"Promašeni projekt treba zaključati i srušiti!" III
Napisao sam ja dosad dovoljno o tome zašto je projekt “Tuđmanove Hrvatske” promašen i zašto ga treba napustiti i otvoriti novu stranicu uređenja hrvatske države i društva na sasvim novim osnovama.
Protiv struje [16. PROSINCA 2012.] ⇩
„Promašeni projekt treba zaključati i srušiti!“
Protiv struje [22. VELJAČE 2013.] ⇩
„Promašeni projekt treba zaključati i srušiti!“ I
Protiv struje [7. OŽUJKA 2013.] ⇩
„Promašeni projekt treba zaključati i srušiti!“ II
Uz bonitetne agencije evo nam i EU da nas “pere” radi nedopustivog proračunskog deficita, s time da je “batina” kojom maše EU velika i opasna, a mi se umjesto ozbiljnim stvarima bavimo uspostavom komunikacije s fašizmom, prekjučer s “bleiburgerima”, jučer s Bozanićem i Opusom Dei (“U ime obitelji”), danas sa “stožerlijama”.
Pogledajte čime se bave i čije interese brane ministri Mirando Mrsić i Rajko Ostojić, prvi da pretvori hrvatsko radništvo u obepravljeno roblje, a drugi da svopjim pregalaštvom istjera sve ono što u medicinskoj struci vrijedi iz Hrvatske.
Prvo, uz ovakvo stanje hrvatskog društva i države nitko neće investirti, niti uz potpuno obespravljenu radnu snagu, za što se Mrsić tako zalaže, niti će nam procvijetati zdravstvo ma koliko Ostojić obezvrijedio medicinsku struku.
Problem hrvatskog zdravstva leži prvenstveno u nedostatku novca, a onda i u tome što su brojni klinički centri pretvoreni gotovo u privatna lena nekog od HDZ-u vjernih liječnika, poput primjerice Ž. Reinera, radi kojih nije bilo moguće dovršiti Sveučilišnu bolnicu u Blatu, dok je novca bilo sasvim dovoljno za dogradnje na Rebru, u Vinogradskoj i drugdje …
U SRH se za zdravstvenu zaštitu trošilo cca 7 milijardi DEM godišnje, što znači da bi takva zdravstvena zaštita danas stajala 7 milijardi EUR …
A koliko se danas izdvaja za te svrhe?
Vladi Zorana Milanovića, odnosno tom svojevrsnom “Uredu za gubljenje vremena”, nikako da “pukne pred očima”, pa da se okrene prema narodu i konačno mu kaže istinu i o HDZ-u i o “stvaranju države” i o Tuđmanu i o njegovom “hrvatskom kraljevstvu” i “agresiji” i DR i vukovarskom martiriju i što je do njega dovelo, braniteljima, a pogotovo njihovom “elitnom” dijelu, dragovoljcima DR, pretvorenim u parazitski sloj društva na koji se potpuno neopravdano troše ogromna proračunska sredstva, uz istodobnu kuknjavu nad proračunskim deficitom, kojega, je li, nije moguće smanjiti, bez daljnjih “rezanja”.
A prava istina, ona na činjenicama zasnovana, jako se razlikuje od Tuđmanovih tlapnji i podvala pretočenih u proglašene istine.
Navodno da su se u toku pregovora za ulazak u EU pregovarači EU žestoko okomili na ogromna braniteljska prava i privilegije, ali su na kraju ustuknuli pred silnim uvjeravanjima kako ta prava i privilegije onih koji su “stvorili Hrvatsku” ne predstavljaju problem i da ih RH može bez problema “servisirati”. Nije se Jadranka Kosor mogla samo tako odreći svojeg “čeda”, jer su braniteljska prava i privilegije njezino životno djelo. Pa na suzama prolivenim za hrvatske branitelje stekla je i nadimak “Suzana” i izgradila svoju političku karijeru i dosegla sam vrh na hrvatskoj političkoj sceni, što samo za sebe govori o toj sceni.
Vlasti u RH, kako ona Tuđmanova, tako i sve posttuđmanovske, sve vrijeme pokušavaju graditi državu na bolesnim Tuđmanovim “vizijama”, izvitoperenom pojmu nacije, na principima “zova krvi i tla”, “pomirbe sinova ustaša i partizana”, ustvari uspostavom dijaloga s fašizmom kroz izvođenje u 2. Svjetskom ratu poraženih ideologija i snaga na hrvatsku javnu i političku scenu, pravdajući to demokratskim pravom na drugačije mišljenje, pokazujući i time potpuno nerazumijevanje i samog pojma demokracije.
Ukupno stanje u zemlji, koje nije moguće braniti, naprosto sili Hrvatsku na defanzivu, popuštanja tamo gdje se popuštati ne smije, pa i na nerazumna ponašanja kao primjerice ova oko “slučaja Perković” …
Jaka i stabilna Hrvatska bi mogla mirne duše Njemačkoj sasuti u lice sve što je ide i ne izručiti Perkovića naprosto zato što se obavještajce toga ranga, radi zaštite sigurnosnih interesa zemlje, ne izručuje drugim državama, pa baš da ta zemlja i nije eksplicitno iskazala svoje namjere, a Njemačka ih je iskazala. A osim toga Nijemci sasvim sigurno znaju da Josip Perković niti je donio odluku o “neutralizaciji” Stjepana Đurekovića, jer takvu odluku nije mogao donijeti, niti ga je on “neutralizirao”, obavještajci tog ranga takve stvari ne rade. Ni u jednoj zemlji svijeta, pa to nisu radili ni oni jugoslavenski.
Kako tumačiti agresivno i neprimjereno ponašanje KC, a kako “divljanje” Opusa Dei kroz “U ime obitelji” i neke druge udruge, koje je takvo jer ostaje bez pravog odgovora, a odgovor bi morao biti striktno poštivanje sekularizma i da se o manjinskim pravima zagarantiranim poveljama, rezolucijama i deklaracijama OUN i ugrađenima u ustav ne odlučuje na referendumu.
Isto je trebalo reći i vukovarskim “stožerlijama”, ali ih i uputiti da oni nisu partner hrvatskoj Vladi. Ni u čemu! A da će oni koji uništavaju dvopismene ploče biti i privođeni i kažnjavni po zakonu, pa tko duže izdrži.
Zamislite si samo da hrvatske vlasti ne izvršavaju obaveze prema poljoprivrednicima, koji se potom opravdano pobune, ali Zoran Milanović za njih nema vremena, ali za bulumentu besprizornih iz Vukovara, obilno “podmazivanih” sredstvima iz hrvatskog proračuna, koji ne poštuju ni ustav ni zakone zemlje u koju se kunu, nisu ih nikad ni poštivali, premijer pokazuje razumijevanje i nalazi vremena za razgovopr s njima.
Inače moć manipulacije i oblikovanja svijesti naroda je odavno poznata, zato se jednostavno ne dopušta da se o stvarima gdje većina jamči sigurnost manjini ne može odlučivati na referendumu. Premda ne mogu dokazati, ali kladio bih se da bi u Hitlerovoj Njemačkoj Nijemci na referendumu glatko odlučili o ukidanju svih prava Židovima, uključujući i pravo na život.
A što reći o instituciji preuzetnog imena Ustavni sud, koja opravdno reagira i ukazuje izvršnoj vlasti da je odluka donijeta na obavezujućem referendumu obavezujuća za sve pa iza Hrvatski sabor, propustivši pritom upozoriti da se o umanjenju i derogiranju ljudskih i manjinskim prava ne može odlučivati na referendumu. A to već je u domeni Hrvatskog sabora, koji je propustio zatražiti mišljnje Ustavnog suda, kad se on već sam nije udostojao reagirati.
Proračunski deficit, na radikalnom smanjenju kojega će EU inzistirati, jer si naprosto više ne može priuštiti “grčki scenarij”, je takav problem koji RH ne bi mogla riješiti i da nije ovog Tuđmanovog naslijeđa i ovakvog ponašanja fašista, klerofašista, “dignitetlija”, “stožerlija” i drugog šljama koji može dići glavu i uspijevati jedino u “građevini”, kojoj su temelji u živom blatu nacional-šovinizma, jer RH, zapravo Tuđmanistan, je upravo takva građevina.
Dakle ni “Plan 21”, s kojim su kukurikavci pobijedili na izborima, ni “35 reformi”, koje to i nisu, ne mogu se provesti u teško bolesnom društvu, a hrvatsko društvo je oboljelo od najteže bolesti, tuđmanizma, niti mogu dovesti dao društvenog i gospodarskog oporavka, pa ni do smanjenja proračunskog deficita.
Napose bi hrvatskom narodu trebalo reći da mu, koliko jučer, tako ni danas, nisu bili krivi ni Mlečani, ni Turci, ni A-U Monarhija, ni Država SHS ni Kraljevina Jugoslavija, ni Srbi, ni Pešta ni Beč ni Beograd i slični, već smo si, ovakve lijenčine, lažovi, kriminalu skloni prevaranti i budaletine sami krivi za sve nedaće koje su nam se u povijesti događale. Opijeni nekakvom izmišljenom slavom i lažnim ponosom ne znamo i nismo kadri učiniti ništa, ni svaki za sebe pojedinačno, a kamoli za opće dobro.
Valjda nam treba nekakav karizmatični vođa, kakvog smo primjerice, na svoju nesreću, prepoznali u Tuđmanu, koji nas je onako zadrt odveo u bezizlaz, a oni koji nas danas vode, od pape i kardinala, fašizmom impregiranog klera, polupismenih i pokvarenih političara u sprezi s organiziranim kriminalom, zajedno s nesposobnim sindikalnim vođama i ostalime ništarijama koje su uvijek kao pijavice sisale državno, zajedničko, sirotinjsko, nas ne mogu iz gliba izvući, jer to niti žele, niti znaju, niti im je to u interesu, jer kakvi god da jesu, svijesni su činjenice da za njih u iole uređenoj državi naprosto nema mjesta.
Pitam se hoće li nam ikad i može li nam uopće doći iz guzice u glavu, pa da se odlijepimo od dna i proglašnih istina i krenemo putem svekolikog društvenog i gospodarskog oporavka.
Ili, treba li nam za to ipak nekakav krizmatični vođa?
Ako treba, bojim se da ga mnogi od nas pogotovo oni malo vremešniji neće dočekati.
