Za zlo je kriv onaj tko zlo prokazuje i na zlo upozorava

Srbi u Hrvatskoj pokazali su se kao „tvrd orah“, iako ih je od predratnog broja u RH ostalo manje od jedne trećine, odbijaju se asimilirati, žele na užas „hrvatskih domoljuba“ ustaške provenijencije ostati Srbima i pravoslavcima.

„Domoljubi“, ohrabreni ponašanjem i proustaškom retorikom hrvatskih vlasti sve češće „idu đonom“ na Srbe (primjerice „ćirilične“ ploče u Vukovaru) i sve češće kreću i batinama utjerivati hrvatstvo u Srbe ili im bar pokazivati put prema Srbiji.

Na to nasilje su predstavnici hrvatskih Srba više mlitavo nego odlučno reagirali do pred zadnjih desetak dana kad su poslije napada na Srbe u Kninu i Đevrskama predstavnici SNV predvođeni Miloradom Pupovcem vrlo energično reagirali i kao najodgovornije za antisrpsku histeriju i krivce za napade na Srbe označili najviše predstavnike službenih hrvatskih vlasti i klera Stepinčeve crkve.

Reakcija predsjednika hrvatske Vlade, iako suluda, bila je očekivana, on naime optužuje Pupovca kao onog tko uzrokuje društvenu uznemirenost, izaziva podvajanja u društvu i bez ikakve osnove uspoređuje stanje svijesti u RH s onim u NDH.

Tužno je da u tom potpuno neosnovnom optuživanju Pupovca Plenković niti je sam niti je usamljen, od Pupovca se traži da ublaži retoriku, da povuče to što je rekao i ispriča se, pa sve do zahtjeva koji dolaze od nekih iz redova „hrvatskog ponosa“ da se protiv Pupovca pokrenu istražne radnje radi sramoćenja RH.

Sve po principu da se donositelja loših vijesti treba ubiti.

Neki od onih koji tobože „drže štangu“ M. Pupovcu sugeriraju mu da SDSS istupi iz vladajuće koalicije … ja osobno smatram da je Pupovac izrekao istinu i da nema mjesta nikakvom ispričavanju, a koaliciju ne smije raskidati, neka pusti Plenkoviću da to učini, ako smije.

„Otac domovine“, dr. Ante Starčević, označio je hrvatske Srbe kao „remetilački faktor“ u hrvatskom društvu, ustaški doglavnik, dr. Mile Budak, predložio rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj po principu „tri trećine“; trećinu pobiti, trećinu iseliti i trećinu asimilirati.

Ustaše su odmah pošto su 1941. dovedeni na vlast u tzv. NDH usvojili „rasne zakone“ i uz židovsko svojski prionuli „rješavati“ i srpsko pitanje, osnivanjem logora smrti, operacijama “čišćenja terena“ i prevođenjem Srba s pravoslavlja na katolicizam (radi olakšavanja procesa asimilacije). No kako je ustašama za dovršenje „rješenja“ srpskog pitanja na području tzv. NDH iz znanih razloga „ponestalo vremena“, „posao“ je prekinut i kroz 45 godina ostao nedovršen.

No „posao“ jest prekinut, ali je u redovima ustaške emigracije kao i u glavama ne tako malog broja „hrvatskih domoljuba“ ostala svijest o potrebi rješavanja srpskog pitanja, iako ne možda ne baš u potpunosti ustaškim metodama.

Kako je u redovima velikih svjetskih „boraca“ za demokraciju jačala svijest o potrebi rušenja „komunizma“, a s tim i „komunističke Jugoslavije“, tako je u redovima ustaške emigracije, koja je ionako zagovarala potrebu „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, jačala svijest da bi se oni u tom procesu trebali dočepati svojeg dijela „kolača vlasti“.
Oni su postali svjesni da je ta država bila prejaka da bi je se moglo rušiti nekakvim povremenim i više neuspješnim nego uspješnim terorističkim aktivnostima, već da rješenje treba tražiti na polju političke borbe, svoju su šansu vidjeli u višestranačju.
No tu je postojao nerješiv problem; ustaštvo i fašizam u bilo kojem obliku bili su na tlu SFRJ zabranjeni, a ustaški prvaci pod mjerama prismotre i nadzora savezne službe državne sigurnosti.

Valjalo je stoga naći nekog s antifašističkim „pedigreom“ kome ideje ustaštva nisu strane i odiozne, a onda takvog čovjeka promovirati i financijski pomagati.

Takvog čovjeka su u ustaškom punktu u Norvalu prepoznali u dr. Franji Tuđmanu, bivšem antifašističkom borcu, Titovom generalu, disidentu … velikom poborniku izvorne ideje Maksa Luburića o potrebi provedbe proces pomirbe sinova partizana i ustaša, čime bi se ustaštvo u Hrvatskoj legaliziralo i izvelo na hrvatsku javnu i političku scenu.

U Norvalu je Tuđman obećao da će kad osvoji vlast u hrvatskoj provesti lustraciju, ali Srba, a ne komunista. Radi provođenja ideje pomirbe, komuniste se nije smjelo dirati.

Svojom opisom tzv. NDH kao ne samo „kvislinške tvorevine i fašističkog zločina nego i izraza vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom“, Franjo Tuđman je legitimirao ustaštvo i prikazao ustaše kao borce z Hrvatsku.

Time je ustaštvo praktički legalizirano, obnovom HSP dobilo i svoju stranku, a osnutkom HOS-a i svojevrsnu ustašku vojnicu.

Svoju pak namjeru „lustracije“ Srba Franjo Tuđman je najavio riječima: "Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Novom listu" i "Blicu" svjedočio Edo Murtić (izjave hrvatskih političara, iz knjige Snježane Fridrih).

I tako ono što ustašama nije uspjelo ’41. – '45, Franji Tuđmanu je dobrano uspjelo, diskriminatornim postupcima vlasti, mjerama državnog terora i ratom riješio se više od dvije trećine predratnog broj Srba u Hrvatskoj, taman onoliko da ih se prema „receptu“ dr. Mile Budaka asimilira.