"Tragična greška ..."
B., tada redovni profesor na jednom od fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a danas umirovljenik, i ja bili smo rodbinski povezani, ali zapravo više prijatelji nego rođaci ...
Više od dva desetljeća smo se on i ja prilično intenzivno družili sve do najave osnivanja HDZ-a, kad me je počeo opsjedati pričama o Tuđmanu i njegovoj genijalnosti, a potom mjesecima oblijetavati s HDZ-ovom pristupnicom, koju je on "već ispunio i ja je trebam samo potpisati jer moje je mjesto u HDZ-u" ...
A ja, znajući o Tuđmanu ono što je o njemu trebalo znati, znao sam da s njime neću nikad ni pod kojim uvjetima, međutim ta moja saznanja povjerena mojem prijatelju/rođaku B., odbijala su se od njega kao od čelične ploče.
Uzalud bjehu sve moje priče, potkrijepljene argumentima, o Tuđmanu kao lažljivcu, nedoučenom i zadrtom skribomanu, nikakvom hrvatskom nacionalisti, već krajnje netolerantnom karijeristi, on je za njega i dalje ostajao genijalni bogomdani vođa i učitelj hrvatskog naroda ...
Radi te njegove opsjednutosti Tuđmanom i njegovim floskulama i podvalama počeli smo se kao ljudi sve više udaljvati, naša druženja su gotovo prestala i svela s na jedno do dva porodična okupljanja godišnje, na kojima bismo se redovito nas dvojica žestoko posvadili, na užas drugih, a pogotovo naših žena.
Svaki puta, prije rijetkih porodičnih okupljanja, moja žena me je kumila i molila da se s B. ne upuštam u političke rasprave, pogotovo ne o Tuđmanu i njegovoj politici.
Baš ništa, od uvlačenja Hrvatske u rat, prako BiH avanture, besprizorne pljačke umotane u celofan pretvorbeno-privatizacijskog procesa, nije moglo pokolebati njegovu vjeru u Tuđmana i ispravnost njegovih odluka.
Kad se počelo otvoreno govoriti o tome da je Haaški sud odnosno njegovo tužiteljstvo pokrenulo istragu Tuđmanove odgovornosti za ratne zločine, odnosno za UZP, osuo je drvlje i kamenje na taj "politički sud", da bi ipak lagano reterirao opaskom kako je Tuđman poslije "Oluje" trebao odstupiti s vlasti, jer je dotad sve dobro radio, a poslije dopustio da se razmašu "mangupi u našim redovima" koje nije znao/mogao obuzdati.
No nije samo maligni karakter Tuđmanove osobe bio točka naših prijepora već i sam proces osamostaljenja Hrvatske, kojega sam ja smatrao iznuđenim, ali nužnim, radi izbjegavanja Miloševićeve transformacije SFRJ u "modernu federaciju", a ustvari unitarnu državu po uzoru na Kraljevinu Jugoslaviju, pri čemu bi Hrvatska (i druge republike) izgubila svoju državnost, a on prijekom potrebom i samoj sebi svrhom.
Gospodarska situacija je tada mene silno brinula, jer sam ja nasilno osamostaljenje Hrvatske doživljavao kao kraj poduzeća u kojem sam tada radio i koje je 60 % ukupnih plasmana svojih roba ostvarivalo na tržištima drugih republika u bivšoj SFRJ, a on me uvjeravao kako nema bojazni, jer će kapital našeg iseljeništva, koji se čuvao Jugoslavije, poslije osamostaljenaj Hrvatske početi hrpimice pristizati u Hrvatsku.
Uzalud moja uvjeravanja kako hrvatsko iseljeništvo jednostavno tog kapitala nema, osim rijetkih, a ti će nastojati za što manje novca kupiti proftabilne tvrtke (npr. A. Lukšić kupuje Karlovačku pivovaru za 8 milijuna DEM) ili uopće ne kane ulagati u Hrvatsku (Letica npr.).
Tako suTuđmanov dolazak na vlast i još više njegovo uništavanje Hrvatske, koju su njegovi puleni nastavili nemilosrdno čerupati, razorili jedno izuzetno prijateljstvo.
Iako su mi pričali da je B. u svojim stavovima, poslije pokretanja istrage protiv Sanadera, znatno "olabavio", njegovu današnju reakciju ipak nisam očekivao ...
Slučajno smo se sreli u Avenue Mallu i sjeli onako reda radi popiti kavu.
I kad sam ga nakon izmijenjenih kurtoazija htio "opatrnuti" ovom najnovijom storijom oko HDZ-a, on me iznenadi rekavši: "Znaš, nakon zrelog razmišljanja došao sam do zaključka da je rušenje Jugoslavije bila tragična greška.", dakle postavljajući stvari radikalnije nego li sam ih ja ikad postavljao.
Malo je reći da sam zanijemio od nevjerice da taj okorjeli tuđmanist uopće može i pomisliti tako nešto, a kamoli to izreći.
O da, rekao mi je da je od rane mladosti priželjkivao Hrvatsku kao samostalnu državu, pa je zato imao toliko povjerenja u Tuđmana, vjerujući da će mu on ispuniti ono što je priželjkivao, ali da je jednako istina da niti u jednom trenutku nije Hrvatsku zamišljao ovakvom kakva je danas.
I naravno da je svijestan da je to sve ipak posljedica Tuđmanove politike, a posebno one kadrovske.
Nisam likovao, samo sam ga slušao puštajući ga da se ispuše, pomišljajući jel' moguće vratiti prijateljstvo ...
Zaključio sam da nije, jer prijateljstvo znači povjerenje, a ono je u našem slučaju potpuno nestalo.
Ipak siguran sam da više neće biti onih svađa i one žući, a to mi neće nedostajati.
Neće ni našoj okolini.
Bar nešto!
Pitam se koliko je ljudi u Hrvatskoj prošlo kroz taj proces transformacije, koliko ih je konačno shvatilo i počelo proglašene istine doživljavati onakvima kakve one zaista jesu – ordinarnim lažima?
Usudim se reći puno, ponešto o tome govori i ova najnovija anketa koju provodi Index.hr.
Više od dva desetljeća smo se on i ja prilično intenzivno družili sve do najave osnivanja HDZ-a, kad me je počeo opsjedati pričama o Tuđmanu i njegovoj genijalnosti, a potom mjesecima oblijetavati s HDZ-ovom pristupnicom, koju je on "već ispunio i ja je trebam samo potpisati jer moje je mjesto u HDZ-u" ...
A ja, znajući o Tuđmanu ono što je o njemu trebalo znati, znao sam da s njime neću nikad ni pod kojim uvjetima, međutim ta moja saznanja povjerena mojem prijatelju/rođaku B., odbijala su se od njega kao od čelične ploče.
Uzalud bjehu sve moje priče, potkrijepljene argumentima, o Tuđmanu kao lažljivcu, nedoučenom i zadrtom skribomanu, nikakvom hrvatskom nacionalisti, već krajnje netolerantnom karijeristi, on je za njega i dalje ostajao genijalni bogomdani vođa i učitelj hrvatskog naroda ...
Radi te njegove opsjednutosti Tuđmanom i njegovim floskulama i podvalama počeli smo se kao ljudi sve više udaljvati, naša druženja su gotovo prestala i svela s na jedno do dva porodična okupljanja godišnje, na kojima bismo se redovito nas dvojica žestoko posvadili, na užas drugih, a pogotovo naših žena.
Svaki puta, prije rijetkih porodičnih okupljanja, moja žena me je kumila i molila da se s B. ne upuštam u političke rasprave, pogotovo ne o Tuđmanu i njegovoj politici.
Baš ništa, od uvlačenja Hrvatske u rat, prako BiH avanture, besprizorne pljačke umotane u celofan pretvorbeno-privatizacijskog procesa, nije moglo pokolebati njegovu vjeru u Tuđmana i ispravnost njegovih odluka.
Kad se počelo otvoreno govoriti o tome da je Haaški sud odnosno njegovo tužiteljstvo pokrenulo istragu Tuđmanove odgovornosti za ratne zločine, odnosno za UZP, osuo je drvlje i kamenje na taj "politički sud", da bi ipak lagano reterirao opaskom kako je Tuđman poslije "Oluje" trebao odstupiti s vlasti, jer je dotad sve dobro radio, a poslije dopustio da se razmašu "mangupi u našim redovima" koje nije znao/mogao obuzdati.
No nije samo maligni karakter Tuđmanove osobe bio točka naših prijepora već i sam proces osamostaljenja Hrvatske, kojega sam ja smatrao iznuđenim, ali nužnim, radi izbjegavanja Miloševićeve transformacije SFRJ u "modernu federaciju", a ustvari unitarnu državu po uzoru na Kraljevinu Jugoslaviju, pri čemu bi Hrvatska (i druge republike) izgubila svoju državnost, a on prijekom potrebom i samoj sebi svrhom.
Gospodarska situacija je tada mene silno brinula, jer sam ja nasilno osamostaljenje Hrvatske doživljavao kao kraj poduzeća u kojem sam tada radio i koje je 60 % ukupnih plasmana svojih roba ostvarivalo na tržištima drugih republika u bivšoj SFRJ, a on me uvjeravao kako nema bojazni, jer će kapital našeg iseljeništva, koji se čuvao Jugoslavije, poslije osamostaljenaj Hrvatske početi hrpimice pristizati u Hrvatsku.
Uzalud moja uvjeravanja kako hrvatsko iseljeništvo jednostavno tog kapitala nema, osim rijetkih, a ti će nastojati za što manje novca kupiti proftabilne tvrtke (npr. A. Lukšić kupuje Karlovačku pivovaru za 8 milijuna DEM) ili uopće ne kane ulagati u Hrvatsku (Letica npr.).
Tako suTuđmanov dolazak na vlast i još više njegovo uništavanje Hrvatske, koju su njegovi puleni nastavili nemilosrdno čerupati, razorili jedno izuzetno prijateljstvo.
Iako su mi pričali da je B. u svojim stavovima, poslije pokretanja istrage protiv Sanadera, znatno "olabavio", njegovu današnju reakciju ipak nisam očekivao ...
Slučajno smo se sreli u Avenue Mallu i sjeli onako reda radi popiti kavu.
I kad sam ga nakon izmijenjenih kurtoazija htio "opatrnuti" ovom najnovijom storijom oko HDZ-a, on me iznenadi rekavši: "Znaš, nakon zrelog razmišljanja došao sam do zaključka da je rušenje Jugoslavije bila tragična greška.", dakle postavljajući stvari radikalnije nego li sam ih ja ikad postavljao.
Malo je reći da sam zanijemio od nevjerice da taj okorjeli tuđmanist uopće može i pomisliti tako nešto, a kamoli to izreći.
O da, rekao mi je da je od rane mladosti priželjkivao Hrvatsku kao samostalnu državu, pa je zato imao toliko povjerenja u Tuđmana, vjerujući da će mu on ispuniti ono što je priželjkivao, ali da je jednako istina da niti u jednom trenutku nije Hrvatsku zamišljao ovakvom kakva je danas.
I naravno da je svijestan da je to sve ipak posljedica Tuđmanove politike, a posebno one kadrovske.
Nisam likovao, samo sam ga slušao puštajući ga da se ispuše, pomišljajući jel' moguće vratiti prijateljstvo ...
Zaključio sam da nije, jer prijateljstvo znači povjerenje, a ono je u našem slučaju potpuno nestalo.
Ipak siguran sam da više neće biti onih svađa i one žući, a to mi neće nedostajati.
Neće ni našoj okolini.
Bar nešto!
Pitam se koliko je ljudi u Hrvatskoj prošlo kroz taj proces transformacije, koliko ih je konačno shvatilo i počelo proglašene istine doživljavati onakvima kakve one zaista jesu – ordinarnim lažima?
Usudim se reći puno, ponešto o tome govori i ova najnovija anketa koju provodi Index.hr.
