Hrvatske ne bi bilo, da nam ne bje Franje Tuđmana, HDZ-a, DR i branitelja, kao što je znano da je vjekovima nije bilo, kao što se i kao nacionalna država hrvatskog naroda, uspostavljena odlukama ZAVNOH-a 09. 05 1943., nije udružila s drugim nacionalnim državama u DFJ/FNRJ/SFRJ, odričući se dijela svojeg suvereniteta i prenoseći ga na saveznu državu čime je ova stekla međunarodni subjektivitet.

Ne znam samo što ćemo sa FDH/NRH/SRH svojim i saveznim ustavima definiranom kao nacionalnom državom hrvatskog naroda u jasno omeđenim granicama i zakonodavnom, sudbenom i izvršnom vlašću na tom jasno omeđenom teritoriju?

Ako uzmemo u obzir da je malo vjerojatno da hrvatske vlasti ne barataju povijesnim činjenicama i ne znaju ništa o uspostavi tzv. NDH, rasnim zakonima, zločinačkom karakteru ustaških vlasti i logorima smrti na njenom teritoriju, da ne znaju baš ništa o veličini NOB-e i brojnosti Hrvata antifašista kao boraca u partizanskim redovima, da ne znaju baš ništa u ulozi KPJ i Josipa Broza Tita u organizaciji ustanka i vođenju NOB-e, da pojma nemaju o ZAVNOH-u i njegovim odlukama, pa ni onima iz 1943. i 09. 05. 1944. kad je uspostavljena FDH kao nacionalna država hrvatskog naroda ili da ni oni pravnog obrazovanja pojma nemaju o Teoriji države i prava i osnovnim atributima državnosti, postavlja se pitanje što nagoni hrvatske vlasti na njihovo iracionalno ponašanje?

Budući da su njima sve činjenice iz naše prošlosti dobro poznate, znaju one itekako dobro i da je najveličanstvenija pobjeda ona ostvarena u NOB-i, onda ih jedino njihova neljudskost nagoni da se ponašaju kako se ponašaju i sramote i državu i narod.

Od Tuđmanovog izlaska na hrvatsku javnu i političku scenu, a posebno od njegovog dolaska na vlast, najprije stidljivo, a onda sve više se razmahujući je na djelu ustaški revival, tako da danas imamo situaciju da aktualni hrvatski politički vrh prednjači u povijesnom revizionizmu, promociji ustaštva i zašto ne reći, negiranju holokausta.

Njegov dolazak na vlast kao i njegova vladavina odvijali su se u sferi iracionalnog, bilo je to čisto prokletstvo kojeg se hrvatski narod nikako osloboditi ne može.

S njim na hrvatsku javnu i političku scenu dolazi ustaštvo i kriminal, a Crkva u Hrvata, preimenovana u Stepinčevu crkvu postaje omnipotentna zločineća institucija.

Franjo Tuđman je sa sobom donio i u praksu uveo mnoga osebujna politička shvaćanja, od „jedinstva vlasti“ umjesto njene trodiobe, preko vođenja politike kao „momačkog nadmetanja“, do nakaradnog poimanja i demokracije same.

A tu je i poistovjećivanje Hrvatske s njegovom osobom, a onda i s drugim izabranim pojedincima, čak i onima s kojima se nitko pametan ne bi ni htio ni želio poistovjetiti, kao primjerice s Mirom Barešićem, Zvonkom Bušićem, Mirkom Norcem, novovjekim Isusom prema biskupu Košiću, Darijem Kordićem …

Kao posljedica povijesnog revizionizma koji sustavno provode hrvatske vlasti, imamo upravo promociju fašizma, jer se veliča kvislinšku tvorevinu i fašistički zločin, tzv. NDH, državu obilježenu rasnim zakonima, nezamislivim zločinima i logorima smrti, tako da se uz promociju fašizma kroz umanjenje ili čak negaciju zločina ustaškog režima negira holokaust.

Prema aktualnim hrvatskim vlastima zločina je u 2. Svjetskom ratu bilo, ali samo zato što su ih činili antifašistički borci i „jugokomunisti“,. a poslije rata „zločinačke komunističke vlasti“, sve se svodi na kažnjavanje zločinaca krajem 2. Svjetskog rata, popraćeni činovima bezobzirne osvete i retalijacije („Bleiburg“ i „križni putevi“) i „zločini jugokomunizma“ („otok Goli“), čime je nacifašizam amnestiran, jer državna delegacija obilježava Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava 23. 08. ne na mjestu nekog od ustaških logora smrti (Jasenovac nije bio jedini) nego upravo na otoku Goli, gdje su bili internirani oni koji su svojim pristajanjem uz Rezoluciju IB počinili veleizdaju, djelo koje je u to doba u svim državama svijeta bilo zapriječeno smrtnom kaznom. Otok Goli kao mjesto internacije nema baš ničeg zajedničkog ili usporedivog s ustaškim logorima smrti, ali ima jako puno sličnosti s interniranjem američkih državljana japanskog porijekla za vrijeme 2. Svjetskog rata ili interniranjem pučista u Francuskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća.

I to rade, ne bilo kakve, nego povodljive i poslušne vlasti, iako se nemaju niti u koga ugledati, niti to itko u EU, ali i čitavom svijetu, od njih očekuje, niti od njih traži. Baš naprotiv! Zato je ponašanje hrvatskih vlasti to čudnije. U svijetu se pitaju zašto hrvatske vlasti RH uporno guraju u ralje tzv. NDH, što mi liči na pokušaj da se RH prikaže kao pravnu slijednicu tzv. NDH, a ne SRH, odnosno Titove Jugoslavije.

Demoniziranje bivše države, koje među vladajućom elitom nesmiljeno traje i danas, je on započeo, opisujući bivšu SFRJ kao komunistički pakao u kojem su Hrvati bili „roblje i žrtve Beograda“, pa je njegovo poslanje da ih iz tog pakla izvuče, i od obespravljenog roblja pretvori u ponosni slobodni narod s „hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu i hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu“.

Da bi se i danas ukazivalo na svu zloćudnost i samog pojma jugoslavenstvo, kao najveći grijeh svakom Hrvatu se uzima jugonostalgija, jer što se itko ima i sjećati nekakve državne tvorevine, koja „nije opstala, zato jer nije valjala, jer da je valjala, valjda bi i opstala“. Istinabog nikad nije jasno rečeno kome to i zašto ta država nije valjala i tko je i zašto zagovarao „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“.

Prema hrvatskoj vladajućoj eliti sustav vlasti u bivšoj SFRJ bio je gori od onoga u bilo kojoj zemlji nekadašnjoj članici VU, pa se o njoj danas i govori kao da je bila članica VU i stavlja je se rame uz rame s tim državama u periodu do rušenja Berlinskog zida.

Kolika je to laž najbolje govori nesporna činjenica da je SFRJ godinama slovila za najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta.

Jedino što bi moglo povezivati bivšu državu sa zemljama članicama VU je činjenica da su u zemljama VU oni koji su se deklarirali kao komunisti imali u rukama sve poluge vlasti, a u SFRJ su oni koji su se deklarirali kao komunisti bili vodeća snaga društva, s time da KPJ/SKJ za razliku od drugih KP nije bila isključivo kadrovska partija, niti je u svojem programu imala borbeni ateizam.

I još nešto vrlo bitno, za razliku od zemalja članica VU Jugoslavija se razlikovala i po tome što se sama oslobodila okupacije, a zemlje VU je oslobodila CA.

Kad se nakon odluke o osnivanju Haaškog suda, koji je ustavnim zakonom postao de facto i hrvatski sud, čak u pitanjima ratnih zločina nadređen nacionalnom pravosuđu, počelo govoriti o tome da će protivno očekivanjima za ratne zločine biti optuženi i neki od Hrvata, krenula je priča o „optužbama protiv Hrvatske“ kao posljedica poistovjećivanja države s pojedincima.
To neosnovano guranje Hrvatske na optuženičku klupu Haaškog suda trajalo je sve vrijeme njegovog postojanja, iako nikom na pamet padalo nije optuživati hrvatsku državu, već samo i isključivo neke pojedince iz političkog i vojnog vrha.

Ta praksa i dalje traje, a najbolje se ogleda kroz nakaradno shvaćanje osuđujuće presude bivšim čelnicima tzv. HR HB, jer i to je prema nedotupavnim hrvatskim vlastima bilo suđenje Hrvatskoj, valjda radi navođenja postojanja UZP-a, uz eksplicitno navođenje Tuđmana i Šuška kao pokretača i glavnih poluga toga zla u tekstu obrazloženja presude.
Ali to sasvim sigurno nije prozivanje i optužba protiv hrvatske države, a još manje je to upereno protiv hrvatskog naroda.

No ono što najviše brine je isticanje kvislinške tvorevine, tzv. NDH ne samo kao nekakve države hrvatskog naroda već njeno prikazivanje kao „ostvarenja vjekovnog hrvatskog sna“. A tu „sanjanu državu“, koja je kao čista kvislinška tvorevina uspostavljena prema Hitlerovoj „Direktivi br. 25“ od 27. 03. 1941., su „zli partizani“, boreći se u NOB-i za Jugoslaviju, srušili samo zato jer „nisu mogli smisliti nikakvu hrvatsku državu“.

To što su među partizanskim borcima do jeseni 1944. apsolutnu većinu činili Hrvati, a status relativne većine zadržali do kraja rata, za te povijesne revizioniste ne znači ništa. A baš ništa im ne znače ni odluke ZAVNOH-a iz 1943. kojima su udareni temelji hrvatske državnosti, kao ni uspostava Federalne države Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda 09. 05. 1944., što je još veća tragedija. Prepretenciozno bi od takvih svatova bilo očekivati da shvate da je Titova Jugoslavija bila po završetku 2. Svjetskog rata jedini častan izlaz za hrvatski narod i njegovu novo uspostavljenu državu, jer je tako postala članicom antifašističke koalicije, znači na strani sila pobjednica nad fašizmom.

Pitam se postoji li itko tko bi mogao skinuti to prokletstvo koje očito određuje sudbinu hrvatskog naroda i njegove države vodeći ih u izumiranje i nestanak?