Tomislav Karamarko „vraća dignitet antifašizmu“ I
(Povodom uhićenja Josipa Boljkovca)
Pitam se kome bi u jednoj Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Norveškoj ... pa i Italiji, kad su u pitanju službene vlasti u tim zemljama i ne samo njima, palo na pamet uhićivati nekog od antifašističkih boraca, boraca pokreta otpora, a pogotovo nekoga od najznačajnijih među njima?
Nikome, zato što se antifašističkim borcima, borcima pokreta otpora, u tim zemljama ukazuju sve počasti, njih se tamo slavi. Pogledajte si samo kojom pažnjom se prema njima odnose u Italiji prilikom proslave dana oslobođenja Italije 25. 04., kad pod motom „Slavimo da se ne zaboravi, slavimo uz zahvalu!“, slavi čitava zemlja uz organiziranje čuvenih antifašističkih marševa, od kojih je najznačajniji onaj u Rimu .
Pitam se kome bi od predstavnika službenih vlasti u tim zemljma i ne samo njima palo na pamet proglasiti antifašizam zločinom, a antifašističke borce zločincima?
Nikome, zato što je u tim zemljma i ne samo njima fašizam sam po sebi zločin, a antifašizam neupitna vrijednost i civilizacijski doseg, svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
Pitam se kome bi od službenih vlasti u tim zemljama i ne samo njima palo na pamet proglašavati vlastite kvislinge i kolaboracioniste domoljubima i borcima za nacionalne interese?
Nikome, zato što je biti kvisling, biti kolaboracionist, dakle biti suradnik okupatora najveći mogući zločin protiv vlastite zemlje i naroda, ta radi se o najgorem djelu veleizdaje.
Pitao sam to i zato što su u svim pobrojnim zemljama i ne samo njima, krajem 2. Svjetskog rata i neposredno po njegovom završetku, zločinci iz redova kvislinga i kolaboracionista kažnjavani na isti način po „kratkom postupku“, najvećim dijelom izvan pravnog sustava, a tek manji dio pred prijekim vojnim sudovima.
Jednako tako su postupali i jugoslavenski antifašistički borci, s time da je broj zločinaca s područja Jugoslavije bio neusporedivo veći od onoga u pobrojnim zemljama, već i zbog činjenice da kvislinzi i kolaboracionisti u pobrojanim zemljama nisu imali logore smrti niti su sami provodili „konačno rješenje“, to je radio GESTAPO i SS, domaći izdajnici su eventulno bili tek drugorazredni pomagači.
E ali u Hrvatskoj je sve moguće, pa i proglašavane antifašizma zločinom, a antifašističkih boraca zločincima uz istodobno proglašavanje kvislinga „domoljubima“ i „borcima za Hrvatsku“. I čak što više kvislinge zakonom izjednačiti u pravim s antifašističkim borcima.
Ja čak ne znam imaju li pobrojne zemlje antifašizam eksplicite ugrađen u svoje konstitutivne akte, što nije ni važno, važno ga je poštovati kao neupitnu vrijednost, Hrvatska ga ima u svojem ustavu, što ipak ne spriječava ministra unutarnjih poslova da antifašizam proglašava zločinom, a da na to flagrantno kršenje ustava ne reagira niti predsjednica vlade niti predsjednik republike, dakle osobe najodgovornije za zaštitu ustavnog poretka u RH.
Predano radeći na reviziji hrvatske povijesti, posebno onog dijela koji se odnosi na 2. Svjetski rat i antifašističku borbu, bez koje ne bi bilo niti hrvatske državnosti, Tomislav Karamarko, nažalost hrvatski ministar unutarnjih poslova, se eksplicite izjasnio na ustaškom derneku, pardon „komemoraciji“ na Bleiburškom polju, gdje je kao izaslanik vlade RH, kroz napad na one koji „negiraju zločine nakon 2. Svjetskog rata“ proglašavajući „istrage o zločinima na Bleiburgu“ prvoklasnim prioritetom, doslovno proglasio antifašistički pokret i antifašističku borbu naroda Jugoslavije zločinačkim:
http://pollitika.com/put-u-evropu-na-krilima-fasizma
U svojem pokušaju spriječavanja snaga poraženih u 2. Svjetskom ratu, da revidiraju povijest pa i same rezultate i ishod 2. Svjetskog rata, rata koji je iznjedrio antifašizam kao neupitnu civilizacijsku tekovinu i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, slovenske vlasti su svojim „prekapačima kostiju“ uskratile svaku financijsku pomoć, a Njemačka je u cilju zaustavljanja jačanja neonacizma otišla i korak dalje zabranjujući objavu bilo čega vezanog uz istraživanja o američkim zarobljeničkim logorima na njemačkom tlu.
Nagvaždanja i forsiranja priča o zločinima antifašizma, poistovjećujući antifašizam s komunizmom (njega je valjda jedini Karamarko iskusio, zato što nikad nigdje takav režim nije postojao), pa onda slijedom toga zločinima komunizma, ima za cilj izjednačavanje komunizma s fašizmom, a budući da je antifašizam isto što i komunizam, onda to znači izjednačavanje fašizma s antifašizmom.
Svojim makartističkim nasrtajima na antifašizam će naš vrli ministar, čiji resor vuče repove brojnih neriješenih slučajeva svih vrsta kriminala, a o zločinima počinjenim s hrvatske strane u DR da ne govorim, će u svojem „pravedničkom gnjevu“ otići tako daleko da odriče pravo pobjednicima nad fašizmom da kazne počitelje i nalogodavce najmonstruoznijih zločina koje su počinili nacisti, fašisti i militaristi, kao i brojni kvislinzi, koji su bili čak i radikalniji od svojih uzora, kao što je to slučaj hrvatskih ustaša, čiji režim je bio i monstruozniji od nacističkog.
Tako on nepogrešivo „zna“ da su u procesu kažnjavanja zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, koji voljom kvislinga u Jugoslaviji nije završen 09. 05. 1945. već 15. 05. 1945., koji je, kao uostalom u svim zemljama koje su se oslobodile nacističke okupacije, dijelom provođen izvan pravnog sustava, kad je moguće da i nevini stradaju, ubijani isključivo nevini civili.
Karamarku i svim drugim hrvatskim fašistima i klerofašistima bih ja postavio samo jedno pitanje, koji bi to motiv imali partizani, kao vojska proizašla iz naroda, da ubijaju nevine civile?
Ili Karamarko pod nevinim civilima podrazmijeva i ne mali broj pripadnikih „križarskih“ bandi i njihovih jataka, uz napomenu da je zadnja likvidirana tek 1953., a da su u obračunima s njima svoje živote položile stotine pripadnika KNOJ-a i OZN-e?
Ali poznato je da Jugoslavija nije imala pravo štititi svoj ustavno-pravni poredak, niti je imala pravo na postojanje, tako su Karamraka naučili, tako su ga odgojili.
U svojim nasrtajima na antifašizam udruženi su hrvatski fašisti i klerofašisti, koji čak i Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima (23. 08.) obilježavaju svojim napadima na antifašizam, sam Karamarko ukazao se na simpoziju koji je organizirala udruga „Daksa“:
http://pollitika.com/obiljezavanje-i-quotobiljezavanjequot-evropskog-dana
Tomislav Karamarko otići će, na krilima fašističkim krugovima tako omiljene autorice, Ane Arendt, poznate po stupidnoj tvrdnji da nitko za sebe ne može reći da je antifašist, ako istodobno nije i antikomunist, tako daleko, da će ustvrditi da je za njega uvreda ako ga netko proglasi antifašistom:
http://pollitika.com/ne-nikad-nisam-i-nikad-necu
Taj i takav Tomislav Karamarko, koji se eksplicite izjasnio protivnikom antifašizma, nakon uhićenja Josipa Boljkovca, legende antifašističke borbe karlovačkog kraja, pod opskurnom optužbom za počinjenje ratnih zločina, koja je sročena tako prozirno da se samo maloumni neće dosjetiti da se radi o obračunu s antifašizmom, obrazlaže da će eventualno procesuiranje Josipa Boljkovca „samo vratiti dignitet antifašističkoj borbi“, kao da je taj netko narušio.
A nije, ma koliko se Karamarko trudio.
Veličinu antifašističke borbe naroda Jugoslavije ne može narušiti niti umanjiti ništa, a najmanje kažnjavanje zločinaca iz redova kvislinga, pa bilo to kažnjavanje djelomično provedeno i izvan pravnog sustava, kada se događa da i nevini stradavaju.
Proces kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, kolaboracija je smatrana najtežim zamislivim zločinom, odvijao se u svim zemljama koje su izašle ispod nacističkog jarma, a najveće razmjere imao je u Francuskoj. Francuska desnica tvrdila je da je krajem rata bez suda i suđenja, likvidirao 105.000 kolaboracionista, General de Gaulle spominje brojku od 10.842, dakle deset puta manju, uz komentar: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration).
Nikom relevantnom u Francuskoj na um padalo nije da radi toga pred sud izvodi borce pokreta otpora, samo što tamo nikom na um padalo nije da kolaboracioniste proglašava borcima za Francusku, dok se hrvatske kvislinge upravo prikazuje kao borce za Hrvatsku.
Kao što rekoh, dok je antifašizam u čitavom svijetu neupitna vrijednost, on je za hrvatske karamarke iz redova fašista i klerofašista zločin, pa je izvan pameti da se upravo onaj tko antifašizam smatra zločinom i izjavljuje da je za njega uvreda ako ga tko proglasi antifašistom, tobože diže u njegovu obranu novim nasrtajima na tu civilizacijsku tekovinu.
U funkciji Karamarkovog distanciranja od antifašizma je i njegovo učlanjenje u HDZ, potez politički mudar kao i pristupanje ustaškom pokretu u proljeće 1945., kako bi to rekao Stipe Mesić, osim ako nije u funkciji zadovoljavanja golemih političkih prohtjeva toga minusinteligenta, za kojeg se pretpostavlja kako želi ovladati HDZ-om, a potom i doći u sam hrvatski politički vrh.
Bilo kako bilo na čin uhićenja Josipa Boljkovca, osim Milorada Pupovca, koji je ispravno zaključio kako je taj čin u funkciji revidiranja povijesti i diskvalifikacije antifašistče borbe, pa i samog antifšizma kao i daljnjeg ponižavanja antifašističkih boraca, nitko drugi na pravi način
reagirao nije, jednako kao što nitko oim SABAH reagirao nije na Karamarkovo proglašanje antifašizma zločinom.
Pitam se kome bi u jednoj Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Norveškoj ... pa i Italiji, kad su u pitanju službene vlasti u tim zemljama i ne samo njima, palo na pamet uhićivati nekog od antifašističkih boraca, boraca pokreta otpora, a pogotovo nekoga od najznačajnijih među njima?
Nikome, zato što se antifašističkim borcima, borcima pokreta otpora, u tim zemljama ukazuju sve počasti, njih se tamo slavi. Pogledajte si samo kojom pažnjom se prema njima odnose u Italiji prilikom proslave dana oslobođenja Italije 25. 04., kad pod motom „Slavimo da se ne zaboravi, slavimo uz zahvalu!“, slavi čitava zemlja uz organiziranje čuvenih antifašističkih marševa, od kojih je najznačajniji onaj u Rimu .
Pitam se kome bi od predstavnika službenih vlasti u tim zemljma i ne samo njima palo na pamet proglasiti antifašizam zločinom, a antifašističke borce zločincima?
Nikome, zato što je u tim zemljma i ne samo njima fašizam sam po sebi zločin, a antifašizam neupitna vrijednost i civilizacijski doseg, svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu.
Pitam se kome bi od službenih vlasti u tim zemljama i ne samo njima palo na pamet proglašavati vlastite kvislinge i kolaboracioniste domoljubima i borcima za nacionalne interese?
Nikome, zato što je biti kvisling, biti kolaboracionist, dakle biti suradnik okupatora najveći mogući zločin protiv vlastite zemlje i naroda, ta radi se o najgorem djelu veleizdaje.
Pitao sam to i zato što su u svim pobrojnim zemljama i ne samo njima, krajem 2. Svjetskog rata i neposredno po njegovom završetku, zločinci iz redova kvislinga i kolaboracionista kažnjavani na isti način po „kratkom postupku“, najvećim dijelom izvan pravnog sustava, a tek manji dio pred prijekim vojnim sudovima.
Jednako tako su postupali i jugoslavenski antifašistički borci, s time da je broj zločinaca s područja Jugoslavije bio neusporedivo veći od onoga u pobrojnim zemljama, već i zbog činjenice da kvislinzi i kolaboracionisti u pobrojanim zemljama nisu imali logore smrti niti su sami provodili „konačno rješenje“, to je radio GESTAPO i SS, domaći izdajnici su eventulno bili tek drugorazredni pomagači.
E ali u Hrvatskoj je sve moguće, pa i proglašavane antifašizma zločinom, a antifašističkih boraca zločincima uz istodobno proglašavanje kvislinga „domoljubima“ i „borcima za Hrvatsku“. I čak što više kvislinge zakonom izjednačiti u pravim s antifašističkim borcima.
Ja čak ne znam imaju li pobrojne zemlje antifašizam eksplicite ugrađen u svoje konstitutivne akte, što nije ni važno, važno ga je poštovati kao neupitnu vrijednost, Hrvatska ga ima u svojem ustavu, što ipak ne spriječava ministra unutarnjih poslova da antifašizam proglašava zločinom, a da na to flagrantno kršenje ustava ne reagira niti predsjednica vlade niti predsjednik republike, dakle osobe najodgovornije za zaštitu ustavnog poretka u RH.
Predano radeći na reviziji hrvatske povijesti, posebno onog dijela koji se odnosi na 2. Svjetski rat i antifašističku borbu, bez koje ne bi bilo niti hrvatske državnosti, Tomislav Karamarko, nažalost hrvatski ministar unutarnjih poslova, se eksplicite izjasnio na ustaškom derneku, pardon „komemoraciji“ na Bleiburškom polju, gdje je kao izaslanik vlade RH, kroz napad na one koji „negiraju zločine nakon 2. Svjetskog rata“ proglašavajući „istrage o zločinima na Bleiburgu“ prvoklasnim prioritetom, doslovno proglasio antifašistički pokret i antifašističku borbu naroda Jugoslavije zločinačkim:
http://pollitika.com/put-u-evropu-na-krilima-fasizma
U svojem pokušaju spriječavanja snaga poraženih u 2. Svjetskom ratu, da revidiraju povijest pa i same rezultate i ishod 2. Svjetskog rata, rata koji je iznjedrio antifašizam kao neupitnu civilizacijsku tekovinu i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, slovenske vlasti su svojim „prekapačima kostiju“ uskratile svaku financijsku pomoć, a Njemačka je u cilju zaustavljanja jačanja neonacizma otišla i korak dalje zabranjujući objavu bilo čega vezanog uz istraživanja o američkim zarobljeničkim logorima na njemačkom tlu.
Nagvaždanja i forsiranja priča o zločinima antifašizma, poistovjećujući antifašizam s komunizmom (njega je valjda jedini Karamarko iskusio, zato što nikad nigdje takav režim nije postojao), pa onda slijedom toga zločinima komunizma, ima za cilj izjednačavanje komunizma s fašizmom, a budući da je antifašizam isto što i komunizam, onda to znači izjednačavanje fašizma s antifašizmom.
Svojim makartističkim nasrtajima na antifašizam će naš vrli ministar, čiji resor vuče repove brojnih neriješenih slučajeva svih vrsta kriminala, a o zločinima počinjenim s hrvatske strane u DR da ne govorim, će u svojem „pravedničkom gnjevu“ otići tako daleko da odriče pravo pobjednicima nad fašizmom da kazne počitelje i nalogodavce najmonstruoznijih zločina koje su počinili nacisti, fašisti i militaristi, kao i brojni kvislinzi, koji su bili čak i radikalniji od svojih uzora, kao što je to slučaj hrvatskih ustaša, čiji režim je bio i monstruozniji od nacističkog.
Tako on nepogrešivo „zna“ da su u procesu kažnjavanja zločinaca krajem i neposredno po završetku 2. Svjetskog rata, koji voljom kvislinga u Jugoslaviji nije završen 09. 05. 1945. već 15. 05. 1945., koji je, kao uostalom u svim zemljama koje su se oslobodile nacističke okupacije, dijelom provođen izvan pravnog sustava, kad je moguće da i nevini stradaju, ubijani isključivo nevini civili.
Karamarku i svim drugim hrvatskim fašistima i klerofašistima bih ja postavio samo jedno pitanje, koji bi to motiv imali partizani, kao vojska proizašla iz naroda, da ubijaju nevine civile?
Ili Karamarko pod nevinim civilima podrazmijeva i ne mali broj pripadnikih „križarskih“ bandi i njihovih jataka, uz napomenu da je zadnja likvidirana tek 1953., a da su u obračunima s njima svoje živote položile stotine pripadnika KNOJ-a i OZN-e?
Ali poznato je da Jugoslavija nije imala pravo štititi svoj ustavno-pravni poredak, niti je imala pravo na postojanje, tako su Karamraka naučili, tako su ga odgojili.
U svojim nasrtajima na antifašizam udruženi su hrvatski fašisti i klerofašisti, koji čak i Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima (23. 08.) obilježavaju svojim napadima na antifašizam, sam Karamarko ukazao se na simpoziju koji je organizirala udruga „Daksa“:
http://pollitika.com/obiljezavanje-i-quotobiljezavanjequot-evropskog-dana
Tomislav Karamarko otići će, na krilima fašističkim krugovima tako omiljene autorice, Ane Arendt, poznate po stupidnoj tvrdnji da nitko za sebe ne može reći da je antifašist, ako istodobno nije i antikomunist, tako daleko, da će ustvrditi da je za njega uvreda ako ga netko proglasi antifašistom:
http://pollitika.com/ne-nikad-nisam-i-nikad-necu
Taj i takav Tomislav Karamarko, koji se eksplicite izjasnio protivnikom antifašizma, nakon uhićenja Josipa Boljkovca, legende antifašističke borbe karlovačkog kraja, pod opskurnom optužbom za počinjenje ratnih zločina, koja je sročena tako prozirno da se samo maloumni neće dosjetiti da se radi o obračunu s antifašizmom, obrazlaže da će eventualno procesuiranje Josipa Boljkovca „samo vratiti dignitet antifašističkoj borbi“, kao da je taj netko narušio.
A nije, ma koliko se Karamarko trudio.
Veličinu antifašističke borbe naroda Jugoslavije ne može narušiti niti umanjiti ništa, a najmanje kažnjavanje zločinaca iz redova kvislinga, pa bilo to kažnjavanje djelomično provedeno i izvan pravnog sustava, kada se događa da i nevini stradavaju.
Proces kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, kolaboracija je smatrana najtežim zamislivim zločinom, odvijao se u svim zemljama koje su izašle ispod nacističkog jarma, a najveće razmjere imao je u Francuskoj. Francuska desnica tvrdila je da je krajem rata bez suda i suđenja, likvidirao 105.000 kolaboracionista, General de Gaulle spominje brojku od 10.842, dakle deset puta manju, uz komentar: "Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice". (Herbert Lotman: L' epuration).
Nikom relevantnom u Francuskoj na um padalo nije da radi toga pred sud izvodi borce pokreta otpora, samo što tamo nikom na um padalo nije da kolaboracioniste proglašava borcima za Francusku, dok se hrvatske kvislinge upravo prikazuje kao borce za Hrvatsku.
Kao što rekoh, dok je antifašizam u čitavom svijetu neupitna vrijednost, on je za hrvatske karamarke iz redova fašista i klerofašista zločin, pa je izvan pameti da se upravo onaj tko antifašizam smatra zločinom i izjavljuje da je za njega uvreda ako ga tko proglasi antifašistom, tobože diže u njegovu obranu novim nasrtajima na tu civilizacijsku tekovinu.
U funkciji Karamarkovog distanciranja od antifašizma je i njegovo učlanjenje u HDZ, potez politički mudar kao i pristupanje ustaškom pokretu u proljeće 1945., kako bi to rekao Stipe Mesić, osim ako nije u funkciji zadovoljavanja golemih političkih prohtjeva toga minusinteligenta, za kojeg se pretpostavlja kako želi ovladati HDZ-om, a potom i doći u sam hrvatski politički vrh.
Bilo kako bilo na čin uhićenja Josipa Boljkovca, osim Milorada Pupovca, koji je ispravno zaključio kako je taj čin u funkciji revidiranja povijesti i diskvalifikacije antifašistče borbe, pa i samog antifšizma kao i daljnjeg ponižavanja antifašističkih boraca, nitko drugi na pravi način
reagirao nije, jednako kao što nitko oim SABAH reagirao nije na Karamarkovo proglašanje antifašizma zločinom.
