Ako je i od gđe Mirjane Kasapović, previše je

„Globus“ od 17. 08. 2019. je objavio članak iz pera gđe Mirjane Kasapović pod podužim naslovom: „IMA LI HRVATSKA MORALNO PRAVO SLAVITI OLUJU? IMA! Pozadina pokušaja revizije povijesti 90-ih i perverznog čuđenja 'gde su nestali Srbi iz Hrvatske'“.

Gđa Mirjana Kasapović članak piše iznervirana „reakcijama Beograda“ na proslavu „Oluje“ očito ne shvaćajući ono što je srbijanski predsjednik, Aleksandar Vučić, eksplicite spominjući pritom odnos prema „Oluji“ i Alojziju Stepincu, opisao riječima: „Mi i vi neke stvari, a pogotovo one koje su se dogodile u bliskoj prošlosti percipiramo drugačije i tu se neće ništa promijeniti.“

A što se same proslave „Oluje“ tiče, Vučić kaže: „Vi „Oluju“ slavite kao pobjedu i mi to razumijemo, ali mi taj dan doživljavamo kao dan tuge.“

Osobno ne razumijem što je tu bilo kome nejasno, a najmanje bi trebalo biti nejasno nekome poput gđe Mirjane Kasapović.

Čuveni američki general George Patton, poznat po jasnoći misli i britkom jeziku, rekao je kako su najopasniji oni ljudi koji previše znaju o premalo toga, a ovim se člankom gđa Mirjana Kasapović legitimirala da upravo pripada toj vrsti ljudi.

Naime ona zna gotovo sve što su i kome o Hrvatskoj i Hrvatima rekli nekakvi uglavnom za meritum stvari irelevantni Srbi, ali pojma nema što je na račun Srba i Srbije rekao Franjo Tuđman.

Prvo, kome trebaju nikom potrebne i potpuno izvan konteksta lamentacije Milana Martića na povijesne teme, pa onda ne viđenje šume od drveta što je spominjanje slučaja braće Prijić, čime bi se valjda trebalo, pojedinačno prikazati kao opće.

A onda opet davanje sudbinskog značaja onome što su rekli Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić u svjetlu njihovog značaja u Miloševićevoj Srbiji.

O doskočicama poput „Arkanzasa“ radije ne bih.

Kao što rekoh ni riječi o tome što je na račun Srba i Srbije izgovorio Franjo Tuđman niti što su Srbima u Hrvatskoj „obećavali“ Tuđmanovi apologeti na predizbornim skupovima HDZ-a uoči prvih višestranačkih izbora, a bilo je tu i „drina“ i „vrba“ i „gustih magli“ …

Sam Franjo Tuđman nije mogao biti jasniji kad je rekao: "Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Novom listu" i "Blicu" svjedočio Edo Murtić (izjave hrvatskih političara, iz knjige Snježane Fridrih).

A bio je i „srećan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka“.

Gđu Mirjanu Kasapović ne zanima ni ono što je izgovoreno i koje su namjere iskazane na Tuđmanovom sastanku s generalima HV na Brijunima 01. 08. 1995. Transkript je objavljen.

S diskriminacijom Srba započelo se odmah po preuzimanju vlasti, izjave o lojalnosti nisu najgore, slijedila je najava ukidanja statusa konstitutivnog naroda, pa izgoni s posla, da bi na scenu stupile mjere državnog terora, izgoni iz stanova, rušenje i paljenje kuća i gospodarskih objekata u vlasništvu Srba, a onda nezakonita privođenja, premlaćivanja i ubojstva, a djelovanje „trojki“ je posebna priča …

Radi se o tome da su na teritoriju RH 1991., izvan pravnog sustava države, djelovali prijeki sudovi, tzv. "trojke", koji su izricali odmah izvršive smrtne kazne, bez prava žalbe i priziva.

Pitam se jel' možda gđa Kasapović bila premlada ili samo „gluha i slijepa“ pa ništa od toga niti je čula niti vidjela.

Bila je zaokupljena braćom Prijić.

No dobro, ako je gđa Kasapović bila premlada ili za vremena nije ništa čula ni vidjela, valjda je do suđenja Glavašu, Merčepu, Milakoviću i još nekim „hrvatskim vitezovima“ dovoljno porasla, a valjda su joj se i čula sluha i vida popravila.

Možda joj je štogod mogla reći i priča o pripremi haaških optužnica protiv Franje Tuđmana i Gojka Šuška.

I evo nas kod okupacije, a da nam dosad nitko nije objasnio prema kojoj to definiciji okupacije okupatori mogu biti savezna vojska, koja se lege artis nalazi na nekom području ili su pak okupatori vlastiti pobunjeni državljani.

Da, Srbi u Hrvatskoj imali su status konstitutivnog naroda, a prema odredbama međunarodnog prava konstitutivni narod ne smije se majorizacijom preglasavati, a oni su u Hrvatskoj upravo majorizacijom preglasani i prevedeni u status nacionalne manjine.

Nešto kasnije su i u BiH kao nesporno konstitutivan narod majorizacijom preglasani od strane Hrvata i Bošnjaka.

Nadalje prema odredbama međunarodnog prava federalni ugovor je pravni akt najvišeg prioriteta kojeg se ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom, gđa Mirjana Kasapović će te odredbe proglasiti „protusecesionističkim sindromom“, a Hrvatska je „rušeći Jugoslaviju svim sredstvima“ izvršila nasilnu secesiju prozvavši taj čin „stvaranjem države i obranom od velikosrpske agresije“.

Pitam se jel' moguće da o svemu tome gđa Mirjana Kasapović kao pripadnica hrvatske intelektualne elite baš ništa ne zna?

Ali ne samo da gđa Mirjana Kasapović ne zna ništa o onom što se događalo sa Srbima i Srbima prije, i nakon što su se pobunili, ona ima veliki problem i na globalnom planu, ne zna tko je bio tko ni što je bilo što, pa niti tko je i s kojom motivacijom započeo 2. Svjetski rat. Ona izgleda ne zna tko je i u ime čega počinio monstruozne zločine protiv čovječnosti i zločine genocida od kojih je najstrašniji onaj poznat pod imenom holokaust.

O tome ona neće, ona će o ponašanju pobjedničkih sila antifašističke koalicije prema poraženim nacistima, fašistima i militaristima krajem i po završetku 2. Svjetskog rata, radi kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava ali i bezobzirnih osveta i retalijacija, pa, eto, ubijali su i jedni i drugi, zar ne gđo Kasapović!? I tako dolazimo do toga da su fašisti i antifašisti zapravo jednaki ili bar izjednačeni u zločinu do mjere da bi fašisti imali puno pravo zahtijevati da se primjerice zabrani obilježavanje Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj.

U svijetu u kojem promocija fašizma nije pravo na drugačije mišljenje, a negacija holokausta je zabranjena.(sic!)

Ako ćemo pratiti gđu Mirjanu Kasapović doći ćemo do zaključka da je onih 50 milijuna ljudi koji su u 2. Svjetskom ratu položili svoje živote za svijet bez fašizma palo uzalud.

Lamentirajući o nasilju nad ratnim zarobljenicima, pljačkama i silovanjima koje su počinili pripadnici CA, vješto zaobilazeći pakao Rajnskih logora i američke programe poput onoga „rent-a-woman“, nedajbože da bi američki vojnici po ponašanju bili makar slični Rusima …

Ponašanje Francuza u njihovoj okupacionoj zoni prema domicilnom stanovništvu je zaista bilo surovo.

Prvi puta čujem da je JA „uredovala“ po Austriji, a ne znam niti za nekakve masovne poboje civila. Ne zna gđa Mirjana Kasapović niti to da su pripadnici bivših kvislinških vojski s područja Jugoslavije (tamo nikakve hrvatske vojske nije bilo) bili skladno Ženevskim konvencijama u statusu boraca izvan zakona, odmetnika, franktirera … zato jer su i nakon 23:01 sati 08. 05. 1945. nastavili s ratnim djelovanjem. Odmetnici se i nakon što su razoružani nemaju pravo pozivati na zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava.

Ne zna gđa Mirjana Kasapović niti za izjavu generala de Gaullea kojom je prokomentirao poratne procese „pročišćenja“ koje su u Francuskoj provodili pripadnici tamošnjih pokreta otpora, rekavši da je to „bolno, ali i shvatljivo uzme li se u obzir vrstu i opseg zločina koje su počinili okupatori uz pomoć kolaboracionista“. A višijevska Francuska za razliku od tzv. NDH nije imala logore smrti.

Lije gđa Mirjana Kasapović gorke suze nad Dresdenom, Hiroshimom i Nagasakijem, ne pitajući se tko je započeo totalni rat, tukući neselektivno civilne ciljeve u nebranjenim gradovima, sravnjujući neke od njih sa zemljom, pa je prema potpuno razorenom gradu Coventryju skovan naziv „koventrirati“, nisam čuo izraz „drezdenirati“ …

Gorke suze gđa Mirjana Kasapović lije nad sudbinom Nijemaca koji su temeljem zaključaka Potsdamske konferencije iseljeni iz SSSR-a, Poljske, ČSR bez prava na naknadu za izgubljenu imovinu, a iz Jugoslavije i drugih zemalja uz pravo na naknadu za izgubljenu imovinu, gubeći iz vida da se radilo o „folksdojčeima“ koji su gotovo svi bili neprijateljski nastrojeni prema državama čiji su ravnopravni državljani bili, a vojni obveznici u vremenu okupacije najčešće u sastavu Wehrmachta ili SS-jedinica.

U Jugoslaviji se od oko pola milijuna Nijemaca svega njih nekoliko stotina borilo u redovima NOV i POJ i to u bataljunu „Ernst Thälmann“.

Posebno je gđu Mirjanu Kasapović u srce dirnula sudbina sudetskih Nijemaca, koje su Česi, motivirani Anschlussom Sudetske oblasti, masakrom u Lidicama i bezbrojnim drugim zvjerstvima koje su nacisti počinili diljem Češke, poslije rata žestoko „raskrojili“ i sve do jednog protjerali. Točno je da su se Nijemci uzvrpoljili i te 2004. počeli čekićati po sudbini sudetskih Nijemaca, ali ih je Češki predsjednik Vaclav Klaus brzo „prizemljio“ prijetnjom da Češka neće potpisati Lisabonski ugovor i pristupiti EU, ukoliko njemačke priče o Sudetima ne prestanu.

I priče su prestale.

U Njemačkoj, ali ne i u Hrvatskoj, zahvaljujući i gđi Mirjani Kasapović.

I čovjek bi zaključio da je tu kraj kriminalizaciji antifašista i njihovom izjednačavanju u zločinima s nacifašistima, ali nije, evo naše borkinje za pravo Hrvatske da slavi „Oluju“ u borbi za prava Palestinaca, uopće ne razumijevajući svu kompleksnost tamošnje situacije, niti znajući za činjenicu da bi Židovi, da prihvate povratak iseljenih Palestinaca u Državu Izrael, postali manjina u vlastitoj državi, što oni naprosto ne smiju prihvatiti.

Čudi se gđa Mirjana Kasapović ne nesklonosti, nego odlučnosti, sila pobjednica u 2. Svjetskom ratu da „na životu“ ne ostave „malu državu mučne povijesti u Drugome svjetskom ratu“, ne pitajući se ni tko je tu državu uspostavio ni kakva je ona bila, a bila je čisti zločin u ideji i realizaciji.

I na kraju u VRO „Oluja“ niti je isto niti je bilo čemu iz 2. Svjetskog rata slična, da bi se, tek valjda radi nespornih zločina, moglo pozivati na pojave i događanja iz onog vremena, ona nije bila ni okončanje rata u Hrvatskoj, on je okončan Sarajevskim sporazumom od 02. 01. 1992., ona je bila samo i jedino oružano slamanje pobune dijela vlastitog stanovništva i ništa više.

A ima li Hrvatska pravo slaviti „Oluju“?

Naravno da ima!

To što pametni ljudi to, ne samo radi počinjenih zločina, ne bi slavili, je već druga priča.

Pametni ljudi ne bi niti hrvatske Srbe zvali gubitnicima, a ne bi radili ni mnoge druge stvari, samo što u Hrvatskoj na mjestima na kojima se odlučuje pametnih ljudi naprosto nema, a vidimo da ih nažalost sve manje ima i među intelektualnom elitom.

Pitam se, izuzmemo li „reakcije Beograda“, bune li gđu Mirjanu Kasapović makar malo odbijanja svih veleposlanika akreditiranih u RH d dođu u Knin 05. 08. i svojim prisustvom uveličaju proslavu „najveće hrvatske pobjede u povijesti“.

I jel' to samo zato što oni znaju da je najveća hrvatska pobjeda izborena pobjedom na strani Antifašističke koalicije nad silama mraka u 2. Svjetskom ratu ili možda i zato što se u njihovim zemljama „Oluju“ doživljava kao okidač za masovni izgon Srba iz Hrvatske?

Gđa Mirjana Kasapović osjeća da nešto ne valja, ona, što bi se reklo, čuje da nešto zvoni, samo ne zna gdje, pa piše to što piše i tako kako piše.

Nedostojno imena i reputacije.