Hrvatska, zemlja u kojoj se previše toga podrazumijeva

Hrvatska, zemlja u kojoj se previše toga podrazumijeva

(Vlast kvari ljude, apsolutna vlast kvari apsolutno!)

Uvesti u platni promet zemlje Euro kao vlastitu valutu ili ne, pitanje je za stručnjake, one koji dobro poznaju sve elemente monetarne i fiskalne politike, pitanje koje ne bi trebalo biti predmetom nekakvih ad hoc odluka.

Samo naš premijer, Andrej Plenković, poučit će nas da smo se mi na referendumu o priključenju EU zapravo izjasnili i za uvođenje Eura, jer se to podrazumijeva.

Samo, meni se odmah nameće pitanje kako se to onda nije podrazumijevalo i još se ne podrazumijeva za primjerice našu susjedu Mađarsku i još 7 članica EU. A Mađarska je članicom EU postala 9 godina prije nas, da Dansku i ne spominjem.

Ali tema o kojoj želim pisati nije uvođenje Eura, treba li ili ne treba, neka odluči struka, nego fenomen podrazumijevanja, koji nam je donio toliko muka i nesreća.

Tako se primjerice podrazumijevalo da se dajući svoj glas Tuđmanu i njegovom HDZ-u, na prvim višestranačkim izborima izjašnjavamo za uvođenje kapitalizma, podržavljenje društvenog vlasništva i privatizaciju, ukidanje statusa konstitutivnog naroda Srbima u Hrvatskoj i provođenje diskriminatornih mjera nad njima, izvođenje ustaštva i kriminala na hrvatsku javnu i političku scenu, odricanje od antifašizma, naoružavanje članstva HDZ-a i još puno toga, što ni spomenuto nije ni u stranačkom programu a bogami ni u predizbornoj kampanji.

A onda sve to što se „podrazumijevalo“ izborom Tuđmana, potvrđeno je na referendumu 19. 05. 1991., na kojem se opet većinskim pozitivnim odgovorom na prvo od dva pitanja:

Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?
Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi
(prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?

„podrazumijevala“ nasilna secesija, rat u cilju rušenja Jugoslavije svim sredstvima, izgon „viška“ Srba iz Hrvatske, kao i podjelu BiH i pripajanje dijelova te države Hrvatskoj.

Ta „podrazumijevanja“ vodila su ne samo u kršenje nekih odredbi međunarodnog prava, poput recimo zabrane preglasavanja konstitutivnog naroda majorizacijom ili nepoštivanje federalnog ugovora kao pravnog akta najvišeg prioriteta koji se ne smije jednostrano raskidati niti raskidati silom, nego i u rat.

Da, mi smo preglasali Srbe u Hrvatskoj, a onda u zajednici s Bošnjacima i u BiH, a potom smo jednostrano i na silu raskidali federalni ugovor i osamostaljivali se ratom, umjesto kroz institucije sustava.

Vidite do čega su nas dovela sva ta podrazumijevanja popraćena „voljom naroda“ iskazana na izborima i izjašnjavanjem na referendumu, a dovela su nas do statusa najzaostalije zemlje EU (podijeljeni Cipar i ne smatram nekakvom državom), koju je The Economist pred desetak godina proglasio za „muljevito dno Evrope“ (soggy bottom of Europe).

Negdje u isto doba u 19. stoljeću dacahu ovim našim pustopoljinama Ljudevit Gaj i njegovi Ilirci, Josip Juraj Strossmayer i Ante Starčević. Svi pobrojani ostaviše ponešto u amanet svojem hrvatskom narodu; Ilirci ime i ustanovu, Maticu hrvatsku, koja je trebala njegovati hrvatski jezik, običaje i kulturu, Strossmayer akademiju, JAZU, ustanovu koja je na polju znanosti i umjetnosti trebala hrvatskom narodu osigurati vodeću ulogu među južnim Slavenima, a Ante Starčević, Otac domovine, namro je svojem hrvatskom narodu nacional-šovinizam i mržnju prema drugim i drugačijim.

I koga se od pobrojanih danas u Hrvatskoj najviše spominje, ne one što su promovirali znanost i kulturu nego Antu Starčevića, pa su i Matici dodijeljene neke druge i drugačije uloge od onih koje su joj namijenili Ilirci, a JAZU je promptno preimenovana u HAZU, valjda kako bi se ispravilo „pogrešku“ njenog osnivača.

Obje institucije su danas legla hrvatskog nacional-šovinizma.

Franjo Tuđman uveo je mnoge novine u demokratski sustav vlasti koji je demokraciju suštinski preveo u njenu suprotnost.

Pa nas je tako Franjo Tuđman podučio da:

pod svaku cijenu treba osvojiti vlast, pa makar i lažima u programima i u predizbornoj kampanji i izbornim prijevarama, a potom sve podrediti ostvarenju vlastite koristi.

narod odgovara nositeljima vlasti, a nikako nositelji vlasti narodu.

u na izborima osvojenom mandatu, vlast smije raditi što je volja, nitko nema pravo na prigovore i kritiku sve do sljedećih izbora.

umjesto trodiobe vlasti, odnosno njene podjele na zakonodavnu, sudbenu i izvršnu vlast, koje su nezavisne jedna od druge, ostvaruje se jedinstvo vlasti, tako da postoji samo vlast, jedna jedinstvena i neprikosnovena.

objektivna odgovornost nositelja vlasti ne postoji.

pri obavljanju javnih poslova dužnosnici ne trebaju imati niti minimum osjećaja za opće dobro.

ne treba dopuštati „oporbene situacije“, odnosno priznavati rezultate izbora tamo gdje je pobijedila opozicija.

u komunikaciji treba baratati s po nekoliko istina, pa i ideološki i drugačije potpuno suprotstavljenih, ovisno o grupaciji kojoj se obraća. (Tako će primjerice za Slavka Godsteina biti dosljedni antifašist pored kojeg „ustašija neće proći“, a za „Hrvatski domobran“ biti „svjestan da se u 2. Svjetskom ratu borio na krivoj strani“).
Itd., i t. sl.

Naravno da sve te nakaradne ideje Tuđman nije moga realizirati sam, već samo uz zdušnu pomoć na nauku Oca domovine „nacionalno osviještenih Hrvata“, ljudi od imena i s reputacijom, čak i na svjetskoj sceni.

Premnogi su se sami upregnuli u Tuđmanova kola.

Ne mislite li valjda da ugledni profesori Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pojma nisu imali o Teoriji države i prava i koji to osnovni atributi definiraju državu, da ništa znali nisu o nedopustivosti majorizacijskog preglasavanja konstitutivnog naroda ili nedopustivosti jednostranog raskidanja federativnog ugovora, pogotovo njegovog raskidanja silom … da primjerice prof. Smiljko Sokol nije znao da je novac imovina, da prof. Jakša Barbić nije znao da je ozakonjenje podržavljenja društvene imovine čin otimanja od naroda, dakle ordinarna mega-pljačka? Sve su to oni znali, ali su ipak radili to što su radili, tvorno pomažući Franji Tuđmanu i njegovim apologetima u procesu „stvaranja države“, odnosno uništavanja i naroda i države.

A onda nam eto Smiljka Sokola u Ustavnom sudu, a Jakše Barbića u HAZU.

Prisjetimo se samo Slavena Letice i njegovih trčkaranja oko i iza Tuđmana, poput pudlice ili onih udivljenih pogleda Antuna Vrdoljaka i zla koja su ta dva „dična hrvatska muža“ obasjana Tuđmanovom milošću zdušno radila.

Na spomenutim „demokratskim“ principima radile su sve Tuđmanove vlade, ali i sve vlade posttuđmanovskog razdoblja, no niti jedna tako zdušno i tako dosljedno poput vlade Andreja Plenkovića.

Izgleda da je Andrej Plenković uspio uspostaviti osobnu vlast neovisnu o narodu, parlamentu i HDZ-u, samo imam dojam da baš i ne zna što bi s njom, bar ne na planu općeg dobra.

Moć Ive Sanadera je bila zaprepašćujuća, ali Andrej Plenković ga je nadmašio.

On i njegova Vlada, ako slušamo njega i njegove apologete, nižu samo uspjehe, a Hrvatska tone u bezizlaz sve dublje i dublje, tako da smo danas kao zemlja i narod na samom dnu među članicama EU, ispod nas je samo Cipar, a on, onako podijeljen, jedva da je država.

Andrej Plenković, lišen svakog osjećaja za opće dobro i odgovornosti za svoje riječi i djela i kao Franjo Tuđman bez imalo dobrostivosti i suosjećajnosti za patnje drugih, čije bi patnje trebao i morao bar ublažavati, ako već ne potpuno otklanjati.

To njega ne zanima, unesrećeni ljudi koje je unesrećila vladavina Franje Tuđmana i HDZ-a su si sami krivi, valjda zato što su svojim glasovima na izborima te ništarije doveli na vlast.

Vlada Andreja Plenkovića srlja iz laži u laž i iz afere u aferu, a neke od tih afera žestoko mirišu na kriminal, realiziran kao u slučaju „Agrokor“ ili u pokušaju kao u slučaju F-18.

Ozbiljne afere razdiru zdravstveni sustav, ode rafinerija nafte u Sisku, a izgleda i čitava INA s njom, pompozno najavljivani otkup INE se više ne spominje, a po svemu sudeći odoše i brodogradilišta „Uljanik“ i „3. Maj“ …

I sad paradoks, sve se to događa pred očima javnosti, a moć otuđenog centra moći, Andreja Plenkovića, nije ugrožena!?

Kako je to moguće? Moguće je zato jer se, prema jednom od Tuđmanovih „demokratskih“ principa, podrazumijeva da vlast u osvojenom mandatu radi što je volja sve do idućih izbora.