Može li rasplamsali građanski bunt u SAD-u prerasti u socijalnu revoluciju?
Je li uopće moguća socijalna revolucija u „najdemokratskijoj zemlji svijeta“, „zemlji neslućenih mogućnosti“ ili kako li si Ameri već tepaju?
Jel' moguće da će tko zna koje po redu ulično ubojstvo, kao posljedica policijske brutalnosti, primorati vlasti da mijenjaju svoje ponašanje i svoj odnos prema vlastitim građanima ili je neće biti?
Može li se kao i više puta dosad sve „pomest pod tepih“ i ponašati se kao da ničega nije bilo?
Do sljedeće zgode.
Pitanja su to koja upravo traže odgovor.-
No krenimo nekakvim redom …
„Sovjeti su naša braća,
Drug Staljin nam je ćaća!“
Vrijedilo je to pogotovo u redovima NOVJ kroz čitav rat pa sve do Rezolucije IB-a 1948., brojni su komunisti, ali i drugi građani u Jugoslaviji bili naprosto opčinjeni drugom Staljinom i velikim Sovjetskim savezom.
Zapadni saveznici, a posebno Ameri bili su silno nezadovoljni obzirom na činjenicu da je politički utjecaj SSSR u Jugoslaviji, dogovoren u Jalti kao „fifty-fifty“, opasno pomaknut na stranu SSSR-a.
Zapad negoduje nad tom činjenicom, a Ameri pokazuju i mišiće pa i upadima u Jugoslavenski zračni prostor, na što Jugoslavija odgovara obaranjem američkih aviona svjesna da joj SSSR „čuva leđa“,
Jugoslavensko odbijanje Rezolucije IB-a, poznato kao Titovo „NE!“ Staljinu, mijenja mnoge stvari pa i sliku o ponašanju ratnih saveznika pogotovo poslije rata. Najednom se počinju širiti priče o vojnicima CA kao o pljačkašima i silovateljima koji su nemilosrdno ubijali ratne zarobljenike dok su Zapadni saveznici poštovali međunarodne konvencije i običaje ratovanja, nedajbože da bi oni kršili konvencije, a pogotovo silovali Njemice, pljačkali ili ubijali ratne zarobljenike.
U jugoslavenskim novinama objavljuju se članci pa i pod naslovom „Dvije vojske, dva morala“ u kojima se vojnici CA, do jučer slavljeni kao heroji bez straha i mane, prikazuju kao zadnji negativci, pljačkaši, silovatelji i ubojice, a na pijedestal svetosti uzdižu vojnici Savezničkog ekspedicionog korpusa, posebno Ameri.
Naravno da su autori tih hvalospjeva najčešće bili sami Ameri, kao oličenje pravdoljubivosti, poštenja i zakonitosti postupanja.
Dosta vremena poslije Rezolucije IB-a će proći dok svjetlo dana ne ugledaju činjenice poput onih da Ameri po završetku 2. Svjetskog rat nisu pljačkali, njihovi vojnici su si vrijedne stvari samo uzimali kao suvenire, ne američki vojnici nisu ni silovali Njemice, oni su s njima fino i pristojno seksualno općili prema programu „rent-a-woman“, prema kojem je svaki američki vojnik mogao unajmiti Njemicu na 48 sati.
I ne nisu Ameri ubijali ratne zarobljenike, oni su ih samo morili zimom, glađu i uskratom svake liječničke skrbi, po čemu su najpoznatiji bili „Rajnski logori“ u kojima su zarobljenici bili na otvorenom, pothranjivani i bez prava na liječničku pomoć.
Broj tako umorenih ratnih zarobljenika nikad nije ni približno utvrđen, ali svi autori koji su istraživali tu materiju se slažu da se radi o možda čak kojoj stotini tisuća ratnih zarobljenika umorenih hladnoćom, glađu ili radi izostanka liječničke skrbi.
Kako se ne bi poštovale međunarodne konvencije, odnosno zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava koje se odnose na ratne zarobljenike, general Eisenhower je od predsjednika Trumana tražio da se zarobljeni njemački vojnici imenuju kao razoružani neprijatelji. A razoružani neprijatelj je i dalje neprijatelj, nije ratni zarobljenik
Danas je poznato da general Eisenhower nije dopuštao opskrbu zarobljeničkih logora čak ni iz skladišta ratnih rezervi Wehrmachta. Kamionske konvoje s humanitarnom pomoći Crvenog križa vraćao je natrag u Švicarsku.
Kako je istina prodirala, tako je pozlata s američke svetosti opadala.
Poslije raskida sa SSSR-om Jugoslaviji se nude svi oblici pomoći, cijena, prava sitnica, odricanje od jedva izborene slobode i suvereniteta i naravno od društvenopolitičkog uređenja. Jugoslavenski komunisti, predvođeni maršalom Titom, koji su dobro znali koju su cijenu u krvi jugoslavenski narodi platili za svoju slobodu, odbijaju trgovati slobodom i suverenitetom.
Pomoć ipak stiže, ali samo u onoj mjeri u kojoj je to bilo nužno da Jugoslavija ostane izvan sovjetskog bloka.
Američki filmovi dolaze u jugoslavenska kina, Jugoslaveni su zabljesnuti holivudskim glamurom, a povodljivi kakvi smo uvijek bili želimo se iako faktički ne znajući ništa o Americi, poistovjetiti s Amerikancima, naravno s onim imućnima, onima s filma, ne s desecima milijuna onih obespravljenih i beskućnika. Za njih nismo znali, njih u filmovima nije bilo.
Osobno nisam nikada bio u SAD, dok sam i sam bio očaran Amerikom, nisam imao prilike, a kad se prilika pružila, tad sam već o SAD znao dovoljno da sam ponudu glatko odbio.
Slušali smo priče o SAD kao najdemokratskijoj državi svijeta i zemlji neslućenih mogućnosti, zemlji bez međunacionalnih trvljenja i sukoba, jer tamo su svi samo Amerikanci („melting pot of nations“), priželjkujući takvu demokraciju i u svojoj kući.
I jesu tamo su svi Amerikanci, samo neki bijeli, neki crni, neki žuti, neki crveni, a onda neki su Irci, neki Talijani, neki „Latinosi“ … pa iako su svi samo Amerikanci zašto u svim većim gradovima postoje jednonacionalne četvrti?
No istina je stanovala negdje drugdje, ta demokracija je imala i svoje ružno lice, da sad ne idem od Poncija i Pilata i uništenja američkih Indijanaca, starosjedilaca na američkom tlu, koje su američki zaljubljenici u pravo pravdu i demokraciju gotovo posve istrijebili, pođimo od rasne segregacije koju je tek 1964. zabranio predsjednik Johnson.
Ta demokracija se nije libila, nakon japanskog napada na Pearl Harbour 07. 12. 1941., internirati sve Amerikance japanskog porijekla i držati ih u logorim na Srednjem zapadu sve vrijeme trajanja rata.
Ta demokracija je omogućila antikomunističku histeriju koju je predvodio senator Joseph McCarthy za vrijeme trajanja koje je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća 12 milijuna Amerikanaca prokazano i izgubilo posao.
Slijedila je blokada Kube s pokušajem potpunog uništenja te otočne države, pa rat u Vijetnamu i valjda stotinjak drugih ratova pokrenutih diljem svijeta u cilju „dovođenja u red“ i „demokratizacije“ nepoćudnih.
I kruna svega, Guantanamo, logor za internirane teroriste i „teroriste“ koji su uglavnom stasali pod američkim skutima u kojem se tako svirepo postupa s internircima da su prema onome što se zna i Staljinovi gulazi bili čisto pristojni zatvori.
Nikad i nigdje viđena policijska brutalnost, također spada u demokratski arsenal najdemokratskije države svijeta.
Sjećam se kako je prije nekoliko godina britanski policajac na ulici ubio nasilnog prestupnika, pa se u UK digla žestoka graja, a prigovori su dolazili iz svijeta pa i iz SAD.
Gutali su Briti knedle, ali im je ova američka baš loše sjela na želudac, tako da se jedan britanski dužnosnik obrecnuo na svojeg američkog kolegu rekavši da se čudi povicima onih čija policija na ulicama u jednom mjesecu smakne više ljudi nego što je britanska policija ubila u 150 godina.
I sad 25. 05. 2020. policija intervenira po prijavi da je, kasnije prilikom uhićenja ugušeni Afroamerikanac George Floyd, platio račun falsificiranom novčanicom od 20 $. Policajac, bijelac, to je isto važno naglasiti, primjenjuje prilikom uhićenja potpuno nepotrebnu prekomjernu silu i kod uhićenika izaziva smrt gušenjem.
Čitava priča je popraćena snimkom, koja se munjevito proširila društvenim mrežama, izazivajući proteste, protiv policijskog nasilja i brutalnosti, najprije u Minneapolisu, a ubrzo u sve većem broju američkih gradova, prerastajući u nasilje, paljevine i pljačku epskih razmjera diljem „najdemokratskije zemlje na svijetu“.
Što prosvjedi odmiču, sve više dolazi na vidjelo raslojavanje u američkom društvu, najprije međurasno, posebno između bijelaca i crnaca, a i „Latinosi“ se pomalo distanciraju, a potom i socijalno, ukazuje se na sve veći jaz između bogatih i siromašnih, tako da se postavlja pitanje, ukoliko prosvjedi ne jenjaju, mogu li oni možda radi tolikih društvenih suprotnosti prerasti u socijalnu revoluciju?
Ili će ih zaista ugušiti vojnom silom?
Samo predsjedniku Trumpu bi netko trebao šapnuti da se društvo koje građanske prosvjede zaustavlja vojskom, više nema pravo zvati demokratskim.
