Povjesničari, u doktorate vas ljubim!

Po uzoru na generala Ivu Jelića koji je najedanput okarakterizirao neke hrvatske generale kao one „od kojih su luđi bili samo oni koji su im činove dali“, ja si dopuštam luksuz da neke doktore povijesnih znanosti okarakteriziram kao one od kojih su luđi samo oni koji su im omogućili da doktoriraju.

Povijest je znanost koja bi nam trebala posredovati istinu o proteklim vremenima, dakle opisati vrijeme i događanja zasnivajući opis na dostupnim činjenicama.

Mogao bih ja sada nabrojiti neke od tih hrvatskih doktora povijesnih znanosti koje mirne duše mogu prozvati falsifikatorima istine i vremena, ali onda bi se mogli uvrijediti neki koji su isti, a možda i gori od pobrojanih.

Svjedočiti o nekim događanjima iz prošlosti na nepovijestan način, znači postupati kao političar ili bar navijač, koji se želi nekome dopasti, a to je nedopustivo kad je znanost u pitanju. 

No da ne idem predaleko u prošlost, zadržat ću se na onoj povijesnoj materiji koja teško opterećuje vrijeme sadašnje, a to su činjenice vezane za 2. Svjetski rat, a onda i Tuđmanovo „stvaranje države“.

Tu se „zaobilaze“ dokumenti, pa i oni hijerarhijski „najstariji“, previđaju se svjedočenja relevantnih sudionika događanja, koja se ne uklapaju „u shemu“ ove ili one disertacije.

Primjerice, doktor povijesnih znanost se hvali da je u svojoj doktorskoj disertaciji dokazao legitimitet i legalitet tzv. NDH niti ne spomenuvši Hitlerovu Direktivu br. 25 od 27. 03. 1941. kojom je uspostavio tzv. NDH. Ni riječi o tome da činom kapitulacije njene OS i nacifašističke okupacije Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, a ona je bila uređena kao unitarna država. Volio bih malo porazgovarati s mentorom, ali i članovima komisije koji su prihvatili tu doktorsku disertaciju.

Da o 2. Svjetskom ratu učite samo od povjesničara poklonika „Bleiburga“, neke stvari nikad ne biste doznali, primjerice da je 29. 11. – 01. 12. 1943. održana Teheranska konferencija „velike trojice“, zato jer biste iz njenih zaključaka mogli iščitati da su NOV i POJ prepoznati kao jedina snaga na tlu Jugoslavije koja  se nesporno bori protiv nacifašističkog okupatora, te je kao takva prihvaćena i postala dio Antifašističke koalicije. Zaključiše tamo „velika trojica“ da će poslije rata biti Jugoslavija i da se neće dopustiti opstanak kvislinškoj tvorevini tzv. NDH.

Oni ne spominju ni Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, potpisan 07. 05. 1945. u Reimsu i 08. 05. 1945. u Berlinu, hijerarhijski „najstariji“ dokument tog vremena, dokument koji je značio kraj 2. Svjetskog rata, zato jer onda ne bi mogli laprdati o tome kako „NDH nije potpisala kapitulaciju“, kao da ju je tko pitao o tome, njeni stvarni gospodari su je potpisali, ne dopuštajući ustaškim predstavnicima čak ni da u bilo kojem svojstvu sudjeluju u pregovorima o predaji sa Saveznicima.

Ovi doktori povijesnih znanosti se čude kako na „pregovorima“ ustaških pregovarača s Britancima u blajburškom dvorcu 15. 05. 1945. nitko „nije pisao zapisnik“, samo kakav zapisnik i kakvi pregovori, ako je tamo predstavnicima tad već odmetnika samo rečeno da u roku jednog sata moraju položiti oružje pred jedinicama JA ili će biti uništeni. 

Pokušajte pred tim doktorima povijesnih znanosti makar samo spomenuti svjedočenje generala Patricka Scotta o događajima na Lojbaškom polju kod Bleiburga 15. 05. 1945., za njih taj ključni čovjek s britanske strane, radi svojih jasno i nedvosmisleno iznesenih stavova,  kao da nije postojao.

Jednog doktora povijesnih znanost čija disertacija govori o „inicijalnom krugu“, odnosno sastancima „hrvatskih domoljuba“ 1989. u vikendici/kleti Ante Ledića, kao sastancima „proljećara“ premda tamo nije bio nitko od pokretača „Hrvatskog proljeća“, neovisno o tome radilo se o ljudima iz partijskih redova ili tijela i organa vlasti u SRH. 

Tamo su se sastajali uglavnom oni koji su se prišljamčili pokretu i svojim ga destruktivnim djelovanjem diskreditirali, dakle oni koji su svojim isključivim i separatističkim istupima prisilili Tita da intervenira i prekine proces kojeg je u njegovim počecima podržavao kao „politiku čistih računa u federaciji“.

Za naše doktore povijesnih znanosti, bar one koji spadaju među falsifikatore istine i vremena je valjda tajna iza sedam pečata da pokretači „Hrvatskog proljeća“ niti u primisli nisu imali nikakvo izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije niti rušenje jugoslavenske federacije.

Prvo zašto bi itko iole pametan to radio, a osim toga za vrijeme Titove najveće moći pokušaj rušenja Jugoslavije bio bi najveća zamisliva ludost.

Piše naš doktor povijesnih znanosti o „strahu od Beograda“ radi Miloševićevih laprdanja na Gazimestanu, a ne zapita se bar kako to da je prije osnivanja HDZ-a Tuđman posjetio Miloševića u Beogradu?

Valjda samo radi „straha od Beograda“.

Naši falsifikatori istine i vremena koji lamentiraju o procesu Tuđmanovog „stvaranja države“ se ne opterećuju time da je prema Teoriji države i prava Hrvatska kao SRH u SFRJ bila država, definirana tako svojim ustavom kao i ustavom SFRJ, pa je se kao državu nije moglo stvarati ili oni na taj proces valjda gledaju kao na „obnovu zavjeta“.

Ti čudni znanstvenici će zadovoljavajući potrebe svojih gospodara, ono čega nema nadomjestiti preinakama onoga što je postojalo, dajući tome postojećem značaj koji nije imalo, pa će tako bez griže savjesti navesti „pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja“ iz preambule ustava SFRJ iz 1974.kao pravo na izdvajanje SRH iz SFRJ iako u normativnom dijelu ustava SFRJ iz 1974. nije postojao jedan jedini članak u kojem bi takva mogućnost bila makar spomenuta. 

Izdvajanje bilo koje sastavnice federacije uz ustav SFRJ iz 1974. jednostavno nije bilo moguće izvesti na zakonit način. Da bi se to moglo valjalo je postići minimum konsenzusa na razini federacije, promijeniti ustav i donijeti potreban set ustavnih zakona, prema kojima bi razdruživanje bilo moguće izvesti na zakonit način.

S tim tricama i kučinama se naši falsifikatori istine i vremena ne opterećuju, oni će, jednako kao i Tuđman, napade hrvatske paravojske na JNA, kojima je počela nasilna secesija proglasiti velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, a nasilnu secesiju obranom od agresije i stvaranjem države.

Brojni doktori povijesnih znanosti će u svojim doktorskim disertacijama, ne obazirući se na činjenice, odredbe međunarodnog prava i svjedočenja relevantnih ličnosti s tadašnje političke scene srčano braniti Tuđmana i njegovu „obnovu hrvatskog kraljevstva“.

Što košta da košta.

Ako izuzmemo svu besmislenost izlaska Hrvatske iz jugoslavenske federacije koja se ogleda u šteti od gubitka tržišta i dobrog dijela sirovinske baze, ostaju stvarni razlozi poput pljačke narodne imovine odnosno društvenog vlasništva, izgona „viška Srba“ iz Hrvatske, pripajanja dijela teritorija susjedne BiH nasilnom promjenom granice i izvođenje ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, a ništa od tih stvarnih razloga nije moglo biti realizirano u jugoslavenskom okviru. 

Zato Tuđman, koji u svojem ludilu nije bio ni sam ni osamljen, nije ni pokušavao razdruživanje na zakonit način.

Uvijek je bilo i danas ima dovoljno onih, pogotovo među političarima i doktorima povijesnih znanosti, koji brane Tuđmana, „opjevavaju“ „stvaranje države, a zapravo hrvatski put u propast koji je Tuđman započeo.