SDP nikad nije bio, a i dalje nije stranka političke ljevice
No nisam ja jedini koji vidi da SDP nije to što mu ime kaže, dakle nije stranka ljevice, to vide i neki njegovi ne baš anonimni članovi kakav je primjerice Mišo Krstičević, kojega bi si da je pameti SDP-ovci izabrali za predsjednika. Za to se uostalom zalažu neki viđeniji iako ne baš preglasni članovi SDP, pa i pod cijenu ispraćaja nekih od onih koji su dosad vedrili i oblačili u stranci.
Mišo Krstičević se naime isto zalaže da se SDP temeljito transformira i postane stranka, ne lijevog centra, nego istinska stranka ljevice.
Liberalnu demokraciju, koju neki spominju kao opredjeljenje SDP-a, valja ostaviti nekom drugom, politički smještenom na desni centar.
Mišo Krstičević je jedini od onih koji se spominju kao potencijalni kandidati za predsjednika SDP koji ne bi popravljao nepopravljivo niti dograđivao Tuđmanov nacionalsocijalistički čardak s temeljima u živom blatu nacional-šovinizma.
Pojednostavljeno:
Komunisti i socijaldemokrati bi navodno na političkom planu trebali imati isti cilj; socijalizam ili uspostavu besklasnog društva, samo što komunisti taj cilj žele dosegnuti „prijekim putem“ u procesu „uzurpacije uzurpatora“, dakle revolucijom, a socijaldemokrati sredstvima političke borbe.
Čitam i slušam razno-razna laprdanja i naklapanja tobožnjih političkih sveznalica, društvenih i političkih analitičara i kroničara kako je koalicija RESTART na izborima 05. 07. 2020. poražena radi ovog i onog a najčešće radi neizlaska na izbore dijela SDP-ovog izbornog tijela, pa onda radi „krađe“ glasova od stane Platforme „Možemo“ i onih okupljenih oko „Pametno“ …
Zanimljivo je da svi politički analitičari za neuspjeh na izborima terete SDP i njegovog predsjednika Davora Bernardića a nitko nekoga od koalicijskih partnera.
Opravdano!
Samo nitko da kaže da SDP loše prolazi na izborima zato što su političkoj ljevici skloni birači shvatili da SDP ne predstavlja političku ljevicu, nego tek nešto umiveniji HDZ.
SDP je jedino radi političke prošlosti svojeg osnivača, Ivice Račana, a posebno radi svojeg formalnog „porijekla“, jer je tobože nastao kao slijednik SKH, preimenovanog u SKH – SDP, doživljavan kao politička ljevica, a njegovi članovi kao „komunjare“.
Potpuno neopravdano jer je ta stranka prema svojem političkom djelovanju politički pripadala desnom centru.
Istinabog bila je pozicionirana nešto malo lijevo od HDZ-a, ali to je nije određivalo ni kao stranku lijevog centra, a pogotovo ne kao stranku ljevice.
Pa SDP je i osnovan da bude HDZ II i da se kad zatreba nađe Tuđmanu pri ruci.
Mogao bih ja sad nagvaždati o tome kako je SKJ pokleknuo pod silnim pritiscima CIA, BND, Vatikana, ali i drugih obavještajnih službi prvenstveno iz zemalja članica EZ, gotovo u cijelosti odustao od samoupravnog socijalizma, koji se toliko razlikovao od društveno-političkog uređenja zemalja tzv. realsocijalizma da je radi brige za čovjeka i elemenata direktne demokracije pri političkom odlučivanju (delegatski sustav) od znalaca i to ne bez razloga prozvan demokratskim socijalizmom.
Ali neću o tim općim mjestima, ograničit ću se na Hrvatsku i ponašanje SKH, preimenovanog u SKH – SDP i uspostavu SDP na ruševinama te „vodeće snage društva“.
Ivica Račan je izdao ne samo komunističku i socijalističku ideju, nego je formalno pljunuo na grobove svih onih koji su pod komunističkim vodstvom u NOB-i položili svoje živote na oltar slobode i za svijet bez fašizma, a narugao se i svima onima koji su u četvrt stoljeća od ratom razorene i opustošene siromašne zemlje stvorili respektabilnu srednje razvijenu evropsku državu, koja je slovila kao najotvorenija i najsigurnija država svijeta.
Višestranačje je nasuprot demokratskom institutu zvanom „pluralizam samoupravnih interesa“ u okviru SSRN-a značilo rušenje samoupravnog sustava i put u kapitalizam a preimenovanje SKH u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske povratak u daleku političku prošlost. Naime, što je nego povratak u prošlost odricanje od demokratskog socijalizma društvenopolitičkog uređenja u kojem smo živjeli, a koji je naznačen kao cilj socijaldemokratske politike, a taj cilj je pod vodstvom KPJ/SKJ je kao samoupravni socijalizam i ostvaren poslije provedene socijalističke revolucije 1941. – 1945.
Znači hajdemo poništiti ono što smo kao komunisti revolucijom ostvarili, uništiti sve postignuto, vratiti se u kapitalizam, a potom kao socijaldemokrati sredstvima političke borbe izboriti socijalizam.(sic!)
Pametno, da pametnije ne može!
Inače ti procesi svojevoljnog nepotrebnog uvaljivanja u neprilike, a potom silnih napora za izvući se iz njih su svojstveni nama Hrvatima, uz napomenu da nas po pravilu iz neprilika trebaju izvući oni isti koji su nas u neprilike uvalili, dakle oni koji su dio problema, a ne njegovo rješenje.
E pa radi izražene želje za promjenama i transformaciju SDP u stranku ljevice palac gore za Mišu Krstičevića kao predsjednika SDP-a.
