Pravni(čki) jezik
Pred pedesetak godina kao mlad i neiskusan rukovodilac krenuo sam u provedbu jedne odluke Radničkog savjeta, a onda su me pozvali u Opće poslove gdje me je jedan stari pravnik podučio da to što u odluci piše ne znači baš to, već da se to treba tumačiti na pravnički način.
I tako doznadoh, a kasnije sam i shvatio, da je tome tako i da se ne samo ustav ili zakone, nego i sve akte koji mogu prouzrokovati pravne učinke jednostavno ne smije razumijevati doslovno, kao što to vrijedi za prirodne znanosti.
Drugim riječima pravnički jezik je pomalo ezopovski skoro kao i Biblija, jer niti nju ne valja shvaćati doslovno.
No dobro, uzmimo da je tome zaista tako, postavlja se pitanje kako shvatiti nešto o čemu u pravnim aktima nema ni slova.
Ustav primjerice, pravnici su me podučili, prvo, da se ustavne odredbe rijetko primjenjuju direktno već se pravni poslovi u državi uređuju ustavnim i drugim zakonima koji u detalje razrađuju neku ustavnu odredbu, drugo, da za primjenu nisu izvorišne osnove ili preambula ustava nego isključivo njegov normativni dio i treće, da ustav, zakon i druge pravne akte tumači ono tijelo ili organ koje ih je donijelo/usvojilo.
Tako bi ustavne i zakonske odredbe kad radi eventualnih nejasnoća u nekim od njihovih članaka trebao tumačiti isključivo zakonodavac, a to je Hrvatski sabor, koji je vrlo vješto i potpuno neodgovorno, bježeći od svoje odgovornosti to pravo i dužnost prenio na Ustavni sud, čija bi osnovna zadaća trebala biti provjera jesu li neke odredbe, zakona i podzakonskih akata, koje netko osporava, u suglasju s Ustavom.
I sad u šumi hrvatskog bezakonja imamo i paradoks da Ustavni sud tumači Ustav, dakle najviši pravni akt u zemlji tumači tijelo kojem je tako umjetnim putem dodijeljena uloga zakonodavca.
A onda da čuđenju nema kraja brine i sam Ustavni sud, koji potpuno izvan svoje nadležnosti revidira, preinačuje i ukida pravomoćne sudske presude potvrđene od Vrhovnog suda.
Što treći o pravno potpuno dvojbenim definicijama pojmova poput „velikosrpske agresije, okupacije, obrane, oslobođenja i DR-a“, riječju procesima obuhvaćenom sintagmom „stvaranje hrvatske države“.
Pojednostavljeno bi to značilo da su OS nekakve državne tvorbe zvane Velika Srbija oružano nasrnule na RH, kojoj upravo ti što lupetaju o velikosrpskoj agresiji negiraju državnost, ali i samo postojanje; ta oni će je tek stvoriti.(sic!)
Bilo je u povijesti puno pobuna vlastitih državljana pa i onih oružanih kad su pobunjenici kontrolirali dio teritorija neke države, ali nikad i nigdje nisam naišao na podatak da se takva pobuna zvala okupacijom, a netko takav centralnim vlastima privremeno nedostupan teritorij zvao okupiranim.
Suluda je i konstrukcija kojom se slamanje pobune dijela vlastitih državljana, pa i oružanom silom, zove obranom i oslobađanjem, a građanski rat izazvan nasilnom secesijom zove Domovinskim ratom, a u RH samo što sam naziv građanski rat kao pojam nije i zakonom zabranjen.
Stvaranje države kad je RH u pitaniju je posebna priča ali jedino za one retardirane, zato jer je Hrvatska kao SRH u SFRJ bila država i to funkcionalna država, definirana tako vlastitim ali i saveznim ustavom.
No pravni i politički nepismenjaci nađoše uporište za secesiju u univerzalnom lenjinističkom principu o pravu nacije na samoodređenje do otcijepljenja iz preambule ustava SFRJ, gubeći iz vida da je pravo na samoodređenje konzumirano uspostavom nacionalnih država, a u normativnom dijelu ustava nije bilo jedne jedine riječi koja bi makar nagovještavala mogućnost raskida federalnog ugovora, dok je Zakonom o narodnoj obrani OS imala zadatak i obavezu sprječavati narušavanje teritorijalnog integriteta, paz' sad, SFR .
Zanimljivo je da je tako razmišljala i komunistička nomenklatura onog vremena, što se najbolje vidjelo iz intervjua ondašnjih čelnika SK povodom 30-godišnjice prekida 14. Izvanrednog kongresa SKJ, pokazujući svu raskoš njihove pravničke i političke nepismenosti.
Imam potrebu pisati o tome da sve koji me čitaju potaknem na razmišljanje, jer već ima sasvim dovoljno podataka, da možemo razumjeti kako smo i zašto postali to što jesmo; zemljom bezakonja i zato „muljevitim dnom Evrope“.
Ali i zašto se stanje u zemlji zbog važenja Katonovog pravila ne može popraviti.
Jer nasilna secesija je bila zlo u ideji i izvedbi, obratite pažnju da govorim o nasilnoj secesiji, a ne o secesiji kao takvoj.
Često se kaže da pravo i pravda ne gaze uvijek zajedno niti ruku pod ruku, ali tamo gdje se to događa uvijek postoje obrazloženja, zašto je tome tako i što to, koga i zašto pravne odredbe pretočene u zakone, uredbe, pravilnike ….obavezuju ili štite, a da je pravda potisnuta.
Osjećaj za pravdu je individualan, a pravo je univerzalna kategorija.
Možda je neke stvari najlakše objasniti kad su u pitanju ljudska prava i slobode, jer nema apsolutne slobode nekog pojedinca; sloboda jednog pojedinca može dosizati samo do slobode drugog pojedinca što se uređuje, kao i druga područja ljudskog djelovanja, stavljanjem u pravni okvir (zakonitošću postupanja). Time se prava i slobode svakog pojedinca ograničavaju i izjednačavaju, neovisno o osobnim dojmovima.
Mnogi su zbog nepoznavanja pravničkog jezika potpisujući ovakve i onakve ugovore o ovom i onom s ovim i onim, teško stradavali, pa i gubili cjelokupnu svoju imovinu. I to ne samo radi teksta otisnutog sitnim slovima.
Pogledajte si samo ilustracije radi, kad je riječ o imovinsko pravnim odnosima, ugovore koje su potpisali brojni korisnici skrbi u domovima za stare i nemoćne. Ili ugovore o doživotnom uzdržavanju.
I bili teško izigrani i prevareni, izgubivši nerijetko svu svoju imovinu.
Svatko od nas poznaje bar jedan takav primjer.
