Svečano izjavljujem da ja nisam baš ništa očekivao, ...

... niti od Zorana Milanovića niti Vlade kojoj je on na čelu!

Na kraju prve godine vladavine Kukuriku koalicije premijer Zoran Milanović, svjestan valjda svih „uspjeha“ Vlade kojoj je na čelu, nam poručuje da oni nisu nikoga ni iznevjeril ni prevarili jer oni jednostavno nikom ništa i nisu obećali.

I nisu, ako izuzmemo najave promjena pola godine uoči izbora, a ja sam i opisao kakve bi te „promjene“ mogle biti:

[30.V 2011] Protiv struje: SDP će promijeniti sve, tako

pa sam uputio i poziv biračima da izađu na izbore i glasaju za promjene:

[18. IX 2011] Protiv Struje: Izađimo na izbore i galasajmo za "promjene"!

O da najavljivali su i provedbu „bolnih rezova“ radi realizacije proračuna za 2012.:

[17. XII 2011] Protiv struje: "Bolni rezovi"

ali i to da nema straha jer oni znaju kako će sve promjene provesti:

[9. I 2012] Protiv struje: Oni "znaju kako" provesti "promjene"

Zanimljivo je da je čak i kad je bilo vidljivo da se Vlada bavi isključivo sama sobom uspjela zadržti podršku biračkog tijela, koje je očekivalo nekakav pomak na bolje:

[30.V 2011] Protiv struje: Lepe nam je, dobre nam je … (“zemlja ide u dobrom pravcu”)

I tako kako je vrijeme odmicalo Milanovićeva Vlada sve je više počela nalikovati svojevrsnom Uredu za gubljenje vremena:
[25.II 2012] Protiv struje: Ured za gubljenje vremena

da bismo na kraju shvatili da tu Vladu čine gadovi od kojih nemamo što dobro očekivati:

[31.VIII 2012 ] Protiv struje: Lažljivi, nesposobni, ignorantski, bešćutni i potpuno neodgovorni gadovi

Zorana Milanovića sam već pri njegovoj pojavi na hrvatskom političkom nebu percipirao kao opsjenara, pozera i manipulatora inauguriranog/podvaljenog SDP-u od strane Ive Sanadera, koji je i sam u Milanoviću prepoznao „potencijal“ od kojega ne treba strahovati kao od moguće političke konkurencije.

Što je to što je u njemu prepoznao Ivica Račan već žestoko načet teškom bolešću, a što vrh SDP-a, kojega je Račan, veliki mag samoodržanja, vješto očistio od svih svojih oponenata, mogao bih samo špekulirati?

Danas ispada da je u vrhu SDP-a sve „vrijednosti“ Zorana Milanovića kao čovjeka i političara na vrijeme prepoznala tek Željka Antunović, koje se on onda vještim manipulacijama elegantno riješio, kao moguće konkurencije u vrhu stranke. Danas je ona, iako formalno u vrhu stranke, potpuno marginlizirana, pasivizirana i pacificirana, rjčjku, onemogućena.

Nije da baš nikad u SDP-u ponešto i ne „zaiskri“, kao što je recimo bio slučaj Z. Komadine, nakon što je kako mi se čini prepoznao svu „šupljinu“ i bezidejnost Vlade Zorana Milanovića, ali koji je ipak na kraju vraćen na „pravi put“, privremeno ili zauvijek ostaje tek za vidjeti.

Zoran Milanović je nastavio Račanovo djelo skidanja ideološke prepoznatljivosti SDP-a kao stranke koja je u javnosti, više radi „laveža“ profašističke desnice, nego radi toga što bi to ona zaista bila, percipirana kao stranka ljevice ili lijevog centra, kako su si to oni sami tepali.

Koliko je Milanović u tome uspio pokazuje to da je danas SDP stranka bez svakog ideološkog predznaka, koju možemo pozicionirati kao stranku desnog centra, teško razlučivu od HDZ-a.

Može li danas itko reći na čijem se učenju zasniva političko djelovnje SDP-a?

Od koga je to SDP išta baštinio odričući se svoje komunističke prošlosti?

Što od lijeve političke misli zastupa Ivo Josipović, a što Zoran Milanović, kao najistaknutiji produkti SDP-a, ako se ne odriču političkog naslijeđa Franje Tuđmana, koje je kao „političare od formata“, uz mnoge druge, iznjedrilo i njih dvojicu, ideološki potpuno bezbojnih karijerista?

Oni su kao „uvjereni antifašisti“ otišli na Bleiburško polje na miropoklonenije ustaškim rezidiumima, valjda samo kao izraz nastavka Tuđmanove politike Luburićevog plana pomirbe sinova ustaša i partizana, fašista i antifašista, dajući fašizmu prostor za djelovanje u nekom od svojih pojavnih oblika nevažno jel' kroz bešćutnost i aroganciju vlasti ili kroz ljigavi paternalizam Crkve.

U tom smjeru idu i sve ove najave boljeg života Hrvata poslije ulaska u EU, koje su po svojem značaju i utemeljenosti ravne jedino boljem „životu vječnom“ koji nudi Crkva.

Svjedoci smo da se u Hrvatskoj ništa ne može, bar ništa u smislu poboljšanja života građana, poboljšanju društvene klime, zaustavljanja rapidnog osiromašenja velikog broja građana, ništa u smislu oživljavanja gospodarskih aktivnosti, ništa u smislu prolaska Hrvatske kroz stanovitu katarzu ispravno vrednujući događanja u nedavnoj prošlosti, a onda i ulogu Franje Tuđmana te njegove zasluge za to da se Hrvatsku danas, radi korupcije koja je zahvatila sve segmente društva i postala stil ne samo vladavine nego i života, radi nakardnog sustava vrijednosti i posvemašnjeg nerada pravosuđa, percipira kao „muljevito dno Evrope“.

Ne, Milanovićva Vlada napast će sve slojeve društva, optužujući ih za nerazumijevanje stanja u kojem se Hrvatska nalazi, „kresat“ će im plaće i druga prava, izazivat će enormnu inflaciju putem poskupljenja svega živog, od usluga javnih poduzeća, preko prehrambenih artikala do svih drugih roba na tržištu, čuvajući se da ni slučajno ne dotakne četiri parazitska soja koji doslovno proždiru Hrvatsku; one koji su „jamili“ u procesu privatizacije, hrvatske branitelje, Crkvu u Hrvata i sav onaj šljam koji, bez ikakvih prava na to, „pobire“ mirovine, socijalnu pomoć ili ostvaruje neku drugu nepripadnu korist.

Primjena je to one biblijske po Mateju „ ... a od onoga tko nema uzet će se i ono što ima“.

Pa dobro, mnogi će se zapitati koji je to spiritus movens koji pogoni Milanovića?

Po mom mišljenju isti onaj koji pogoni sve karijeriste, dočepati se nekakve prestižne dobro plaćene i ne prezahtjevne pozicije, primjerice poslanika u Skupštini VE, možda čak predsjedavajućeg nekog od skupštinskih odbora.

Osim ako u međuvremenu ne postane preneoprezan pa se poput Ive Sanadera nenadano „sjeti“ podnijeti ostavku.