Demokratski socijalizam

(Povodom 29. 11., koji je u Jugoslaviji kroz čitavo vrijeme njenog postojanja slavljen kao Dan Republike)

Ne, neću je sad o Drugom zasjedanju AVNOJ-a održanom u Jajcu 29. 11. 1943., osim napomene da su na tom zasjedanju udareni temelji države koju su kasnije zvali Nova Jugoslavija ili Titova Jugoslavija. Države koja je trajala je dok je trajala, a sve dok je trajala, uz izuzetak perioda od 1945. do 1953., u kojem su konačno očišćeni svi džepovi otpora i likvidirane četničke, ustaške i balističke bande i otklonjena opasnost koja je zemlji prijetila poslije Rezolucije IB-a, bila je uglavnom mjesto ugodno za život.

Socijalistički uređena država se poslije rata ubrzano obnavljala, izgrađivala i za razliku od drugih socijalistički uređenih država se postupno demokratizirala i otvarala granice postavši i do svojeg kraja ostavši najotvorenija i najsigurnija država svijeta. Landrali smo po svijetu, ali smo se uvijek rado u nju vraćali. Da, bilo lijepo dok je trajalo.

A onda su se namnožili „mangupi u našim redovima“, pa postali disidenti i „disidenti“, svojom voljom ili izgonom zbog kriminala ili nekih drugih aktivnosti mahom na planu nacionalističkih isključivosti, nespojivih s koncepcijom multinacionalnog i multikonfesionalnog društva.

Mnogi od njih pomodarski povodljivi, fascinirani upravo pogubnim Tačerizmom i višestranačjem kao istoznačnicom za demokraciju, oni isti koji su tumačili zahtjev EZ da se privatno vlasništvo zakonski izjednači sa drugim oblicima vlasništva kao zahtjev za provedbom sveobuhvatne privatizacije, što EZ nije tražila.

Ti „mangupi u našim redovima“ su među sobom pronalazili kojekakve ljude s poslanjem, tobožnjim ljudskim veličinama, nerijetko ordinarne nikogoviće, pa samoupravljanje proglašavali „zločinačkim (jugo)komunističkim mrakom“ iz kojeg valja što prije izaći, ne pitajući za cijenu. Pa ni u ljudskim životima.

Lažući „na klaftre“, mahalo se Bleiburgom, otokom Goli, a posebno „pljačkom i otimačinom“, kako su prozivali poslijeratne procese nacionalizacije i konfiskacije imovine

Na ovo me ponukala saborska rasprava o „Zakonu o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova“, koja je jasno pokazala kako se ni pod koju cijenu radi novih nepravdi nije smjelo vraćati poslije 2. Svjetskog rata nacionaliziranu, konfisciranu ili oduzetu imovinu.

Kao da su procesi nacionalizacije, konfiskacije ali i drugih oblika izvlašćivanja nekakav „komunistički izum“ kao da tome razno-raznim povodima i u razno-raznim prilikama i uvjetima nisu pribjegavale brojne države, konfisciranje imovine je još manje nepoznata i sporna kategorija, primjerice, kao ratna dobit, a sporna ne bi trebala biti niti oduzimanja imovine, primjerice osuđenim ratnim zločincima.

Nekako mi se čini da je danas, kako se tko sjeti, u zemlji, iz EU ili izvan nje, izuzetno poželjno obračunavati s bivšom SFRJ, naročito pod egidom „ispravljanja nepravdi“ ili jednako sumanutim samo njima jasnim potrebama za „suočavanjima s prošlošću“.

Dokle se u tome ide pokazuje predsjednica Republike, koja se ne libi proglašavati bivšu državu kao zemlju „iza željezne zavjese“ …

Tu su napadi na Tita, „jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća“, na „bastion komunizma“, na „nemilosrdne Titove ubojice“, „otimače tuđe imovine“ … itd. i t. sl.

Kostimirani performeri Stepinčeve crkve, iz institucije čija čitava povijest stane u jednu jedinu rečenicu koja glasi: "2000 godina opsjena, obmana, laži, prevara, nasilja, kriminala, pljačke, zločina i terora", ne posustaju kao nositelji „popravljanja prošlosti“, odnosno povijesnog revizionizma u RH.

Znači li to čekićanje po prošlosti, najčešće garnirano bezočnim lažima, za potrebu čega vam nisu dosta domaći maloumnici, već ih i "uvozite", da ćete sreću naći kad nas u tom povratku u prošlost vratite u godinu 1945. kao nultu godinu od koje ćete početi graditi novo bolje društvo?

Samo, kao što sam napisao, postojali su neki koji su vas pretekli, oni neki, puno bolji od vas, oni koji su te 1945. uzeli baš tu 1945. kao nultu godinu od koje su zaista počeli graditi neko novo društvo i izgradili dosad nenadmašeni društveno-politički sustav, socijalističko samoupravljanje, sustav kojemu je briga za čovjeka umjesto profita bila u žiži interesa. Sustav kojeg ste vi, na zgražanje pametnih i dobronamjernih ljudi i u zemlji i u svijetu, zajedno s državom srušili i uništili. Zaista ste se svojski potrudili da nas od ponosnog naroda i respektabilne države, pretvorite u roblje koje glavom bez obzira napušta ruglo i ruševinu od države i bježi glavom bez obzira, tražeći za život bolje mjesto pod suncem.

Ja osobno našu prošlost prihvaćam onakvom kakvom je ona bila, ne osjećam nikakvu potrebu da bih u njoj išta mijenjao, zato što pametni ljudi znaju da je to nemoguće. U prošlosti svakog pojedinca, a isto vrijedi i za čitav narod, nema ničeg neizvjesnog, nema ničeg što bi se moglo promijeniti bilo kojim sredstvima i na bilo koji način.

Prošlost je jedina izvjesna, neizvjesna je tek budućnost. Ali dajte se konačno izjasnite što je to u toj našoj prošlosti što uporno pokušavate izmijeniti, koje to dokumente u arhivi mislite naći, koji bi vam pokazali da je opravdano tjerati vlastiti narod da svoju sadašnjost živi u prošlosti, lišavajući ga tako i sadašnjosti i budućnosti.

Poredak zvan socijalističko samoupravljanje s delegatskim sustavom kao elementom direktne demokracije, koji bez ikakve zadrške vodeći svjetski stručnjak za strukturalne promjene, Ichak Kalderon Adizes, zove demokratskim socijalizmom, šaljući nam zapravo poruku kuda bivšu državu ne bismo smjeli gurati, a sasvim sigurno je ne bismo smjeli gurati među zemlje bivše pripadnice VU, kamo je smještaju svi domaći „znalci“, ali i mnogi u EU, koji se ipak libe koristiti sintagmu „jugokomunistički zločinački sustav“ tako omiljenu našim „stvarateljima države“, „demokratizatorima“ i „reformatorima“.