Jupiiii! Imamo kandidata!
Sve političke opcije su u grozničavoj potrazi za “najboljim“ kandidatom na predsjedničkim izborima krajem godine.
Puštaju se probni baloni, provode anketiranja, pokušava se za kandidaturu privoljeti neke koji se nećkaju, iskreno ili glumeći, svejedno.
Najdalje je na tom planu, ako ćemo vjerovati medijima, otišao SDP, koji je u unutarstranački „promet“ pustio nekoliko „jakih“ imena, među kojima su najjača bila Zoran Milanović, Tonino Picula, Ivo Josipović, Davorko Vidović i Biljana Borzan …
Kažu da se najviše SDP-ovaca izjasnilo za Zorana Milanovića za kojeg je navodno žestoko korteširao i partijski patrijarh Ivan Račan, čeka se samo sjednica glavnog odbora da potvrdi Zorana Milanovića kao SDP-ovog kandidata na predsjedničkim izborima.
Po što kupio po to vam prodajem.
Bilo je glasova da se na lijevoj političkoj sceni pokuša izlobirati i Zorana Milanovića istaknuti kao zajedničkog kandidata ljevice, no kažu da je takvu mogućnost sam Milanović otklonio, pristajući na kandidaturu samo ako bude isključivo kandidat SDP-a.
A i sam se pitam kako bi itko tko se sam ideološki definira kao liberalni konzervativac mogao biti kandidat ljevice za bilo što.
Uostalom kako je itko takav mogao biti predsjednik SDP-a, partije koja sebe vidi na lijevoj strani političkog spektra.
U mojem „prispevku“ koji sam pod naslovom: „Svečano izjavljujem da ja nisam baš ništa očekivao, ...
... niti od Zorana Milanovića niti Vlade kojoj je on na čelu!“ objavio 06. 12. 2012. sam o Zoranu Milanoviću napisao sljedeće:
„Zorana Milanovića sam već pri njegovoj pojavi na hrvatskom političkom nebu percipirao kao opsjenara, pozera i manipulatora inauguriranog/podvaljenog SDP-u od strane Ive Sanadera, koji je i sam u Milanoviću prepoznao „potencijal“ od kojega ne treba strahovati kao od moguće političke konkurencije.
Što je to što je u njemu prepoznao Ivica Račan već žestoko načet teškom bolešću, a što vrh SDP-a, kojega je Račan, veliki mag samoodržanja, vješto očistio od svih svojih oponenata, mogao bih samo špekulirati?
Danas ispada da je u vrhu SDP-a sve „vrijednosti“ Zorana Milanovića kao čovjeka i političara na vrijeme prepoznala tek Željka Antunović, koje se on onda vještim manipulacijama elegantno riješio, kao moguće konkurencije u vrhu stranke.
Danas je ona, iako formalno u vrhu stranke, potpuno marginalizirana, pasivizirana i pacificirana, riječju, onemogućena.
Nije da baš nikad u SDP-u ponešto i ne „zaiskri“, kao što je recimo bio slučaj Z. Komadine, nakon što je kako mi se čini prepoznao svu „šupljinu“ i bezidejnost Vlade Zorana Milanovića, ali koji je ipak na kraju vraćen na „pravi put“, privremeno ili zauvijek ostaje tek za vidjeti.
Zoran Milanović je nastavio Račanovo djelo skidanja ideološke prepoznatljivosti SDP-a kao stranke koja je u javnosti, više radi „laveža“ profašističke desnice, nego radi toga što bi to ona zaista bila, percipirana kao stranka ljevice ili lijevog centra, kako su si to oni sami tepali.
Koliko je Milanović u tome uspio pokazuje to da je danas SDP stranka bez svakog ideološkog predznaka, koju možemo pozicionirati kao stranku desnog centra, teško razlučivu od HDZ-a.
Može li danas itko reći na čijem se učenju zasniva političko djelovanje SDP-a?
Od koga je to SDP išta baštinio odričući se svoje komunističke prošlosti?
Što od lijeve političke misli zastupa Ivo Josipović, a što Zoran Milanović, kao najistaknutiji produkti SDP-a, ako se ne odriču političkog naslijeđa Franje Tuđmana, koje je kao „političare od formata“, uz mnoge druge, iznjedrilo i njih dvojicu, ideološki potpuno bezbojnih karijerista?
Oni su kao „uvjereni antifašisti“ otišli na Blajburško polje na miropoklonenije ustaškim rezidiumima, valjda samo kao izraz nastavka Tuđmanove politike Luburićevog plana pomirbe sinova ustaša i partizana, fašista i antifašista, dajući fašizmu prostor za djelovanje u nekom od svojih pojavnih oblika nevažno jel' kroz bešćutnost i aroganciju vlasti ili kroz ljigavi paternalizam Crkve.
U tom smjeru idu i sve ove najave boljeg života Hrvata poslije ulaska u EU, koje su po svojem značaju i utemeljenosti ravne jedino boljem „životu vječnom“ koji nudi Crkva.
Svjedoci smo da se u Hrvatskoj ništa ne može, bar ništa u smislu poboljšanja života građana, poboljšanju društvene klime, zaustavljanja rapidnog osiromašenja velikog broja građana, ništa u smislu oživljavanja gospodarskih aktivnosti, ništa u smislu prolaska Hrvatske kroz stanovitu katarzu ispravno vrednujući događanja u nedavnoj prošlosti, a onda i ulogu Franje Tuđmana te njegove zasluge za to da se Hrvatsku danas, radi korupcije koja je zahvatila sve segmente društva i postala stil ne samo vladavine nego i života, radi nakaradnog sustava vrijednosti i posvemašnjeg nerada pravosuđa, percipira kao „muljevito dno Evrope“.“
[6. XII 2012] Protiv struje: Svečano izjavljujem da ja nisam baš ništa očekivao, ...
U međuvremenu, pa sve do današnjeg dna nije se dogodilo baš ništa što bi me primoralo da na bolje promijenim moje Mišljenje o tom omnipotetntnom predsjedničkom kandidatu SDP-a.
Njegov kukavičluk kojim je pristao na svojevrsnu koegzistenciju sa „šatorašima“ u Savskoj, koje je međuvremenu preimenovao u „hrvatsku svetinju“, kojima je prethodno Ivo Josipović, za kojeg su oni „hrvatski ponos“, svojim dolaskom pod šator dao legitimitet.
Neće tome pridonijeti ni njegovo rezolutno odbijanje svakog razgovora o potrebi revizije Vatikanskih ugovora.
Njegovo bauljanje po Leljak-Jurčevićevim „spomen-kosturnicama“ i lupetanja o „nevinim žrtvama“, tome pridonijeti neće, jednako kao niti „djedovi ustaše“.
A najmanje će tome pridonijeti činjenica što je u godini dana, radi potpuno pogrešne predizborne retorike, dva puta izgubio izbore, koje bi iole sposobniji političar na njegovom mjestu bez većih problema dobio.
Da, Zoran Milanović je dva puta zaredom doveo HDZ na vlast.
Naveo sam neprijeporne činjenice, a vi sami odlučite hoćete li na predsjedničkim izborima svoj glas usprkos svemu pokloniti upravo Zoranu Milanoviću.
