Stasaju li negdje u Hrvatskoj „neki novi klinci“?
Svojedobno, negdje oko polovice mandata Milanovićeve vlade, kad su bonitetne agencije Standard&Poor's i Moody's srušile kreditni rejting Hrvatske na razinu smeće, ondašnji ministar financija, Slavko Linić, tada još ne znajući da će uskoro biti bivši, komentirajući tu procjenu bonitetnih agencija je između ostalog rekao i sljedeće:
"Jedna konstatacija je vrlo bitna: prije Hrvatske nije ništa učinjeno da se Hrvatska pripremi uopće za normalno poslovanje, a kamoli za Hrvatsku. Vlada korigira potpuno pogrešnu strategiju, reforme su naznačene i koliko god je ova ocjena nepovoljna jer će zamisliti neke od stranih investitora, toliko se nadam da će doprinijeti da građani Hrvatske polako shvate u kojoj je situaciji Republika Hrvatska."
Slavko Linić je očekivano propustio precizirati, odnosno smjestiti ishodište problema tamo gdje i kad je problem nastao i odakle je krenuo.
Zato bi ova Linićeva izjava, da bi bila svakom jasna, trebala glasiti:
"Jedna konstatacija je vrlo bitna: prije osamostaljenja Hrvatske nije ništa učinjeno da se Hrvatska pripremi uopće za normalno poslovanje, a kamoli za samostalnu Hrvatsku. Vlada pokušava korigirati potpuno pogrešnu strategiju, reforme su naznačene i koliko god je ova ocjena nepovoljna jer će zamisliti neke od stranih investitora, toliko se nadam da će doprinijeti da građani Hrvatske polako shvate u kojoj je situaciji Republika Hrvatska".
S druge strane ne vidim što su to građani RH trebali shvatiti onda ili to trebaju danas shvatiti, a da to već davno nisu shvatili?
Jel' to da je RH danas prema većini mjerljivih parametara na samom začelju među zemljama EU i da je iza nas još samo Cipar?
Ili možda samo Slavko Linić nije shvatio na vrijeme, ono što je morao shvatiti onda kad je “uragan 5. stupnja, Franjo Tuđman” krenuo u svoj rušilački pohod, a ako ne tada, onda svakako 2000., ubrzo nakon što je koalicija predvođena SDP-om preuzela vlast.
I nikakve “korekcije pogrešnih strategija” niti su moguće niti mogu biti djelotvorne, čak ako i kad bi i bile moguće, ako ih trebaju provesti “Tuđmanovi sinovi”, oni koji su uz Tuđmana stasalo, problem stvarali ili nastavljali “Tuđmanovo genijalno djelo”, zato jer su svi oni samo dio problema, nikako ne i njegovo rješenje.
Nagomilane probleme hrvatskog društva i države u cjelini mogli bi riješiti jedino „neki novi klinci“, oni koji bi u potpunosti odbacili Tuđmanovo (ne)djelo i prije svega proveli sveobuhvatnu detuđmanizaciju i deustašizaciju hrvatskog društva, ali i sekularizaciju hrvatske države i potpuno izvlašćivanje KC, sprječavajući svaki njen utjecaj na hrvatsko društvo kao i njezino djelovanje izvan sfere duhovnoga.
To je conditio sine qua non svakog hrvatskog oporavka i izgradnje Hrvatske kao mjesta ugodnog za život.
Drugim riječima Tuđmana i njegov promašeni projekt treba u potpunosti srušiti i odbaciti.
Tek nakon toga bi vlasti mogle narod pozvati u pomoć, tek tad bi narod mogao shvatiti sve zlo koje su mu nanijeli Franjo Tuđman i njegova kamarila, a zlo nastavili činiti oni iz hrvatskog političkog establishmenta koji su ispilavljeni iz “Tuđmanovog inkubatora”.
Zoran Milanović, primjerice, HDZ-ov kadar, kojeg je dr. Ivo Sanader podvalio pokojnom Račanu, sigurno nije onaj koji je bio sposoban riješiti bilo koji od nagomilanih problema, on je bio jedino sposoban i spreman dovesti sebe u redove poslanika u EU Parlamentu.
Ali ne samo da u redovima hrvatskog političkog establishmenta nema nikoga tko bi bio u stanju uhvatiti se u koštac s gorućim problemima u kojima je Hrvatska do grla i rješenje kojih vjerojatno nije moguće bez suspenzije nekih demokratskih instituta, nego se postavlja pitanje postoje li takve snage u hrvatskom društvu uopće, odnosno postoji li kritična masa takvih snaga koje bi bile u stanju izraditi platformu, oko te platforme mobilizirati građane i pokrenuti naznačene procese detuđmanizacije, deustašizacije, sekularizacije, nacionalizacije crkvene imovine, ali i izvlašćivanja svih ratnih i privatizacijskih profitera.
Moram priznati da mi nije jasno kako itko misli riješiti problem isključivo pokušajima otklanjanja posljedica ostavljajući ishodišta problema netaknutim?
Prvo, u proces osamostaljenja Hrvatske, odnosno njenog odvajanja od savezne države ušlo se kao „grlom u jagode“, jer, kako sam već rekao, prije osamostaljenja nije učinjeno baš ništa da se Hrvatsku uopće pripremi za normalno poslovanje, a kamoli za samostalnu Hrvatsku.
Drugo, postojeći hrvatski politički establishment impregniran je Tuđmanovim proglašenim istinama, tako da taj društveni sloj, koji možemo mirne duše prozvati „Tuđmanovim sinovima“, nije i ne može biti rješenje problema, on je sam, takav kakav danas je, samo dio problema ni u kojem slučaju njegovo rješenje.
Treće, nikakve “korekcije pogrešnih strategija” niti su moguće niti mogu biti djelotvorne, a kad bi to čak i bile, ako bi ih trebali provesti oni koji su uz Tuđmana problem stvarali ili nastavljali “Tuđmanovo genijalno djelo”, to jednostavno niti znaju, niti mogu, niti hoće.
Na kraju je pitanje svih pitanja, postoje li u RH danas makar u tragovima ti „neki novi klinci“, koji bi u nekakvom razumnom vremenu mogli prerasti u ozbiljnu političku snagu, koja bi onda svojim mobilizatorskim djelovanjem mogla pokrenuti narod i dobiti njegovu podršku za provedbu svih nužno potrebnih političkih, društvenih i gospodarskih promjena?
Te „nove klince“ nije moguće prepoznati među populističkim „živozidaškim“ redikulima, niti na Opus Dei oslonjenim „mostovcima, a još manje među političkim konvertitima bandićevske provenijencije, fukaru hercegbosanske vjeroispovijesti da i ne spominjem ...
Nadu budi tek „pročišćeni“ HSS, koji bi, ako uspije organizacijski i kadrovski ojačati, te oko sebe okupiti kvalitetnu koaliciju, pritom ne mislim samo na „amsterdamce“ nego i na SDP, pa i SRP, RF i Novu ljevicu, mogao povesti hrvatsko društvo prema izlazu iz mračnog tunela tuđmanovštine i time narodu vratiti nadu u bolje sutra.
