Zavjera protiv vlastitog naroda ili „stvaranje države“

(U povijesti nikad viđena)

Kad su nam okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, dokopavši se vlasti, koristeći neke za njih povoljne okolnosti, krenuli, predvođeni samoprozvanim „hrvatskim George Washingtonom“, vizionarom 19. stoljeća, „stvarati državu“, samo su i u svijetu vrlo rijetki znali, a ne puno brojniji slutili, namjere i procese koji su tome prethodili, a odvijali su se u pozadini daleko od očiju javnosti.

Svjedoci smo danas da su se toj bulumenti besprizornih, odmah po osvajanju vlasti, pridružili „disidenti“, pripadnici klera KC, kao i brojni iz redova ustaške emigracije i krenuli u pljačkaški i sve-uništavajući pohod, nazivajući to svoje, u povijesti nezabilježeno, rušilaštvo i uništenje „stvaranjem države“.

Ni više ni manje!

To “stvaranje države“ koje je, vrag će znati zašto, najsličnije fašističkoj kontrarevoluciji, bilo je zapravo uništenje prosperitetne države i mjesta ugodnog za život, SRH i njeno prevođenje u jednu od najzaostalijih država EU, koju razdiru siromaštvo i korupcija, radi čega je i označena kao „muljevito dno Evrope“.
E sad, pokretati rat i uništavati i razarati vlastitu državu ne mogu normalni ljudi, to mogu samo zločinci, zavjerenici protiv interesa vlastitog naroda.

Oni su u potpunosti realizirali vizionarsko predviđanje prof. Branka Horvata:

„Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“

Eto, kao najzaslužnije za taj „državni praznik“ mi slavimo Franju Tuđmana i hrvatske branitelje.
Zavjerenike protiv vlastitog naroda i države.

Nikad Ivo Andrić nije bio više u pravu, kad je rekao:

„ Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati! - nego u procesu Tuđmanovog „stvaranja države“

Ti (ne)ljudi su bili puki provoditelji namjera gospodara svijeta, prvenstveno Amerikanaca, Njemačke i Vatikana, da razmontiraju Jugoslaviju, tu fantaziju kako je zove Phil Butler (politički istraživač i analitičar, politički znanstvenik i stručnjak za istočnu Europu), opisujući je kao:

„jedan od najvećih kulturnih i ljudskih eksperimenata u povijesti. Nastala na raskrižju omeđenom sukobom između Austro-Ugarskog i Otomanskog carstva, Jugoslavija je spojila ljude obiju kultura i to na način koji nije bio viđen još od vremena Aleksandra Velikog, odnosno asimilacije naroda nakon njegovih velikih osvajanja. Eksperiment, ako to mogu nazvati, trajao je nešto više od pola stoljeća. Ideja je bila da se formira jedinstvena država za sve južnoslavenske narode. Iako je stvaranje Jugoslavije bilo dijelom geostrateški potez Britanije i Francuske, kako bi se ograničila ili blokirala Njemačka, temeljni idealizam bio je zdrav i pravedan. Odredbe tzv. "Krfske deklaracije" zahtijevale su ono što je predstavljalo ustavnu monarhiju koja nije bila nalik Engleskoj. Prava i pravo glasa, te temeljna načela nečega što se naziva ilirskim pokretom, bili su obećavajući aspekti rane Jugoslavije. Iako bi kralj Aleksandar na kraju obustavio ustav i izbore, stapanje etničkih skupina i kultura još uvijek je obećavalo. Rat, političke makinacije, unutarnji i vanjski pritisci uvijek su se snažno nadmetali s ovom novom svjetskom snagom. Kao što je to bio slučaj u mnogim takvim eksperimentima, autoritarna vlast je postala nužnost, čak i poželjna.“

Drugi jedan znalac, nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik na Institutu za političke studije u Washingtonu, dr. Michael Parenti, ovako je opisao razloge uništenja Jugoslavije:

„Jugoslavija je izgrađena na ideji da južni Slaveni ne budu slab i podijeljen narod. Ujedinjeni narod Jugoslavije nije bio lak plijen za imperijalističke namjere kakve danas vidimo. Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala svojevrsna uspješna evropska priče. Između 1960. i 1980. godine zemlja je imala jednu od najsnažnijih stopa rasta u svijetu: pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, plaćeni mjesečni odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto i očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko znam, nijedna od balkanskih država koje su stvorene raspadom Jugoslavije danas nije niti upola tako prosperitetna. Upravo je taj prosperitet doveo do toga da primarni zapadni interes bude uništenje Jugoslavije.

Neprofitna ekonomija je uglavnom bila u društvenom vlasništvu, dakle ne baš objekt za zapadnu demokratsku ljubav, jer londonski i luksemburški bankari nisu mogli izvlačiti tako poželjne milijarde iz socijalističkog sustava. Zato je Jugoslavija morala umrijeti, a Reagan, Bush i Clinton su pomogli da se to dogodi.


Komadanje i sakaćenje Jugoslavije bilo je dio usklađene politike koju su inicirale Sjedinjene Države i druge zapadne sile 1989. godine. Jugoslavija je bila jedina zemlja u istočnoj Europi koja se ne bi dobrovoljno odrekla onoga što je ostalo od socijalističkog sustava i uspostavila tržišno gospodarstvo. Zapravo, Jugoslaveni su bili ponosni na svoj poslijeratni gospodarski razvoj i svoju neovisnost od Varšavskog pakta i NATO-a. Cilj SAD-a bio je transformirati Jugoslaviju u regiju Trećeg svijeta, kao skupinu slabih desničarskih kneževina sa sljedećim karakteristikama:

- nesposobnih za neovisno kreiranje vlastitog razvoja; uništenih ekonomija s prirodnim resursima koji su u potpunosti dostupni multinacionalnim korporativnim iskorištavanjima, uključujući ogromno mineralno bogatstvo na Kosovu; osiromašenog, ali pismenog i kvalificiranog stanovništva prisiljenog raditi na nadnice, što znači jeftinu radnu snagu što će voditi prema smanjenju plaća u zapadnoj Europi i drugdje; bez naftnog businessa, inženjeringa, rudarstva, proizvodnje gnojiva i automobilske industrije, ali i bez raznih lakih industrija, koje više neće predstavljati konkurenciju postojećim zapadnim proizvođačima.

Donositelji odluka iz SAD-a također su željeli ukinuti jugoslavenske usluge javnog sektora i socijalne programe - iz istog razloga zbog kojeg žele i u samim SAD ukinuti usluge u javnom sektoru i socijalne programe. Krajnji cilj je privatizacija i Treća svjetska revolucija Jugoslavije, kao što je to Treća svjetska revolucija Sjedinjenih Država i svake druge nacije. U nekim aspektima, bijes zapadnog uništenja Jugoslavije je osveta za uspjeh te nacije kao alternativnog oblika razvoja i utjecaja koje je imala na susjedno stanovništvo i na Istok i na Zapad.

Jugoslavenski čelnici su u kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća nastojali u isto vrijeme proširiti industrijsku bazu zemlje i povećati proizvodnju potrošnih dobara, a time i potrošnju. To je trebalo postići zaduživanjem na Zapadu. Međutim, uz kredite MMF-a došlo je do brzog rata duga, što je vodilo otežanom njegovom servisiraju, tako da je ubrzo uslijedio zahtjev MMF-a za restrukturiranjem jugoslavenske ekonomije, što je dovelo do oštrog programa štednje, koji je donio zamrzavanje plaća, smanjenja javne potrošnje, povećane nezaposlenosti i redukcije radničkih prava pa i prestankom nekih poduzeća. Ipak, velik dio gospodarstva ostao je u neprofitnom javnom sektoru, uključujući bogate zalihe minerala i drugih prirodnih resursa ne samo na Kosovu nego i drugdje.

U studenome 1990. Bushova je administracija vršila pritisak na Kongres da donese Zakon o odobrenim sredstvima za strane operacije u 1991. godini, koji je predviđao da će bilo koji dio Jugoslavije koji ne proglasi nezavisnost u roku od šest mjeseci izgubiti financijsku potporu SAD-a. Zakon je zahtijevao odvojene izbore u svakoj od šest jugoslavenskih republika, te je ovlastio američki State Department da odobri i izborne postupke i rezultate. Također je zahtijevala da pomoć ide direktno republikama, a ne jugoslavenskoj vladi. U stvari, pomoć je otišla onim snagama koje je Washington definirao kao "demokratske", što znači male desničarske, ultranacionalističke stranke. Reakcionarne i fašističke organizacije koje nisu viđene 45 godina iznenada su se ponovno pojavile naoružane i prepune novca.

U Hrvatskoj je džoker Zapada bio Franjo Tuđman, koji je u knjizi koju je napisao 1989. tvrdio da se "uspostava Hitlerovog novog europskog poretka može opravdati potrebom da se riješe Židova". Nadalje je ustvrdio da je u Holokaustu ubijeno samo 900.000 Židova, a ne šest milijuna. Tuđman je na hrvatsku javnu i političku scenu izveo ustaštvo, fašističku ideologiju poraženu u 2. Svjetskom ratu.

Tuđman je diskriminatornim mjerama i mjerama državnog terora prepunih svih vrsta nasilja i likvidacija po kratkom postupku između 1991. i 1995. godine provodio prisilnu evakuaciju Srba iz Hrvatske. To uključuje i 200.000 ljudi iz Krajine 1995. godine, čije su protjerivanje omogućili i napadi NATO ratnih zrakoplova. Nepotrebno je reći da vođe SAD-a nisu učinili ništa da zaustave i spriječe mnoge od ovih zločina.

Tuđman i njegovi pajdaši sada žive u nepristojnom bogatstvu, dok se hrvatski građani bave ekonomskom bijedom. Hrvatsko vodstvo nametnulo je čvrsto kontroliranu jednostranački tisak o novoj "demokraciji". Svatko tko kritizira predsjednika riskira zatvaranje. Ipak, Bijela kuća pozdravlja Hrvatsku kao "novu demokraciju.“


Vodeći svjetski ekspert za strukturalne promjene, dr. Ichak Kalderon Adizes, koji je društveno-politički sustav u SFRJ označio kao demokratski socijalizam u zaključku svojeg feljtončića na temu Jugoslavije piše ovako:

„Danas je svaka država koja je nekada bila dio Jugoslavije u lošijem stanju nego kad je bila dio federacije. Za vrijeme mojih posjeta tamo vidio sam da ljudi žale zbog raspada jugoslavenske federacije. Tada je, kažu, bilo više ekonomskog uspjeha, više ponosa i značaja u međunarodnoj zajednici. Sada je sve nestalo.“

Da, to je prava istina o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda i o tome kako je Hrvatima sustav u čijem je fokusu bila briga o čovjeku, a ne profit, sustav s elementima direktne demokracije (delegatski sustav je upravo to bio), bio nepodnošljiv. Istina o tome kako Hrvati nisu mogli podnijeti da imaju potpunu, besplatnu i svima dostupnu zdravstvenu zaštitu ili da im se na korištenje dodjeljuju stanovi sa subvencioniranim stanarinama, da imaju besplatan i svima dostupan obrazovni sustav, da plaćaju subvencionirane naknade za smještaj djece u predškolskim ustanovama …

Istina o tome kako Hrvati nisu mogli podnijeti da imaju poduzeća koja su rame uz rame s najvećim i najrenomiranijim svjetskim poduzećima gradila po čitavom svijetu putove, mostove, vijadukte i druge infrastrukturne objekte, energetske i druge sustave, industrijska postrojenja, pa i ona najsloženija … nisu mogli podnijeti da imaju 4. brodogradnju svijeta …

„Hidroelektra“ i „Viadukt“, primjerice, bi gradili putove i mostove u Kini, ne bi Kinezi gradili Pelješki most.
Istina je to i o tome kako Hrvati nisu mogli podnijeti da budu građani najotvorenije i najsigurnije države svijeta, čija im je putovnica otvarala sva vrata ...

Tobože su čeznuli za državom, a državu su imali, ali nisu imali 200 bogatih obitelji i potkapacitiranog monstruma s ne samo naherenim ustima, nego i naherenim stavovima, čiji su i sami javni istupi bili nahereni … monstruma, koji je okružen bulumentom besprizornih, koje je pokojni akademik Krešimir Balenović, kad je shvatio s kime se "uhvatio u kolo", nadahnuto prozvao "šumskim ljudima", krenuo "stvarati državu" rušeći sve pred sobom.

Čeznuli su da im se s Kaptola određuje kako će živjeti i što će misliti.

Pa sad, kakvi stvaratelji, takva i država.

Tepaju nam da smo "muljevito dno Evrope", država na sliku i priliku njenih stvaratelja.

Ante Marković je za vremena označavao Tuđmanovo „stvaranje države“ kao zabludu i rekao:

„Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“