Zaostajanje Hrvatske za Slovenijom
Zašto baš za Slovenijom?
Pa zato što se Hrvatska između svih članica EU može uspoređivati jedino sa Slovenijom, obje države imale su isti društveni poredak, isti tip vlasništva i bile blizu prema stupnju razvijenosti.
I dok je u okviru bivše SFRJ SR Slovenija bila gospodarski i društveno najrazvijenija, a SR Hrvatska za njom zaostajala 20-tak %, danas u EU R Hrvatska za R Slovenijom zaostaje svjetlosne godine. Dok je Slovenija po ulasku u EU napredovala, Hrvatska je nazadovala i danas se prema životnom standardu nalazi na zadnjem mjestu među državama EU.
Zaostajanje za Slovenijom je jasno vidljivo na svim područjima društvenog i gospodarskog razvoja, a posebno je tragično zaostajanje na planu znanosti i obrazovanja. Tako je primjerice Zagrebačko sveučilište desetljećima prednjačilo i bilo daleko ispred svih sveučilišta u bivšoj Jugoslaviji, dok je danas Ljubljanska univerza daleko ispred, „šije“ nas i Beogradski univerzitet.
Slovenski sustav osnovnog obrazovanja slovi za jedan od najnaprednijih u svijetu, Slovenci su ga uporno gradili i dograđivali proteklih 20 godina.
Svatko normalan bi si postavio pitanje zašto je tome tako i pokušavao potražiti odgovor. Svi oni koji odgovore pokušavaju naći u sferi racionalnog odustaju, jer je do suvislih odgovora gotovo nemoguće doći. „Domoljubi“ i svi oni koji znaju „đe su bili '91.“, što je u Hrvatskoj mjerilo svih vrijednosti, imaju odgovor u formi „Slovenija nije bila u ratu“, a ja ih odmah upitam zašto su započinjali rat?
U kojem referendumskom izjašnjavanju u kojoj odluci Hrvatskog sabora postoji uporište za provođenje nasilne secesije.
Istinabog nasilno se od federacije odvojila i Slovenija.
Proces odvajanja u obje bivše SR započeli su odnosni republički savezi komunista i to kad su njihove delegacije napustile 14. Izvanredni kongres SKJ, čime je SKJ kao najjači kohezioni faktor federacije faktički prestao postojati.
U obje republike uvedeno je višestranačje i provedeni parlamentarni izbori, nakon čega su ubrzane pripreme za osamostaljenje obje SR, odnosno njihov izlazak iz sastava federativne države, pozivajući se na pravo iz preambule ustava SFRJ iz 1974. Proces je dovršen proglašenjem samostalnosti nakon provedenih referenduma u obje republike.
Valja naglasiti da niti jedna od republika nije krenula u proces osamostaljenja legalnim putem poštujući odredbe međunarodnog prava koje federalni ugovor tretiraju kao pravni akt najvišeg prioriteta kojeg se ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom. Sam ustav SFRJ u svojem normativno dijelu nije ni u naznakama dopuštao takvu mogućnost, što znači da je za legalizaciju postupka razdruživanja valjalo i promijeniti ustav savezne države i donijeti potrebni set ustavnih zakona. Činjenica je da ni slovenska ni hrvatska delegacija u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije nisu od svojih parlamenata dobile imperativni mandat da zatraže stavljanje te točke na dnevni red, iako su oba parlamenta usvojila rezolucije o potrebi preustroja SFRJ iz savezne države u savez država.
No dobro, da sad ne idem u opće poznate detalje, obje su se bivše republike osamostalile, pretrpjele žestoki gospodarski pad, što je bilo i logično jer su njihova gospodarstva pored pada klirinškog tržišta osamostaljenjem izgubile i sirovinsku bazu i tržište za svoje proizvode.
I tu bi uglavnom sličnosti završile, iako su u obje države provedeni procesi privatizacije, oni su provedeni po različitim modelima.
Valja priznati da su u obje zemlja postojali ljudi vrhunski poznavatelji socijalističkog samoupravljanja koji su svaki u svojoj zemlji vlasti upozoravali na oprez.
Bez odjeka!
U Sloveniji je to bio Jože Mencinger koji je svoje Slovence upozoravao kako „smo imali nešto što svijet imao nije, a to nešto valja nadograđivati a ne rušiti, slijepo se povodeći za drugima“.
U Hrvatskoj će Branko Horvat dramatično upozoravati: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“
A prije njih je i jedne i druge još na okupu u funkciji predsjednika SIV-a Ante Marković upozoravao: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“
Također bez odjeka, jer su nastupila vremena koja je davno najavljivao nobelovac Ivo Andrić: „Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!“
Dakle, obje države su se osamostalile stranputicom, oba gospodarstva pretrpjela ogromnu štetu, obje prošle kroz proces privatizacije i na kraju obje postale punopravne članice EU.
I ne na zadnje i ne bez vraga u obje je države ojačala desnica kao politička opcija.
Pa u čemu se onda ogledaju te danas već ogromne razlike u životnom standardu?
U procesu osamostaljenja Slovenci se nisu bavili uskrsnućem i obnovom Samove kneževine, niti stvaranjem države, oni su znali da je SR Slovenija bila država, što je utvrđeno i u kratkoj preambuli ustava R. Slovenije koja počinje sa:
„upoštevajoč dejstvo, da je bila Republika Slovenija država že po doslej veljavni ustavni ureditvi in je le del. svojih suverenih pravic uresničevala v Socialistični federativni republiki Jugoslaviji,
(uzimajući u obzir činjenicu da je Republika Slovenija i prema dosad važećem ustavnom uređenju bila država koja je samo dio svojih suverenih prava ostvarivala u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji,)“
Preambula pak ustava R Hrvatske je poput kratke romansirane povijesti Hrvatskog kraljevstva viđene očima Franje Tuđmana, koji je navodno taj uvod sam i napisao.
Dakle Slovenci su imali državu SR Sloveniju koju su osamostalili, dok su Hrvati, imajući istu takvu državu, SR Hrvatsku, išli „stvarati državu“, jer dotadanja država valjda nije bila dovoljno „komotna“ za takvog „velikana“ kakav je bio Franjo Tuđman.
Eto Slovenci došli na gotovo, imali su državu i samo se osamostalili, a Hrvati morali proći proces stvaranja države, zato što prije Tuđmana ništa postojalo nije.
Potom Slovenci nisu u procesu pristupanja u EU dopuštali da ih išta omete, dok su Hrvati ometani „stvaralaštvom“ i poistovjećivanjem države s pojedincima sami sebe ometali i dobrano zakasnili (5 godina iza Slovenije) s prijemom u punopravno članstvo.
U procesu privatizacije R Slovenija na svoju sreću nije imala ekonomskog genija poput Borislava Škegre u R Hrvatskoj, pa tamo nije došlo do posvemašnje deindustrijalizacije i svjesnog i namjernog uništavanja poduzeća.
Napisao sam da je u obje zemlje ojačala politička desnica, ali u Hrvatskoj je ojačala fašistička desnica, reafirmira se tzv. NDH, a ustaštvo doživljava svojevrsni revival. U tim ludostima prednjači predsjednica Republike, premda u amnestiranju fašizma ni drugi dužnosnici na zaostaju za njom.
Istinabog i Slovenci s desne strane imaju „prekletog domobranca“ Janeza Janšu i slične, pod čijim se uplivom krenulo, kao i u Hrvatskoj, demonizirati bivšu zajedničku državu i „komunizam“, a i Tito je bio „istjeran“ iz Ljubljane da bi se koju godinu potom trijumfalno u Ljubljanu vratio, jer i u Sloveniji postoji dovoljno pametnih ljudi koji znaju da bez KPJ, NOB-e Jugoslavije i Tita Slovenije kao države ne bi bilo.
Slovenija nije imala fašistički opredijeljeno iseljeništvo, premda je dio pripadnika slovenskog domobranstva i „Bele garde“ po završetku 2. Svjetskog rata pobjegao u inozemstvo, ipak čak ni krajnji desničari se ne pozivaju na Sloveniju iz 2. Svjetskog rata.
Zanimljivo je da je na poslijeratnom suđenju general Lev Rupnik pred sudom priznao da je njegovo djelovanje bilo kolaboracionističko i veleizdajničko, što u Hrvatskoj nijedan od uhvaćenih i suđenih ustaških glavešina nije priznao, svi su oni samo „branili hrvatski narod i njegovu državu“ od „šumskih bandita“.
Slovenci su nastavili njegovati sjećanja na OF i NOB, pa i svečano obilježavati neke značajne datume iz tih vremena, tako ih se primjerice 08. 09. 2018. u Trebelnu okupilo nekoliko stotina pod crvenim zastavom i zastavom SR Slovenije da bi svečano obilježili 76 godina od osnutka Gubčeve brigade OF. Na skupu je poslanik Matjaž Nemec s izuzetnim poštovanjem govorilo o partizanskoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, čiji značaj „ni na kakav način ne može umanjiti ni povijesni revizionizam ni postrojavanje nekakvih paravojski“.
Svečanost nije nitko ometao.
U Kamporu na Rabu se 09. 09. 2018. povodom obilježavanja 75-godišnjice oslobođenja tamošnjeg fašističkog logora okupilo više stotina ljudi među kojima su pod znakom crvene zvijezde najbrojniji bili Slovenci, pa i oni iz Trsta.
Ako vas put nanese u Sloveniju uoči i za vrijeme 1. svibnja vidjet ćete da se tamo još uvijek njeguje podizanje tzv. „majbauma“, tradicije koje u RH odavno nema.
Dakle za razliku od SR Hrvatske, koja iako svojim i saveznim ustavom definirana kao država, to prema Tuđmanu i njegovim apologetima nije bila, SR Slovenija je bila država i nije je trebalo stvarati.
Republiku Hrvatsku je Tuđman morao stvarati.
U Sloveniji je provođena privatizacija društvenog vlasništva bez njegove prethodne pretvorbe, odnosno podržavljenja, koje se u Hrvatskoj pokazalo kao mega-pljačka vlastitih građana.
U Sloveniji je izostala hajka na velika poduzeća, tzv. socijalističke mastodonte, neka od njih su imala prioritet u očuvanju, poput „Gorenja“ ili Željezare Jesenice, tako da tamo nije došlo do posvemašnje deindustrijalizacije kao u Hrvatskoj.
Slovenija je sačuvala svoju TO koja je postala ishodište slovenske vojske, dok je hrvatsku TO Tuđman dekretom raspustio i stvorio ZNG stranačku vojsku HDZ-a.
Iako onu intervenciju JNA radi povrata carinskih ispostava pod saveznu ingerenciju i sukob TO Slovenije s njom, Slovenci vole nazivati „Vojnom za osamosvojitev“ (ratom za osamostaljenje), ne prave od toga fetiš, za razliku od Hrvatske u kojoj je DR svetinja.
Kako „Vojna za osamosvojitev“ ipak u Sloveniji nema karakter svetosti, tako ni pripadnici TO koji su bili njenim sudionicima nisu pretvoreni u parazitski povlašteni soj iznad zakona, kao što su to hrvatski branitelji, „naš ponos“ i „hrvatska svetinja“.
Ni Slovenija, kao ni Hrvatska nisu svojim ustavima striktno definirane kao sekularne države, iako Slovenija u dobroj mjeri to je, tamo se za razliku od Hrvatske Crkvi nije dopustilo da se „razmaše“ i bude partner vlastima, u slovenskim školama vjeronauka nema.
Slovenija je imala sreću pa nije imala vizionara 19. stoljeća, pa da je povede u bolju prošlost, kao što je Tuđman poveo Hrvate.
Pobjednici na prvim višestranačkim izborima u Sloveniji nisu izvršili podržavljenje niti redistribuciju (čitaj: prisvajanje) narodnih dobara.
Na vlast u Sloveniji su došli ljudi koji su imali osjećaja za opće dobro, takve osjećaje Franjo Tuđman gajio nije, a uz njega su stasali svi poslije njega, pa i ovi današnji, koji niti minimum osjećaja za opće dobro nemaju.
U Sloveniji se usprkos postojanju desnice nije šurovalo s onima koji zastupaju ideologije poražene u 2. Svjetskom ratu. Pa i ova postrojavanja paravojski su kamilica prema postrojavanjima u Hrvatskoj ovakvim i onakvim „rivama“, „stožerima“, „šatorima“ i prijetećim „paradama ponosa“ s križevima i plinskim bocama. Promotori fašizma participiraju u vlasti, a sjede i u saborskim klupama.
Ako bismo pažljivo raščlanili početak rata u Hrvatskoj (i BiH), njegov tijek, rezultate i poratno ponašanje pobjednika, ne bi nam trebalo biti teško zaključiti da se radilo o fašističkoj kontrarevoluciji.
Crkva u Hrvata, Stepinčeva crkva, kako joj klerici sami tepaju, je zahvaljujući suludom konkordatu, Vatikanskim ugovorima, na svjetovnom planu uzela toliko maha da je slobodno možemo smatrati paralelnom vlašću. Njen utjecaj u odgojno-obrazovnom procesu je gotovo nedopustiv. U svakom slučaju po razvoj društva izuzetno štetan, jer sama KC u svojem razvoju osjetno kasni za razvojem društva, tako da je ona danas negdje na razini društvenog razvoja u vremenu Francuske revolucije.
U sferi monetarne politike, posebno kroz precijenjeni tečaj kune, izuzetno se pogodovalo uvoznicima tako da su jednako stradavale industrija i poljoprivredna proizvodnja. Pogledajte si samo otkud i u kojim količinama uvozimo i one poljoprivredne proizvode čije smo značajne viškove desetljećima izvozili.
Itd. i t. sl.
Jel' sad jasnije otkud toliko zaostajanje Hrvatske za Slovenijom i prema društvenom standardu njeno pozicioniranje na zadnjem mjestu među članicama EU, a sve popraćeno drastičnim padom nataliteta i masovnim iseljavanjem hrvatskih građana?
