„Ugledni“ politički analitičari i ja

1991: Tuđmanovi ponosni rušitelji antifašističkog spomenika u Kamenskoj 

Razno-raznim povodima i u razno-raznim situacijama javni mediji se pozivaju na ugledne, ali i „ugledne“ političke i gospodarske analitičare, tobožnje znalce i poznavatelje prilika, okolnosti i procesa u toku, pa onda najčešće imamo prilike čuti kojekakva autoritativna mišljenja, prognoze, procjene i ocjene, prikazane u medijima kao sakrosanktne istine, koje se nerijetko nakon nekog vremena pokazuju kao potpuni promašaji ili čak kao potpune nebuloze.

Nemam ja namjeru ovdje govoriti o kojekakvim ridikulima poput Ivana Zvonimira Čička, Zdravka Tomca, Davora Domazeta Loše i sličnima, već o ljudima sa nespornim znanstvenim pedigreom i nespornim poznavateljima područja kojima se profesionalno bave. Nerijetko uglednim sveučilišnim profesorima, priznatim i kod kuće i u svijetu, koji kad je u pitanju tumačenje nedavne prošlosti pokazuju zabrinjavajuće nisku razinu znatiželje i gotovo posvemašnju nezainteresiranost za znanstveno propitivanje, vrline koje upravo krase znanstvenike. Mnogi od njih, vrag će ga znati iz kojih razloga, prihvaćaju proglašene istine i ne postavljaju pitanja. Valjda im je tako komotnije. Drugi neki, mogao bih ja i o imenima, ali neću, razvijaju nakaradnu i pogubnu Tuđmanovu političku misao do neslućenih razmjera, uvjereni u njegovu ljudsku i znanstvenu veličinu i nepogrešivost.

Uz takve pristupe materiji teško stradava tumačenje naše novije prošlosti, jer se ona tumači na neznanstveni i nepovijesni način.

Valjalo bi zapitati ne samo vrle analitičare ove i one provenijencije, nego i brojne povjesničare, kako se može našu noviju prošlost tumačiti bez uvažavanja ključnih političkih skupova i njihovih zaključaka kao i najprioritetnijih dokumenta iz tog razdoblja?

Zar se Hitlerovu „Direktivu br. 25“ od 27. 03. 1941., kojom uspostavlja tzv. NDH, previđa ili ne uzima u obzir samo zato da bi se o tzv. NDH moglo laprdati kao o Pavelićevom djelu kojim su „ostvarene vjekovne težnje hrvatskog naroda“?

Zar se Teheransku konferenciju „velike trojice“ previđa ili se njeni zaključci i odluke i ne spominju samo zato što je tamo NOV i POJ priznat status saveznika kao jedinoj oružanoj sili koja se na tlu Jugoslavije bori protiv fašizma. Ili se to čini zato što je odlukama te Konferencije „zapečaćena“ sudbina tzv. NDH, prema kojima je svaka rasprava o mogućem poslijeratnom opstanku te kvislinške tvorevine potpuno besmislena.

Jaltsku konferenciju na kojoj su riješena brojna organizacijska i politička pitanja u poslijeratnoj Evropi se također ne spominje ili se to radi samo radi onog „fifty-fifty“, kako bi se to moglo nakaradno tumačiti kao nekakva teritorijalna podjela Jugoslavije, iako se radilo isključivo i samo o političkom utjecaju i ničem više.

Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke, potpisan u Reimsu 07. 05. 1945. i u Berlinu 08. 05. 1945., kao hijerarhijski najstariji dokument onog vremena, se također ne spominje ili se izuzetno rijetko spominje, valjda radi onog „i svih vojski pod njemačkim nadzorom“, koje čini svaku priču o tom kako tzv. NDH „nije potpisala kapitulaciju“ potpuno besmislenom. A dobrim dijelom čini besmislenim i sve „blajburške“ tlapnje.

Potsdamsku konferenciju, kojom su rješavana pitanja granica u Evropi, isplate ratne odštete, sudbinu Nijemaca, odnosno Folksdojčera u zemljama koje u bile pod njemačkom okupacijom i njihovo iseljavanje bez prava ili s pravom na naknadu za izgubljenu privatnu imovinu, se također ne spominje valjda samo zato da bi se moglo optuživati „zločinački jugo komunistički režim“ i roniti gorke suze nad iseljenim Folksdojčerima i Talijanima, koji su iz Jugoslavije iseljeni uz pravo na naknadu za izgubljenu imovinu upravo temeljem odluka i zaključaka Potsdamske konferencije.

Niti s onim što se događa sada i tu nije drugačije, u principu u tumačenju sadašnjosti i prognozama za budućnost, mahom promašaji slijede jedan drugog.

Razlozi za promašaje te vrste su brojni no najčešće se radi o pogrešnim polaznim osnovama, pa onda niti rezultati ne mogu biti pouzdani.

Uzmimo za primjer aktualnu političku situaciju posebno vezano za Plenkovićevu vladu i prognoze vezane za vrijeme njenog trajanja …

Ako bismo pošli od pretpostavke koja ima univerzalnu vrijednost da svaki političar mora imati bar minimum osjećaja za opće dobro i osjećaja odgovornosti za ukupno stanje u društvu, u startu bismo pogriješili, jer hrvatski političari, pogotovo oni stasali pod skutima Franje Tuđmana, jer poznato je da je narod trebao odgovarati Tuđmanu, a ne Tuđman narodu, mahom takvog osjećaja jednostavno nemaju, a naročito ga ni u tragovima nema Andrej Plenković, tako da vrijeme trajanja njegove vlade neće niti u kojem slučaju ovisiti o uspješno ili neuspješno odrađenom ovom ili onom projektu ili uspješno vođenoj politici jednako na unutarnjem kao i na vanjskom planu.

Naš anemični, jednako poput drugih nedotupavnih likova na hrvatskoj političkoj sceni, je silno umišljen čovjek, koji previše zna o premalo toga, nametljivi je narcis, koji tobože „oštro siječe“, ali nikad tamo gdje bi to trebalo … u drugim situacijama, koje bi prema njemu mogle nositi rizik, se ili ne izjašnjava ili mu stvari „nisu jasne, pa „ne razumije“ zašto se nešto događa.

Njegovo „uredovanje“ po Ukrajini i dijeljenje lekcija i packi Rusiji je vrhunac političke nepismenosti i potpunog izostanka državničke mudrosti.

Bilo bi jako dobro da mu netko prišapne, jer je očito da on sam to ne zna, da se nikad nitko u povijesti nije s Rusijom poigravao nekažnjeno.

Je, postojao je jedan respektabilni državnik, čelnik respektabilne države, koji je ruskom čelniku rekao ali ipak samo, NE!, dalje od toga niti je išao niti se poigravao s Rusijom, bez obzira na „zaleđe“ koje je u to doba imao.

Anemični pak niti je respektabilni državnik, niti čelnik respektabilne države, niti ima ikakvo čvrsto zaleđe, pa je to nejasnije što ga pogoni da postupa kako postupa kad je Rusija u pitanju.

Govore li „ugledni“ politički analitičari o tome, spominju li koje posljedice takve nedotupavne politike mogu snositi i hrvatski narod i država?

Što se mene osobno tiče trudio sam se kroz život prolaziti otvorenih očiju, pokušavajući odvojiti žito od kukolja, učiti od boljih, onih koji su znali, ali i prenositi stečeno znanje drugima, onima koji su željeli znati, ne previđajući ključna događanja iz prošlosti, niti im dajući onaj značaj koji nisu imala.
A onda i ponašati se odgovorno i prema sebi i prema drugima, pokušavajući ostati u sferi racionalnog i onda kad su se drugi u okruženju ponašali svakako samo ne racionalno.

Mnoge životne situacije mogle bi se opisati jednadžbama sa više nepoznanica ili čak i potencijalnim i diferencijalnim jednadžbama, onima koje nude više rješenja … I tu je sve jasno i tu me ništa nije bunilo, ali kad sam se znao naći u situaciji koju možemo opisati jednadžbom s jednom nepoznanicom, a kao rješenje takve jednadžbe nudili mi više kao jednakovrijednih veličina, onda sam se nalazio u čudu, ma ne u čudu, imao sam problem. Sam sa sobom i s okolinom.

Ne, nisu me bunile naoko paradoksalne situacije, kao primjerice kako u tobože nedemokratskom društvenom uređenju upravljati društvom/državom služeći se demokratskim metodama ili kako u tobože demokratskom društvenom uređenju upravljati društvom/državom služeći se nedemokratskim metodama. Ja sam jednostavno sustav upravljanja društvom/državom demokratskim metodama proglašavao demokratskim, a onaj drugi nedemokratskim.

Naravno govorim o samoupravljanju i delegatskom sustavu odlučivanja u društvu, koji danas profašistički bolidi nazivaju totalitarizmom i sustavu odlučivanja, koji nam je namro Franjo Tuđman, koji ti isti bolidi radi njegovog višestranačkog karaktera nazivaju demokratskim.

Ne, višestranačje za mene nikad nije bilo, nije i nikad neće biti istoznačnica za demokratski način vladavine ili upravljanja društvom.

To bi ukratko bila ta razlika između „uglednih“ političkih analitičara i mene.

Među „uglednicima“ ima i jedan broj onih koji sve o svemu i sve o svima znaju, ali kako previđaju događanja iz naše prošlosti ili ih se nikad nisu niti potrudili shvatiti, doznat ćete od njih primjerice sve o stradanju nevinih Hrvata na otoku Goli. Neovisno o tome što su tamo internirani uglavnom staljinisti iz komunističkih redova, među kojima je Hrvata bio mali broj u odnosu na primjerice Srbe i Crnogorce.

Doznat ćete sve o po njima bespravnom iseljavanju Folksdojčera i Talijana uz pljačku njihove imovine. Zato jer ne znaju za Potsdamsku konferenciju ili ne mare za njene odluke, a nisu se potrudili saznati da su i jedni i drugi obeštećeni za oduzetu privatnu imovinu.

Doznat ćete i to da je Milan Bandić, rečeni don Michele Fontana, doktor primarius za politiku u Hrvatskoj, neovisno o tome što ono čime se Milan Bandić bavi sasvim sigurno pripada nekim drugim ljudskim aktivnostima a ne politici. Jer ako ćemo priznati da je Milan Bandić doktor primarius za politiku, onda primjerice šef napuljske Camorre može biti kandidat za Nobelovu nagrade za politiku.

Evo, zato oprez kad su u pitanju „ugledni“ politički anlitičari.